– Jednom smo u Caritasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospođa u tramvaju rekla je kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cijele dane samo vozaju “sim – tam” – samo je maleni djelić teksta Ivane Šimić Bodrožić, djevojčice koja je proživjela početak strahota Vukovara, potom i prognaničke dane – prvo na moru, pa u Zagrebu, a kasnije i u zgradi bivše Partijske škole u Kumrovcu i to uz brata, majku, djeda i dvije bake, dok je otac nestao u ratnom vihoru. I sam sam s nekim prognanim Vukovarcima koji su u Kumrovec počeli dolaziti početkom 1992. godine osobno prijateljevao. Danas poznata književnica Ivana Šimić Bodrožić, koja je tada s malim Kumrovčanima pohađala Osnovnu školu, imala je svega desetak godina. U svom nagrađivanom romanu “Hotel Zagorje”, govori kako je život u Kumrovcu zapravo priča o jednome getu te, što im je tada bio apsurd, da žive u zgradi bivše elitne partijske škole.
– Ne radimo ništa, osim što se neki iz očaja opijaju, mole da im se pomogne, šalju pisma u Zagreb i međusobno se grizu, a kad netko umre, onda cijeli kat peče kolače za karmine – kaže u svom romanu Ivana. Sjeća se i kako su s malim Zagorcima i Zagorkama išli u školu, kako su se osjećali puno superiornijm od njih i jednostavno su ih nazivali Pajcekima i Pajcekicama. Neki mali Zagorci su tada, piše Ivana, dolazili čak i pijani u školu jer su za doručak jeli kruh i vino. Navodno su im babice govorile da je i sam Isusek isto to jel.
Vukovarci koji su nekad bili među najbogatijima u bivšoj Jugoslaviji, danas, nakon rata, su među najsiromašnijima u Hrvatskoj. Nekad su oni pomagali siromašno Zagorje, danas mi Zagorci, zbog svih strahota koje su doživjeli, moramo pomagati njima. Nažalost, govore mnogi Vukovarci, Hrvatska ih se sjeti samo prilikom obljetnice vukovarske tragedije. Poklanjanje glazbene ograde na kojima se mogu odsvirati taktovi “Lijepe naše”, obnova Vodotornja i nekih drugih razrušenih objekata, paljenje lampiona po cijeloj Hrvatskoj, pomoć Vlade, ma koliko se god ona hvalila kako je velika, očito nisu dovoljni. Vukovaru trebaju proizvodnja, nova radna mjesta, bolje obrazovanje i još štošta kako se i već sad prepolovljeno stanovništvo u odnosu na početak 90-ih, za desetak, dvadesetak godina još jednom ne bi prepolovilo.