Europski sud za ljudska prava odbio je tužbu koju su braća Mamić podnijela protiv Hrvatske. Tužbu Europskom sudu za ljudska prava podnijeli su osuđeni bjegunci Zoran i Zdravko Mamić te poreznik Milan Pernar, smatrajući kako im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Milan Pernar u međuvremenu je preminuo, no njegovi su nasljednici imali pravo nastaviti tužbu. Svi su tvrdili da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno tijekom prvog suđenja u Osijeku, vezanog za izvlačenje novca iz Dinama. Sud je, vidljivo je iz odluke, odbacio sve njihove pritužbe na osječko suđenje u aferi prozvanoj ‘Dinamo 1’.

Nakon tog suđenja Zdravko Mamić je osuđen na šest i pol godina zatvora, njegov brat Zoran na četiri godine i dva mjeseca, dok je Pernar dobio tri godine i dva mjeseca zatvora. Damiru Vrbanoviću, koji je također bio osuđen, Ustavni sud je ukinuo presudu od tri godine zatvora, zaključivši da nije imao pravedno suđenje jer je Mamić podmitio suce. Međutim, taj isti argument nije prihvaćen u slučaju Mamića i Pernara. Ustavni sud obrazložio je da se Mamić ne može žaliti na pristranost suda kad je sam korumpirao suce i to prijavio tek nakon izricanja osuđujuće presude. Isti je stav sada zauzeo i sud u Strasbourgu, prenosi Index.

Pokušali su stvoriti ‘win – win’ situaciju za sebe

Sud smatra da je važno uzeti u obzir činjenicu da su prvi i drugi podnositelj zahtjeva svoju pritužbu da je došlo do povrede njihovog prava na nepristrani sud u biti temeljili na vlastitim djelima, koja su u svojoj srži bila usmjerena na uništavanje baš tog prava. Također smatra važnim ponoviti da je pravo na suđenje pred nepristranim sudom od ključne važnosti i da ostvarivanje tog prava ne može ovisiti samo o strankama. Suci bi trebali održavati i provoditi visoke standarde ponašanja i trebali bi se osobno pridržavati tih standarda kako bi održali integritet pravosuđa. Svako kršenje takvih standarda umanjuje povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju pobuditi u javnosti, piše između ostalog u presudi.

Međutim, u svrhu rješavanja predmeta, Europski sud za ljudska prava ne može zanemariti činjenicu da su se prvi i drugi podnositelj zahtjeva dobrovoljno dogovorili sa sucima i, prema njihovim vlastitim tvrdnjama, davali im novac i darove. O situaciji su se izjasnili tek nakon što je osuđujuća presuda protiv njih postala pravomoćna, a svi drugi pokušaji manipulacije postupkom u njihovu korist su propali. Sud pridaje temeljnu važnost činjenici da su prvi i drugi podnositelj zahtjeva u biti pokušali stvoriti ‘win – win’ situaciju za sebe – ili bi davanje mita sucima išlo u njihovu korist i optužbe protiv njih bi bile odbačene ili bi se žalili da je suđenje bilo nepravedno zbog korumpiranosti sudaca.