U rubriku “Aktualnosti koje podižu prašinu i Hrvate potiču na objavljivanje fejsbuk statusa”, prošlog su tjedna ušle dvije svećeničke propovijedi.
Prvi skandal dogodio se kada je svećenik Luka Prcela, prior dominikanskog samostana u Splitu, u izravnom prijenosu svete mise prozvao predsjednicu Kolindu Grabar – Kitarović, istaknuvši kako joj ne može oprostiti što je izjavila da Nezavisna Država Hrvatska nije bila nezavisna i da je bila zločinačka. Ta je propovijed privukla toliku pažnju javnosti, da je predsjednica naposlijetku u obraćanju javnosti pozvala na “pomirbu djece partizana i ustaša”. Hvala joj na dobroj namjeri, ali promatrajući situaciju na terenu, njezine riječi zvuče utopijski.
Radije ne bih ulazila u daljnje komentiranje partizana i ustaša, ali bih iz konteksta izvadila jedan dio Prceline izjave, koji glasi “Tko to kaže da je današnja Hrvatska država nezavisnija od one koja je bila od ’41. do ’45.?”
Ok, naravno da je pretjerao, današnja Hrvatska jest nezavisnija od NDH, ali pogledajte primjerice našu državnu televiziju, koju plaćate iz vlastitog džepa, pa samim time, nadam se, očekujete kvalitetan program i nadasve, nepristrano novinarstvo. Ali jedino čemu svjedočite su smjene sa svakom novom vlašću, i kreiranje programa u skladu sa svjetonazorima vladajućih. Zato pazite na sljedećim izborima, jer ne birate samo tko će voditi državu, nego i kakav ćete program na televiziji gledati sljedeće četiri godine.
No, vratimo se mi na našu temu. Još je jedna svećenička propovijed zatresla Hrvatsku proteklog tjedna, a čim kažem “štraca”, znat ćete točno na što mislim. Iskreno, nikad u životu nisam čula tu riječ, ali mi je prijatelj Google otkrio kako u dalmatinskom govornom području “štraca” znači krpa. Ok, time mi je postalo malo jasnije što je pjesnik, u ovom slučaju kardinal Vinko Puljić, htio reći kada je neudane seksualno aktivne žene nazvao štracama. Time je mislio na to kako žena gubi svoju vrijednost i dostojanstvo, što je i sam pojasnio u kasnijoj isprici upućenoj javnosti, istaknuvši kako je “svjestan da je štraca malo pregruba riječ, ali ga je ponijelo za oltarom”.
Društvene mreže istog su trena postale savršena platforma za sprdnju, ali meni nekako cijela situacija i nije bila smiješna. S pozicije praktične vjernice, kakav bi trebao biti moj komentar na sve što se događalo? S jedne strane, dosta mi je lažnih liberala, velikih građana svijeta otvorena uma koji prihvaćaju različitosti i tolerancija je njihovo srednje ime, a čim kažeš da si vjernik, da ideš u crkvu i živiš ponešto drugačijim životom, ne sakrivaju svoje osuđivačke poglede, koristeći vrlo rado upravo društvene mreže za objavljivanje svoje ironičnih komentara. Upravo oni jedva čekaju da zbog pojedinačnih slučajeva mogu napasti Crkvu, iako i na drugim područjima života u Hrvatskoj stvari već odavno loše funkcioniraju. S druge strane, naravno da se izraz “štraca” ne bi trebao koristiti za oltarom, i nisam baš sigurna da ćemo na taj način u zajednicu privući mlade ljude. Bojim se da će ovakvi slučajevi stigmatizirati Crkvu kao zastarjelu instituciju, stranu i nedostupnu suvremenom čovjeku.
Sve u svemu, po starom običaju, prašina se slegla u manje od tjedan dana, a jedino što je narod dobio, jest kratkotrajna zanimacija koja je opet pažnju javnosti skrenula s onih “crnih” tema – loše politike, nezaposlenosti, malih plaća i milijuna drugih važnijih problema s kojima se svakodnevno nosi prosječni Hrvat. Čitavu situaciju iskoristio je i Luka Bulić, koji nije propustio priliku da nas nasmije svojim specifičnim oblikom ironije, pa je prošlotjedni Bullhit posvetio upravo “slučaju štraca”, zaključivši: “Bolje da sam štraca, nego političar”. Ja bih rekla – ipak je bolje da smo barem nakratko razmišljali o štracama, nego o političarima.