One su uspješne poslovne žene koje su svoju strast pretvorile u unosan posao. Iako su u poduzetništvu još uvijek u manjini u odnosu na muškarce, zauzele su čvrstu poziciju i danas samopouzdano i uspješno vode svoje poslove. Povodom Svjetskog dana poduzetnica, koji se obilježava danas, odlučili smo predstaviti tri zagorske uspješne poslovne žene, koje su rado s nama podijelile svoja iskustva i sve tajne svoga uspjeha.

VESNA KRAJAČIĆ, ŠKOLA ZA STRANE JEZIKE “VERSUS” IZ KRAPINE:

Ako je ideja dobra, ako vjerujete u nju, nema razloga da ne uspijete

Vesna Krajačić (61) osnovnu i srednju školu završila je u Krapini, a potom i Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer sociologiju, filozofiju i talijanski jezik.

Kako ističe, nikad joj se nije sviđala ideja o radu na nekom mjestu gdje bi bila nesamostalna, stoga je 1991. godine u svome rodnom gradu pokrenula školu stranih jezika “Versus”.

Drugačija škola

– Škola stranih jezika “Versus” trudi se biti drugačijom školom stranih jezika. Nudimo mogućnost učenja engleskog, talijanskog, njemačkog, španjolskog, ruskog i francuskog jezika, a željeli bismo uvesti i neke druge jezike, poput kineskog. Radimo s djecom od vrtića do starije dobi, i to metodama koje možda nisu toliko zastupljene u hrvatskom školstvu. Trudimo se biti drugačiji, kreativniji. Naš cilj je djecu osposobiti za bilingvalnu nastavu, odnosno, za nastavak studiranja u inozemstvu. Također, kod mlađe djece nastojimo probuditi osjećaj za lijepo, pa smo zato i osnovali Udrugu “Tavan”, kojoj je primarni cilj osnaživanje osjećaja za lijepo, što je jako važno u današnjem životu – otkriva V. Krajačić.

Njezina škola bila je jedna od prvih takvih ustanova u Hrvatskoj, a danas, osim u matičnoj ustanovi, djelatnost obavlja i u prostorima zainteresiranih korisnika, a ima podružnicu i u Zaboku.

Svoju djelatnost ova poduzetnica naziva tipičnom ženskom djelatnošću, a uopće ne smatra da suvremenim društvom dominiraju muškarci.

– Mislim da se u suvremenom društvu uvelike promijenila uloga muškaraca i zastupam mišljenje da su žene jači spol. Imaju neke prednosti i mislim da drugačije funkcioniraju na tržištu rada od muškaraca. Puno su odgovornije, puno je lakše s njima surađivati. Muškarci znaju biti dosta nepouzdani, ne poštuju rokove kao žene i sl. Nikada u poslu nisam imala loših iskustava zato što sam žena – ističe.

Tajna uspjeha

Kao tajnu formulu za uspjeh, navodi ljubav prema poslu.

– Jako volim svoj posao i slažem se s Richardom Bransonom koji kaže kako je najvažnije raditi ono što voliš, a uspjeh ili novac tada dolaze sami od sebe. Dakle, najvažnije je odabrati onu vrstu djelatnosti u kojoj se osjećate ispunjeno i zadovoljno, i sve ostalo je onda lako – kaže.

Smatra kako se mlade žene danas ne bi trebale bojati pokrenuti vlastiti posao.

– Mislim da je to danas u Hrvatskoj lako. Postoji stotinu fondova i načina da se prikupe sredstva i da se krene. Treba samo početi, ali i stajati čvrsto iza svoje ideje. Ako je ideja ozbiljna, ako vjerujete u nju, nema razloga da ne uspijete. To nije američka priča, to je jednostavno životni stav. Treba biti optimist, treba biti snažan, i uživati u toj svojoj ideji. Ako radite posao samo zbog novca i uspjeha, to je na kratke staze – zaključuje.

KRISTINA KROFLIN BAN, VRELEJ d.o.o. IZ KLANJCA:

Radnici poslodavce doživljavaju kao lopove, a država kao ‘kravu muzaru’

Kristina Kroflin Ban direktorica je poduzeća Vrelej d.o.o. iz Klanjca. Ima 30 godina, diplomirala je komunikologiju na Hrvatskim studijima i marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

– U svojoj obiteljskoj firmi počela sam raditi samo privremeno, dok si ne nađem posao. Kao što je to uobičajeno, na molbe za posao nitko mi nije odgovarao. Volontiranje, dvije sveučilišne diplome i razni studentski poslovi, pa tako i rad u inozemstvu, očito nisu predstavljali garanciju kompetencije ni za one najbanalnije poslove na koje sam se javljala – otkriva Kristina.

“Žnora za posao”

– „Žnora za posao“ i dalje je bila presudna referenca na tržištu rada. Samim time, počela sam preuzimati sve više obaveza i odgovornosti u našem obiteljskom poslu i tu sam sada već četiri godine. Bavimo se autobusnim prijevozom putnika i građevinarstvom. Vrelej d.o.o. je prije svega obiteljska firma, zapošljava 20-ak ljudi, a posluje od 1992. godine, i to pod uvijek pod istim imenom, sjedištem i bankovnim računom, što je rijetka pojava u poslovnom svijetu hrvatskog društva. No, s druge strane, to ne predstavlja prednost u odnosu na poslodavce koji posjeduju potportfelj otvorenih, pa zatvorenih i nanovo otvorenih poduzeća s nagomilanim, pa otpisanim dugovanjima prema državi, zaposlenicima i dobavljačima. Za dugotrajnost i stabilnost naše tvrtke na tržištu, zaslužna je predana borba i nadljudska ustrajnost mog oca. Iako i on priznaje, vremena nikada nisu bila toliko teška, zahtjevna i amoralna kao danas – kaže.

Dodaje kako su mali poduzetnici danas na koljenima, a u cijelom svijetu jača svijest o prioritetnom značenju malog i srednjeg poduzetništva.

Krvotok zdravog razvoja

– Mi smo ti koji čine krvotok zdravog razvoja svake zemlje. No, nažalost, ne mogu se othrvati osjećaju da se u ovoj našoj maloj zemlji, prepunoj mogućnosti, sustavno radi na tome da se mali poduzetnici unište. Radnici nas često promatraju kao lopove i neprijatelje, država kao “kravu muzaru” koja radi na principu “perpetuum mobilea”, a veliki poduzetnici kao nekog koga treba pod svaku cijenu uništiti kako bi njihov tržišni kolač bio još veći. Problem je što država učestalo pogoduje upravo “velikima”, a na nama “malima”, provodi zakonske propise koje sama često ili ne razumije ili ne zna opravdati njihovo postojanje. Svaki poslodavac zna da se zbog šume zakonskih i administrativnih propisa, nikad ne može biti sto posto čist i da mu inspekcija uvijek nešto može naći. Nažalost, zna se i da funkcija inspekcije nije savjetodavna, već kaznena. Samim time, poslodavci previše vremena gube na popunjavanje raznih formulara i praćenja izmjena zakona, umjesto da to dragocjeno vrijeme ulože u znanje i inovacije, kako bi firma zadržala konkurentnost, omogućila veće plaće zaposlenicima i generirala nova zaposlenja. Kotler je istaknuo kako je danas potrebno trčati puno brže da bi se ostalo na istom mjestu. To trčanje u poduzetništvu znači rad od 0 do 24 sata, otpornost na stres i stopostotna predanost, kako bi vam na kraju nešto malo i ostalo. A upravo zbog tog “malog” što vam ostane, lijepo je biti poslodavac. Naša slatka povlastica je fleksibilno radno vrijeme i osjećaj da si sam svoj šef, da stvaraš nešto svoje, a pritom doprinosiš i društvenom razvoju. I svi bi prosperirali kada bi se ljudima dala mogućnost da rade i da se u svom radu ostvaruju – zaključuje Kristina. (mlm)

SLAĐANA VODOLŠAK (55), LJEKARNE VODOLŠAK IZ KRAPINE

Doživjela sam mnogo kritika na račun svog uspjeha, i to prvenstveno od žena

Slađana Vodolšak (55) rođena je Krapinčanka, a kako sama kaže, oduvijek je sanjala o tome da napravi nešto za svoj rodni grad. Iako se kao mlada bavila pisanjem i sanjala o novinarskoj karijeri, put ju je naposlijetku ipak odveo u svijet farmacije, gdje je pronašla svoj posao iz snova i pokrenula uspješan biznis.

– Iako sam sanjala o novinarstvu, naposlijetku sam se ipak odlučila za farmaceutsku školu, koju sam završila u Zagrebu. Taj mi se posao činio savršenijim za ženu. Privukla me pedantnost u apoteci, pripravci, čajevi, slaganje tih pripravaka po receptima… To sam na neki način oduvijek voljela raditi i upravo sam se tome odlučila posvetiti – započinje svoju priču.

Biljni asortiman

Dugo je tražila stalno radno mjesto, pa je tako bila zaposlena u raznim dijelovima Zagorja, pa čak i u Varaždinu, a kao najpozitvnije iskustvo navodi rad u ljekarni u Zaboku, gdje je, kaže, imala odlične kolegice s kojima se čuje i danas. No, unatoč tome, nakon Zaboka, put ju je odveo u poduzetničke vode, te je 1990. godine otvorila svoju biljnu ljekarnu, tada 24. u Hrvatskoj.

– Našla sam se upravo u biljnom asortimanu, to sam proučavala, i zahvaljujući tome, danas ovdje imamo preko 100 vrsta čajeva i radimo pripravke od čajeva. Pravu ljekarnu otvorila sam 1. listopada 1993. godine, u vihoru rata, kada je bilo rizično ulaziti u poduzetništvo – otkriva S. Vodolšak, danas vlasnica ljekarne u Krapini, Đurmancu, Oroslavju, te dviju u Pregradi, kao i poduzeća Vita Pharm, unutar kojeg posluju trgovine ortopedskim pomagalima, programom za inkontinenciju, biljnim lijekovima i čajevima.

Kako kaže, ljekarništvo je prvenstveno ženska djelatnost, no, kada je svojevremeno željela proširiti svoje poslovanje i otvoriti tvornicu u Krapini, znala je da u taj posao mora ući s partnerima, i da ti partneri moraju biti muškarci.

– Mislim da žene i muškarci još uvijek nisu ravnopravni u poduzetništvu. Također moram reći da je jal među ljudima u Zagorju jako velik, što me oduvijek smetalo, no nisam si mogla pomoći, morala sam se nositi s time. Dosta puta sam doživjela kritike zbog svog uspjeha, i moram spomenuti da su uvijek u pitanju bile žene. Bilo mi je lakše poslovati s muškarcima – kaže S. Vodolšak, te navodi koje su, prema njezinom mišljenju, prednosti žena u odnosu na muškarce, u ljekarničkom poslu.

– Prednost žena možda bi bila u tome što su točnije i pedantnije i znaju dobro vagati. I sama sam horoskopska vaga, pa mi to ide u prilog – smije se.

Tri farmaceuta

Iako uspješna poslovna žena, nije zanemarila ni obiteljski život, pa je tako odgojila troje djece.

– Bilo mi je teško nositi se s toliko obaveza, no nekako sam to uspjela prevladati, pogotovo zato što sam oduvijek zaista voljela ljekarnički posao i uživala u njemu – ističe.

U njezin posao uključen je i suprug, koji se posebno angažirao oko gradnje ljekarne u Pregradi.

– Suprug me, kada smo iz temelja gradili ljekarnu u Pregradi, u potpunosti poštedio brige oko tog “muškog posla”, no što se tiče pregovora i svih drugih oblika komunikacije, to sam oduvijek obavljala ja – otkriva.

U svojim dvjema kćerima i sinu oduvijek je poticala ljubav prema ljekarništvu, i jako je ponosna što svi trenutno studiraju farmaciju, i što će nastaviti obiteljski posao koji je započela.

– Za dvije godine trebala bih imati tri farmaceuta u obitelji. Uvijek sam se zalagala za to da mladi ne otiđu van, nego da se smjeste tu, jer mislim da ima prostora. Samo treba dati mladim ljudima da rade – zaključuje.