Već na samom početku ovogodišnjih Olimpijskih igara cijela Hrvatska držala je dah zajedno uz naša dva predstavnika u finalu 10 metara s puškom. Petar Gorša i Miran Maričić ostali su mirni do kraja te osvojili visoko šesto i još više treće (brončano) mjesto, a ostalo je, kako se kaže povijest.
Iako same Igre i dalje traju, sportaši se lagano vraćaju kući te je za njih priređen i doček u Zagrebu na kojem je bio Miran Maričić, a Petar Gorša se već vratio treninzima i to ni manje ni više nego u Hrvatskom zagorju. Točnije, u Velikom Trgovišću.
Iz Velikog Trgovišća do Pariza
Kako bismo čuli friške dojmove s Olimpijskih igara, koje su mu inače bile pete zaredom, posjetili smo ga upravo u velikotrgoviškoj streljani, koju on naziva i ‘najljepšom malom streljanom’ u cijeloj Hrvatskoj te smo uz to saznali kako je rođeni Bjelovarčanin preko Vira i Solina došao u naš kraj.
– Priča Mirana i mene počinje još davnih dana u Bjelovaru gdje smo obojica počeli sportski put, a danas nastupam za Dalmacijacement. Samim streljaštvom počeo sam se baviti s osam godina kroz školu streljaštva na jesen 1996. godine, a ubrzo je u kadetima došla i medalja na županijskom prvenstvu i to je zapalilo iskru za natjecanjima. Iako sam i prije te medalje zavolio oružje uz djedove od kojih je jedan bio lovac i koji me je naučio gađati, a drugi je bio vojno lice. Upravo kroz streljaštvo sam uspio usmjeriti tu strast prema vještinama koje ovaj sport predstavlja – započinje svoju sportsku priču Gorša koji je usko specijaliziran za olimpijske discipline, 10 metara zračne puške i 50 metara trostav, iako priznaje da je nekad pucao gotovo sve puškarske discipline na 10 i 50 metara.
Kako to biva u svakom sportu, pripreme su najvažniji dio sporta, a naši strijelci su ih obavili u Budimpešti gdje su, kako vidimo, trenirajući zajedno jedan drugome pomogli ‘natempirati’ formu. S obzirom na to kako je još uvijek aktivan sportaš, Petar Gorša ne može biti punopravni trener Miranu, ali zato je u njegovu taboru i prati ga još od mlađih uzrasta kada ga je prepoznao kao vrsnog strijelca u Bjelovaru dok mu je bio voditelj.
– U Pariz smo došli u idealno vrijeme, šest dana prije kvalifikacija, jer uvijek je problem prerano otići na destinaciju jer se u iščekivanju nastupa lako izgubi taj mentalni naboj i fokus. Dakako, prednost je bila to što su Igre bile na našem kontinentu, nismo morali mijenjati vremensku zonu, a s druge strane nedostatak je bio što smo bili dislocirani 300 kilometra od Pariza u kompleksu njihove streljačke federacije. Zbog toga je smještaj patio jer je velika većina ekipa imala svega pet minuta od smještaja do strelišta te su imali odličnu hranu, dok smo mi bili u praktički studentskom smještaju sa zajedničkim wc-ima, tuševima i lošom hranom koju su kasnije probali poboljšati. Smještaj i hrana su daleko najvažniji za nas sportaše tako da iz toga aspekta nije zadovoljen onaj dio Olimpijskih igara gdje smo svi jednaki – osvrnuo je Gorša na ovu međunarodnu smotru.
Kontrola emocija
Ipak, kad se stane na crtu potrebno je sva ta ‘podmetanja’ maknuti u stranu i ostati smirene glave pa nas je zanimalo kako to izvrsni strijelci uspijevaju.
– Glavna stvar je kontrola emocionalnog stanja. Radi se sve da se trema i pritisak ne zavuku u svjesni dio uma ili vas pak nagrizaju kroz podsvijest. Kontrolira se tok misli, usmjerava se sve na taktiku i tehničku izvedbu što je onda jamac dobrog hica. Gleda se na faktor umirenja tijela (puls, nemir, nervoza, trema) te svu uzbuđenost rješavamo tehnikama disanja, autosugestijom i racionalizacijom straha. Ali, daleko najgora stvar je postaviti velika očekivanja i sanjariti o vrhunskom meču i medalji. Jednostavno ne smije se izgorjeti u želji, već se mora biti usmjeren na svoj posao – objašnjava nam Gorša koji se prisjetio kako je imao jedan loš hitac, točnije 56., koji ga je zamalo koštao finala, ali zbog ostatka serije koja je bila vrhunska, uspio se plasirati dalje jer, kako kaže, u izvrsnom meču postoji samo mali prostor za grešku, a u dobrom meču ga nema.
Tu nam je Gorša priznao kako je sve otišlo u jedan ekstrem kakav je bio nepoznanica do prije samo 10 godina.
– Nekad ste imali 10 vrhunskih strijelaca pa se odmah znalo tko će u borbu za medalju, a danas već imamo 30-ak imena u razgovoru kao potencijalnih osvajača turnira. Usporedbe radi, najveće natjecanje u Europi je njemačko Državno natjecanje s preko 5000 strijelaca u raznim kategorijama, a u Indiji se na isto natjecanje kvalificira 16.000 natjecatelja u samo jednoj disciplini kakva je moja na 10 metara – opisao nam je Gorša koji je u neformalnom razgovoru priznao kako sprema Olimpijske igre u Los Angelesu, ali ne želeći pretjerano otkriti karte. Dodao je samo kako će ići s novom taktikom.
Gorša se ovom prilikom osvrnuo i na fenomen tandema s Miranom.
– Imamo taj poseban faktor kad nastupamo na velikim natjecanjima još od 2018. godine kad smo osvojili srebro i broncu na svjetskom prvenstvu. Između toga smo imali još niz finala, tako da su šanse za uzeti medalju, ako smo obojica u finalu, velike. Uvijek želim opravdati prema njemu ono što sam mu predstavljao kroz karijeru. Sav se taj trud još uže fokusira kad je i on tamo, pa time vučemo i guramo jedan drugog kroz mentalnu povezanost, prijateljstvo i mentorstvo – govori Gorša dodavši kako je za ovakav tip sporta također bitna kondicija jer, premda se radi o ‘neeksplozivnom sportu’, puno treninga i ponavljanja treba kako bi se tijelo uvježbalo na zavidan nivo statične izdržljivosti i fine mišićne kontrole, te kako bi uspješno nadoknađivali duge disajne pauze nakon svakog hica, u kojima mozak ostaje bez kisika, i tad trpi fizička te kognitivna izvedba.
Talent vs. disciplina
Sportaši se često nepravedno dijele na one koji imaju prirodni talent i one koji su radnici. Kroz razgovor nam je Gorša kazao kako on sam ne vjeruje u talent već disciplinu, pristup treningu i plodno tlo u smislu sredine, trenera i kluba, te samu sposobnost pojedinca da pomiče granice svog uma. Idealno je kada ti poticaju dolaze iz sinergije unutarnjih i vanjskih faktora, odnosno iz samog sportaša kao i njegove sportske okoline.
– Netom prije Covid pandemije sam živio na Viru, uvjeti na streljani u Zadru nikad nisu bili na visokom nivou, međutim nekako smo se snalazili. Sve do točke kad je streljana izgubila uporabnu dozvolu za vatreno oružje te nisam imao jamstva da ću tamo i dalje moći trenirati olimpijsku disciplinu 50 m trostav te me to stavilo pred još jednu životnu odluku.
Otići u Zagreb ili Split, a istovremeno sam se našao u specifičnoj situaciji s dijagnozom spektra autizma kod starijeg djeteta. Tada smo supruga i ja prevagnuli doći u ovaj dio Hrvatske zbog stručnjaka i terapijskih mogućnosti kojima raspolaže grad Zagreb. Veliko Trgovišće smo pak izabrali po kriterijima dobre infrastrukture za podizanje obitelji i bavljenje sportom te poznanstva s obitelji Oborovečki koji su me u nekolika navrata ugostili na pripremama na streljani u Trgovišću – kazao nam je Gorša pa dodao:
– Dobio sam tu fenomenalnu podršku od kluba koji je maksimalno izašao u susret da neograničeno koristim streljanu za potrebe treninga. Primili su me bez obzira na to što i dalje nastupam za Dalmacijacement i zbog toga sam pun zahvale cijeloj zajednici, te na tome kako me tretiraju i emociji koju dobivam od apsolutno svih – kazao je Gorša kojem nisu strani treninzi s trenerom na daljinu, pa je tako redovito u kontaktu s trenerom Sinišom Vitezom, iako većinu treninga provodi sam. Napominje kako je radna etika glavni preduvjet svake suradnje i treniranja na daljinu.
Naravno, nije uvijek sve tako bajno pa je Gorša dodao i jednu opasku.
– Jedina zamjerka je prema našem međunarodnom kalendaru što nemam vremena biti doma, tu u Zagorju. Ne mogu doživjeti ni ljeta, ni proljeća kad sam stalno na putu, pa to isto mislim promijeniti u idućem ciklusu. Jako mi fali to druženje u zajednici, klubu, mjestu. Svatko tko je ‘terenac’ će to prepoznati, pogotovo probijanje leda u komunikaciji iznova svaki put kad se vratite. Zato bih volio više provoditi vremena kod kuće s obitelji i prijateljima iz Velikog Trgovišća te konačno biti involviran u sportski rad u mjestu, ali to ću moći tek kad počnem karijeru privoditi kraju, jer vrhunski rezultati zahtijevanju ogromna odricanja – kazao nam je Gorša izrazivši želju možda nekog skorijeg proširenja streljane, ali je istaknuo i jedan nedostatak u cijeloj Krapinsko – zagorskoj županiji:
Ono što je potrebno
– Naime, cijelo Zagorje nema streljanu za vatrena oružja, a mogli bi trenirati ovdje još nekoliko olimpijskih disciplina. Strateški je to projekt, ne samo zbog sporta, već i drugih grana kao što je policija, zaštitarstvo, lovstvo pa i vojska. Potrebno je napraviti streljanu s minimalno 100 metara kako bi imali i komercijalnu priču. Do tad su nam najbliže one u Čakovcu, Zagrebu ili Karlovcu – kazao je Gorša dodavši kako se od streljaštva ne može obogatiti, ali kao vrhunski sportaš s rezultatima može se normalno živjeti.
Na kraju smo pitali ovog izvrsnog strijelca za par savjeta koje nam je on pokazao odmah na streljani, pa smo se tako i sami okušali u disciplini pištolj, ali smo i pucali s puške kakve se koriste na Olimpijskim igrama.
– Streljaštvo na olimpijskoj razini je itekako skup sport jer samo po sezoni potrošimo 15.000 komada malokalibarskog streljiva koje nas košta i preko 7000 eura. Zatim, cijevi koje koristimo su izvrsne preciznosti, ali zbog toga nisu toliko trajne. Nekad smo kupovali oružje jednom u olimpijskom ciklusu, a sada se to radi svake dvije godine. Za streljačku opremu, set kaput + hlače je to postalo i češće, pa u pravilu svake sezone trebamo novi set. Za opremiti olimpijca na pušci, treba izdvojiti oko 20.000 eura u koje ulazi mk i zračna puška te streljivo, a tu je još i oprema koja prelazi 2000 eura, a uključujuće kaput, hlače, cipele, rukavicu i sitni pribor. Oni se isto mijenjaju jer ako postanu suviše mekani, tad strijelac do vas s novijim kaputom ima puno manji hendikep te će lakše umiriti oružje od vas – govori nam Gorša, ali ipak na kraju potiče mlade na bavljenje streljaštvom jer klubovi pomažu pružiti osnovne uvjete:
– U Hrvatskoj je većina klubova opremljena za disciplinu 10 metra puška i pištolj, a možete početi kroz školu streljaštva već s 10 godina i mlađe. Ako dijete pokaže interes, bitno ga je čim prije dovesti na streljanu gdje će moći probati zračnu pušku ili pištolj te time krenuti na sportski put, makar to na početku bilo uz pomagala. Puno važnije je naučiti tehniku disanja i nišanjenja. Naravno, treneri će dati smjernice za razvoj mladog sportaša pa neće trebati sva dodatna oprema na početku kako ne bi zakinuli usvajanje pravilnih tehnika. Ne treba se bojati svih ovih troškova koje sam naveo. S kvalitetnim radom te pozitivnim rezultatima se kroz hrvatski sustav sporta otvaraju financijska sredstva sportašima i njihovim trenerima koja im uvelike pomažu u rastu i razvoju – zaključuje Velikotrgovišćanec Petar Gorša.
