Licemjeri ste! Barem većina vas. Primjer? Leicester City. Nije vam jasno o čemu pričam? E pa, koliko vas je prije godinu dana znalo da uopće postoji taj klub, a kamoli da navijate za njega? Koliko je Hrvata reklo, kada je naš reprezentativac Andrej Kramarić iz Rijeke odlazio u Leicester, “pa kaj bude tam, ti budu ispali iz lige” ili “kaj nije mogel u bolji klub”, ili “mogel je bar u Njemačku”, ili… No, shvatili ste. I ja sam bio među vama, da ne bude zabune. Priznajem, i meni su oduvijek draži, recimo Liverpool i Real Madrid. Ma kakav crni Leicester? A danas? Svi se slažu – najljepša nogometna priča ikad ispričana. David pokorio Golijate. Nogometni patuljak očitao lekciju svjetskim velikanima. Čudo u Engleskoj! – svi se natječu tko će podijeliti više superlativa tom (ne)sretnom Leicesteru. Od medija do navijača, pa i onih koje inače uopće ne zanima nogomet. Ma što superlative, poistovjećuju se s njima, u stilu “znao sam ja da to oni mogu”, “pokazali su onim bogatašima kak se to radi”, a pet kola prije kraja svi su odjednom navijali za Leicester. Kakvi Manchesteri, Chelsea ili Arsenal? Svima nam sad teče plava krv u venama (a ne mislim samo na Dinamovce). Sad smo svi Nives Celzijus. Ali to je valjda u ljudskoj prirodi. Gazi malog dok mu ne ide, pomaži velikom i omogući mu da postane još veći, a kad mali slučajno na neku foru uspije, divi mu se i, da se figurativno koristim metodom naših političara, stisni mu ruku i fotkaj se sa smiješkom s njime za naslovnicu. Preuzmi zaslugu za taj uspjeh, po mogućnosti.
No, da se “s nogometnog travnjaka” prebacimo malo u stvarnost, može i tu, u naše Zagorje. Koliko znate malih projekata ili inicijativa koje su vam već na prvu zvučale simpatično i kao nešto što bi vrijedilo podržati, ali je ta ideja, koja se činila baš tako dobrom, došla od nekog “malog” i mislili ste da je i prije nego počne, osuđena na propast, iako ste joj načelno dali podršku, pa čak i inicijatora tapšali po ramenu? A da je nešto samo upola toliko dobro došlo od “nekog velikog”, taj bi valjda odmah trebao osvojiti prvo mjesto na “Henkel Inovation Challengeu”. Vrijedi se zapitati, koliko ste već “Leicestera” propustili vidjeti pred vašim kućnim pragom, samo da niste bili opterećeni s onim što će drugi reći (a ti drugi sami to ne vide), samo da je bilo više vjere u onog “malog” i u sebe same, jer ste ga odlučili saslušati i podržati, pogurati ga kad mu je bilo najteže? I onda, kada bi uspio, bi ga s razlogom “držali za ruku i fotografirali se s njime za naslovnicu”. Ovako, s podrškom, ali s figom u džepu, ste i dalje samo – licemjeri.