U organizaciji Radija Marija Bistrica u subotu je održana završnica 25. Recitala ‘Josip Ozimec’.
Na ovogodišnji natječaj pristigla su 223 rada, od ukupno 61 autora ili autorice. Najviše je radova na standardu 109, na kajkavskom ih je 78, a na čakavskom 36.
Stručni sud u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, profesorica Ivančica Tomorad i don Anton Šuljić odabrao je radove za izvođenje na samoj završnici recitala, kao i za objavu u zborniku ”Došel bum v Bistricu”.
U zborniku se nalazi 68 pjesama, a njih 24 na završnici su interpretirali Jelena Januš-Grbić i Josip Klapač. Stručni sud odlučio je i o nagradama, po tri u svakoj kategoriji. Treću nagradu u kategoriji čakavskih radova dobio je Franko Stipković iz Zagreba za pjesmu ”U očevoj kamari lektrika gori”, drugu Josip Klarić iz Gračišća za pjesmu ”Najlaglje je umriet” a prvu Nevenka Erman iz Žminja za pjesmu ”Žuhki žulji”.
Stipković je ujedno dobio i nagradu publike, što je prvi puta da nagradu publike osvaja jedna pjesma na čakavskom.
U kategoriji pjesama na standardu treću nagradu dobila je Jelena Stanojčić iz Zagreba za pjesmu ”Nešto o nečemu”, drugu Snježana Mihajlović iz Svete Nedelje za pjesmu ”Božikovina”, a prvu Marica Žanetić Malenica iz Splita za pjesmu ”San bez ovčica”.
U kajkavskoj kategoriji treću je nagradu dobio Vinko Hasnek iz Glavnice za pjesmu ”Gruntna misel nas spaja”, drugu Stjepan Kralj iz Sesveta za pjesmu ”Bazilika”, a prvu Biserka Marečić iz Kašine za pjesmu ”Človek ot drieva”.
Recitalu je prisustvovala i zamjenica župana KZŽ Jasna Petek, koja je organizatoru uručila zahvalnicu za 25 godina održavanja recitala, a pozdravne riječi uputili su i načelnik Općine Marija Bistrica Josip Milički i rektor Svetišta MBB-e preč. Domagoj Matošević.
Pjevala je Klapa ”Bistrica”, koja ove godine slavi 20 godina postojanja, a voditeljica je bila Ana Kruhak.
ŽUHKI ŽULJI
od tramontani
črno nebo ruompa
miga
šajeti straše
vrani i tići z vihoron
vrtoglavo se vrtije
do zida stišnjen
još od zdamni
tuondi kažuon od sure groti
na mučieć
svojo suhoto
svakemu ponuva
tu skriti
težak i brek citi
prenjeno se gledajo va oči
čovik spuognjen do tla
već. . . ni ne moli
ni ne proklinje
samo si
z diesnon ruokon
po lieven dlane
a z lievon po diesnen
žuhki žulji broji
a njiguof trut tuče grat
SAN BEZ OVČICA
U hladno predvečerje uzimam mjeru
pustoj stazi što vodi do kraja puta
gdje stoluje tek negostoljubiva hrid
u jednoj od bezbroj nijansi sive
što pejzažom ovim za smirajem luta.
Je li siva uopće boja, pitam se
kao jedina šetačica i družbenica mora
što pjeni se uznemireno, divlje,
skupljajući snagu za veliku vodu
i sve one neprijeđene milje.
Dok svjedočim rođenju još jedne noći,
za mene se lijepe tamne sjene
pa hitam nazad, do svojih vrata
iza kojih se čuje tek otužan pjev
kukavice što iskače iz drvena sata.
Molim Ga, milostiv mi budi,
nek’ bez uzaludna brojenja ovčica,
s okusom soli i slatka umora,
načnem onaj prvi, tvrdi komad sna…
i na molitvu da probudi me zora.
ČLOVEK OT DRIEVA
Kušni me da ti ne posehnem
pret juočmi…
veter brusi zuobe na kuoru drieva
hrusti se korena gliblinu raščiehati
raščuohati… brazdu preorati…
sklecnuti gleženj
ne da mi spuot drieva meknuti…
veter češe grajne češe meje f nami
i zvun nas, ali senak ga i dale srbi…
nemre stati… a ja… a mi…
si jednak kak raspuocale semejne
rasejani… gduo kam…
kak f truc posejane rieči… ali kak
ih z kukola zvlieči…
fstegnuti gležni, našpanane tetive,
juoš kap teru z sebe scediti… ili…
kuožu si preslieči i biti podobneši
sposobneši i tak dale se one na eši…
veliki hudi muočneši… a…
ja… tekar mali človek spuot drieva…
mali človek ot drieva…
prestrelen f kmice z of kraj i z on kraj…
seme gduo zna čega i zakaj…
kušni me Mater… rasvietli mi puota…
dej… ili naj… se kaj znam
je da tekar imam začetek i kraj…