U hladu terase jednog zagrebačkog kafića, podno južne tribine maksimirskog stadiona, čekamo bivšeg igrača Dinama – Oéliltona Araúja dos Santosa. Ime i prezime koje mnogima ne govori puno, no ako napišemo da čekamo bivšeg desnog bočnog Dinama te da smo ga svi zvali Etto, svima će odmah biti sve jasno.
Sjajni desni bek je od 2005. do 2011. godine za Dinamo odigrao 130 utakmica te upisao sedam golova i 13 asistencija, uz napomenu da je jedan od njegovih golova bio tisućiti gol Dinama otkako je 1. HNL. Nakon vremena provedenog u Dinamu odlazi u grčki PAOK iz Soluna te nakon toga još je zaigrao u Azerbajdžanu za ekipu FC Baku, a ono što ipak malo fascinira je podatak da i sada u 43. godini života aktivno igra nogomet u Jadranu iz Štefanca, u Drugoj međimurskoj županijskoj ligi.
Nakon malo čekanja jer je morao klince ostaviti na čuvanju kod bake, pozdrav i odmah pucamo!
Za koga ste navijali na Svjetskom prvenstvu u Kataru – Brazil ili Hrvatsku?
Znao sam da ćete me to pitati. No, tu sam u maloj prednosti jer imam dvije domovine. Brazil, u kojem sam rođen i u kojem sam proveo svoju mladost i Hrvatsku, u kojoj sam napravio profesionalnu karijeru, zasnovao obitelj (supruga Anja i Etto imaju petero djece, op. a.) i koja je domovina u kojoj živim. Tako da mi je bilo svejedno! No, da budem potpuno iskren – prije utakmice u društvu s kojim sam gledao utakmicu pitali su me tko će pobijediti? Iskreno sam odgovorio – Hrvatska, što je izazvalo čuđenje mojih prijatelja, ali sam rekao i zbog čega – Brazil je ekipa zvijezda dok je Hrvatska ekipa “škvadre”, koja svoje utakmice igra s puno naboja za svoju domovinu i takve ekipe rijetko mogu izgubiti u srazu sa zvijezdama. Morate biti svjesni da i u Hrvatskoj ima odličnih igrača, a imaju još i taj dodatni motiv.
Kada ste se počeli baviti nogometom?
Ozbiljnije sam nogomet počeo igrati tek s 18 godina. Igrao sam prije s prijateljima na ulici, ali nikad prije nisam trenirao. Bio sam automehaničar u mojem malom gradiću Valenteu u Brazilu i taj posao bio mi je najveća ljubav. Uopće nisam razmišljao o karijeri nogometaša. Vikendima su se uvijek igrale neke utakmice i jednom su me prijatelji pozvali da dođem igrati. Tamo je bio jedan čovjek koji je nakon utakmice došao do mene i pitao me tko sam i kako se zovem. Pitao me jesam li ikad išao negdje na probu, a ja sam mu rekao da nisam. Pitao me u kojem klubu treniram, ja sam mu odgovorio da nigdje ne treniram, nego da popravljam automobile. To ga je šokiralo. Ponudio mi je da odem na probu u Fluminense, ali ne “pravi” Fluminense, nego onaj iz Feire de Santane, grada oko 100 kilometara udaljenog od Valentea. Pristao sam, ali sam prvo šefa u radionici morao pitati da me pusti. Da me on nije pustio, ne bih išao, jer sigurno nisam želio riskirati siguran posao koji volim zbog nekakve probe u nogometnom klubu. Gazda me pustio na probu, pod uvjetom da nađem zamjenu i bio je izuzetno korektan, rekavši da me posao čeka u radionici ako ne uspijem na probi. Nakon par treninga su me htjeli zadržati, ali je konkurencija bila velika. No, ja sam po prirodi uporan i kad nešto odlučim onda se toga držim, a ja sam odlučio da ću uspjeti. Prekretnica se dogodila jednog ponedjeljka – seniori su igrali prijateljsku utakmicu s juniorima, a ja sam opet sjedio na klupi. Desetak minuta prije kraja trener mi je rekao da se skinem i da malo odigram. To je bila šansa koju sam čekao. Jako dobro sam odigrao tih deset, 12 minuta, letio sam po terenu jer sam znao da je sad ili nikad. Nakon utakmice mi je prišao pomoćni trener seniorske momčadi i odveo me na stranu. Pretrnuo sam od straha da sam sve krivo napravio. Pitao me kako se zovem i koliko imam godina i pitao me zašto ne igram u juniorskoj momčadi redovito, a ja sam mu rekao da ima igrača ispred mene. Suigrači su u čudu gledali što ja radim s pomoćnim trenerom seniorske momčadi, malo mi je bilo i neugodno. On mi je rekao da od sutra treniram u seniorskoj momčadi jer, ili je problem u meni, ili u treneru juniora što ja ne igram. Nije mu bilo jasno kako trener juniorske momčadi ne vidi u meni da sam pet puta bolji od ostalih, a on je to vidio u tih deset minuta koliko sam igrao. Suigrači nisu mogli vjerovati, jer su neki od njih od malih nogu bili u tom klubu, a nikad nisu ni trenirali sa seniorima. Kad malo bolje pogledate moj nogometni put, stao bi u jednu rečenicu – u godinu od automehaničarske radionice, preko juniora, do ozbiljnog seniorskog nogometa.
Kako je bilo u seniorima?
Kapetan momčadi bio je, kao za inat, desni bek. Najstariji i najiskusniji igrač i prihvatio sam da ću njemu vječito biti rezerva. Nije baš bio u najboljoj formi, par utakmica je slabo odigrao. Gubili smo u jednoj utakmici na poluvremenu 1:0 i trener u svlačionici ostavi toga kapetana i ubaci mene u igru. Stvarno mi nije bilo svejedno jer je on bio miljenik navijača koji su se čudili kad su mene vidjeli na terenu u drugom poluvremenu. Prije nego što je utakmica počela, trener mi je rekao: “Što god pogriješiš – ja sam kriv. Samo igraj i ne brini se ništa.” Nitko me nije mogao zaustaviti jer sam znao da je to moja šansa koju sam tako dugo čekao. Mogao sam trčati pet dana da je trebalo. Počeo sam igrati sve češće u prvoj momčadi u državnom prvenstvu. Kapetan je bio malo ljut, ali kad sada pogledam na to razdoblje, svjestan sam da mi je on puno pomogao jer je ostajao sa mnom nakon treninga – vježbali smo centaršuteve, udarac i sve, jer ja to nikad nisam učio kao klinac, budući da nisam nikad trenirao nogomet dotad. Igrao sam sve više i tada sam posuđen u Bahiju koja je bila prvoligaš, a na mom mjestu Dani Alves. Opet rezerva, a on je bio nevjerojatan.
Nakon brazilske epizode, počinje epizoda Dinamo koja vam je u potpunosti promijenila život. Kako ste završili u zagrebačkom klubu?
Došao sam 2005. godine iz Atletico Paranaensea. Trebao sam te zime ići u Inter iz Milana, manje – više je sve bilo gotovo. Došao sam iz Brazila u Zagreb, jer je moj menadžer tad bio Božo Slišković i trebali smo putovati u Milano na potpis ugovora s Interom. No, Inter je tad dobio kaznu zbog namještanja utakmica i nisu više mogli dovoditi strance pa je to propalo. Budući da sam bio u Zagrebu, menadžer mi je predložio da potpišem za Dinamo kad sam već tu. Tad je u Dinamu bila loša situacija. Klub je igrao u onoj famoznoj ‘ligi za bedaka’ sezonu prije i nije baš sve bilo super. Čuo sam da je jedan Brazilac u Dinamu, Eduardo, pa sam se našao s njim da malo popričamo i da mi kaže kakva je situacija. Atletico Paranaense je tad bio super klub i nisam bio siguran kakav je Dinamo. Dudu mi je rekao da je situacija katastrofa i da kasne plaće. Dinamo je tih dana igrao kup utakmicu sa Zagrebom. Išao sam ih pogledati, izgubili su i bili su grozni. Pomislio sam: “Isuse Bože, što je ovo?”. Istekao mi je ugovor u klubu u Brazilu, propao mi je transfer u Inter i nisam imao baš puno opcija. Iz Brazila su me zvali da se vratim, da će mi dati novi ugovor, ali kad sam već toliki put prešao, ipak sam želio probati u Europi. Sve odluke u životu sam donio sam i tako sam odlučio da ću unatoč svemu potpisati za Dinamo. Vidite kako vam jedna odluka promijeni život. U mojem životu odluka da potpišem za Dinamo je vjerojatno najbolja koju sam donio.
Kako ste se priviknuli na život u potpuno drugoj kulturi i na drugome kraju svijeta? Tad je u Dinamo došao i Luka Modrić, kako njega pamtite?
Hvala Bogu, ja sam došao ovdje tijekom ljeta, a ne zimi kao neki drugi igrači. Ali, šokiralo me koliko je bilo hladno kad je došla zima, bilo je i minus 20. Trenirali smo na Hitrec – Kacijanu, a snijeg je bio do koljena. Tad sam prvi put u životu uopće vidio snijeg. Bilo je puno mladih igrača kad sam došao. Fascinirao me Ante Tomić, kakva tehnika… Bio sam siguran da će napraviti veliku karijeru, ali nažalost nije. Ne mogu reći da mi je Luka Modrić bio čudo, iako se vidjelo da je klasa. Ali, stvarno nisam mislio da će biti ovo što je danas. Bio je super dečko, družili smo se svi zajedno. Ekipa je bila fenomenalna, baš dobri dečki. Najviše pamtim pokojnog Ivana Turinu, on mi najviše fali iz tih nogometnih dana. On je bio jedna od najboljih osoba koje sam u životu upoznao. Uvijek nasmijan, uvijek za društvo, organizirao je momčadske ručkove i večere, fenomenalan lik. Neopisivo mi je žao što ga više nema. Drago mi je da sam sa svima bio dobar, to mi je najbitnije. Eduardo, Ćorluka, Modrić, Buljat… Stvarno je tu bilo majstora. Recimo, kad god vidim Modrića, uvijek se srdačno pozdravimo i zezamo. Ne mogu reći da se čujemo stalno, nemamo takav kontakt, ali nam je drago kad se sretnemo i to je stvarno lijepo.
U to vrijeme ste upoznali i današnju suprugu?
Suprugu sam upoznao preko drugog Brazilca, Carlosa, koji je samnom bio u Dinamu. On je vani upoznao neke cure i preko tjedna su se dogovorili da idu na piće. Ta djevojka mu je rekla da povede nekog prijatelja jer se ona s prijateljicom vraća s faksa i dovest će je na kavu. Tako smo se upoznali i ta prijateljica je bila moja današnja supruga. Ajde, nije mi trebao rječnik jer sam tad već znao hrvatski i sad smo skupa već 16 godina i imamo petero djece. Sve neke slučajnosti u mojem životu…
U jednom intervjuu jedan od najboljih brazilskih igrača koji je igrao u Dinamu – Sammir – rekao je da nikada ne bi uspio da nije bilo vas?
Meni je uvijek najbitnije da sam, kao prvo, dobar čovjek, a onda sve drugo. Takav sam uvijek bio i tako odgajam svoju djecu. Naravno da sam pomogao i njemu i svima kojima sam mogao. On je bio tu, bili su i Carlos i Anderson Costa, a ja sam jedini imao auto pa sam ih vozio gdje god je trebalo. Išli su se nalaziti s curama i tad sam ih morao voziti. Ljudi imaju svakakvo mišljenje o Sammiru, ali nitko ne zna koliko je on imao teško djetinjstvo i što je sve prošao. Ja sam njega prvi put vidio još u Atletico Paranaenseu. On je bio junior kad sam ja bio senior. Po talentu je vjerojatno mogao puno, puno više. Igrao je za sve mlade kategorije u Brazilu, ali nogomet nije samo talent. Nema smisla da ja ili bilo tko drugi o tome pričamo, on najbolje sam zna koliko je mogao ili nije mogao. Tko to zna.
Dinamom je tada vladao Zdravko Mamić. Kako njega pamtite?
Ja o njemu ne mogu reći ništa loše. Jako je teško napraviti to što je on napravio s Dinamom bez obzira na to kako je sve na kraju ispalo. U to ne ulazim. Meni je bilo odlično s njim. U Brazilu neki klubovi isto životare tako da znam kako je teško voditi klub da bude uspješan i rijetki su ljudi koji su to u stanju napraviti. Uvijek je cijenio svoje igrače i prodavao ih za ogroman novac, da ih sad sve ne nabrajamo. Znao je ući u svlačionicu i znalo je biti neugodno. Dolazio bi kad smo igrali loše i vikao je na nas jer smo, objektivno, igrali loše, a imali smo sve što nam je trebalo. Nisam imao ništa protiv toga, jer mi je drago bilo vidjeti da je nekome stalo. Meni kao osobi to paše, a sigurno je bilo nekih kojima nije. Ja sam uvijek volio snositi odgovornost za sve što radim i sviđalo mi se što je uvijek bio direktan.
Mnogima su sigurno u sjećanju dvije utakmice koje ste odigrali fenomenalno – Arsenal u Londonu (1:2) i Ajax u Amsterdamu (3:2) – slažete li se?
Da ste me pitali da ja izaberem dvije utakmice, izabrao bih upravo njih. Protiv Arsenala sam namjestio gol Eduardu i imao sam jednu veliku šansu na 1:0. Igrali smo stvarno odlično, opušteno i ostavili smo sjajan dojam. A Amsterdam mi je možda i najljepša uspomena, uz titule s Dinamom. Par dana prije utakmice mi je pukla kost u ruci i morao sam na operaciju. Doktor je rekao da se možda neću oporaviti za utakmicu. Rekao sam da ne idem na operaciju ako neću moći igrati. Stisnut ću zube pa neka se onda šest mjeseci oporavljam, ali tu utakmicu moram igrati. Zamotali su mi ruku i igrao sam. Svi su nas bili otpisali, novine su pisale da idemo kao turisti. I onda krene utakmica, vidiš da si unutra i čak smo se mi iznenadili na terenu kako se sve odvija. Imaš 2:0 protiv Ajaxa u Amsterdamu, pa 3:0… Oni nisu znali gdje su niti što da rade. Fenomenalno je bilo. Navijači su nas dočekali na aerodromu, fešta usred noći.
Sjećate li se derbija s Hajdukom?
Nisam nikad imao osjećaj nekog derbija protiv Hajduka jer smo mi u to vrijeme bili puno, puno jači od njih. Nisu nam mogli parirati u igri, nego su samo napucavali loptu i stalno radili faulove. Na Poljudu je protiv njih bilo nemoguće igrati, to su bile utakmice na nož, ali nisu mi to bile tako teške utakmice.
Koje su najljepše uspomene koje čuvate iz Dinama?
Kvalifikacije za Ligu prvaka protiv Arsenala u Zagrebu, to nikad neću zaboraviti. Bili smo u karanteni u Tomislavcu na Sljemenu. Spustili smo se u grad kad smo išli na utakmicu i čitava Maksimirska ulica je bila u plavom, nešto prekrasno. Probijali smo se busom kroz navijače, ma divno. Dobro smo se držali protiv viceprvaka Europe, Arsenal je bio strašan. Na doping-kontroli sam bio s Gilbertom Silvom koji mi je rekao da smo odlična momčad, ali da se vidi da smo jako mladi. Da smo tad imali ovakav sustav kvalifikacija za Ligu prvaka, svake ili svake druge godine bismo ušli u skupinu. Mi smo igrali protiv Werdera, Arsenala, Šahtara… Nikad neću zaboraviti ni proslavu naslova prvaka kad smo se otvorenim autobusom vozili po gradu, a ulice su bile pune navijača. To su scene koje ostaju za čitav život.
I za kraj – što ste učinili nakon prestanka aktivnog igranja profesionalnog nogometa i da li i danas sami popravljate svoj automobil?
Osjetio sam da je dosta. Dogovorio sam se sa ženom da odemo nakon moje karijere živjeti u Brazil godinu dana. Želio sam to jer sam ja od kuće otišao s 18 godina, pa da malo budem s roditeljima, a i da moja djeca vide odakle je tata došao. I da vide kako teško njihovi vršnjaci tamo žive i da shvate koliko im je dobro u životu. Bili su fenomenalni. Odmah su se uklopili, bosi su kao svi mali Brazilci trčali uokolo, mi ih po cijeli dan nismo vidjeli. Nakon godinu dana sam rekao: “E, sad možemo doma!”. Prije smo išli u Brazil jednom godišnje na odmor, ali sad nismo bili jedno tri godine, iako klinci vole otići tamo. Upisao sam trenersku akademiju, želim trenirati klince. Obožavam s njima raditi, gledati ih kako napreduju. Kako svoje doma, tako i drugu djecu, to me ispunjava. S nekim klincima radim i privatno i zadovoljni smo i ja i roditelji. Baš imam volju za to i mislim da ću se time baviti. Djeca se danas generalno premalo bave sportom, nemaju koordinacije i to mi je žao. Moja generacija je živjela vani, skakali smo preko ograda, penjali se po drveću, igrali smo se, a danas je toga sve manje. Sve se vrti oko tehnologije, sve je ubrzano i nije to dobro. Nije sve samo do roditelja, svijet je jednostavno postao takav. Od fizičke aktivnosti i same igre, preko momčadske pripadnosti, do osjećaja da nekome pružiš ruku kad padne ili da imaš poštovanja prema starijima. To je sve dio odrastanja i sport u tome može puno pomoći.
Kaj se tiče auta – naravno, iako je danas sve drukčije nego kad sam ja to radio. Danas moraš spajati te aute na kompjutore, imaju hrpu senzora, ali ono osnovno, sve što mi treba, radim sam. Promijenim si kočnice i ulje, nisam još zaboravio kako se to radi.