Novi regionalni digitalni tjednik Kajkavske kronike u svom prvom broju donosi intervju s direktorom OMCO grupe, Krapinčanom Darkom Ranogajcem, koji otkriva da najveći europski proizvođač alata za staklarsku industriju u Humu na Sutli gradi novu halu, ali ta investicija neće biti vezana na kalupe za staklo, već za električne automobile.

Prvi ne-Belgijanac

Ranogajec je naime prvi direktor čitave grupe koji nije iz obitelji Seynave, vlasnika i osnivača, dakako, i prvi koji nije Belgijanac.

– Primjer je to pozitivne selekcije za kakvu rijetko imamo primjer kod nas, da je vlasnik ‘žrtvovao’ i svoju djecu u jednom trenutku kako ne bi dopustio da mu kompanija slabi. Bio sam direktor ove lokalne tvornice u Humu na Sutli i nakon nekih desetak godina sam ušao u Upravu grupe OMCO, a nakon još četiri godine, dakle 2011. godine, postao sam direktor grupe umjesto sina vlasnika, koji je tu funkciju obnašao do tada – objašnjava nam Ranogajec i dodaje da ga od tada do danas na toj poziciji drži isključivo rezultat.

– Prvo, u odnosu na sina vlasnika imao sam prednost što nisam bio opterećen obiteljskim odnosima, a drugo, imao sam rezultate iza sebe, jer ja sam naučio raditi u teškim uvjetima, u vrijeme kad je bio rat i poslijeratno razdoblje. Nije tada bilo baš lako – kaže Krapinčan, koji je uspio OMCO grupu uspio napraviti tri puta većom nego što je bila 2011. godine. Otkriva i anegdotu iz te godine, čim je postao direktor grupe.
– Kad sam preuzimao funkciju direktora, OMCO je imao oko 80 milijuna eura prometa i pitali su me vlasnici kakve ćemo ciljeve postaviti. A ja sam rekao: “Kad udvostručim promet i čitavu grupu OMCO, idem u mirovinu i kupite mi Porsche”. Malo šala, malo zbilja, no rekli su može. Kroz godine smo razvijali grupu, radili nove investicije, akvizicije i tako je pretprošle godine došlo vrijeme za zamjenu službenog automobila, a vlasnik me nazvao i rekao “Ja sam ti još nešto dužan. Preskočili smo 150 milijuna eura još prije dvije godine i nisam zaboravio na Porsche”. Ja sam samo pitao “Zar sad moram i u mirovinu?”. Nisam, naravno, ipak sam ’63. godište. Eto s onim znanjem i dozom kreacije, a oni mi se nikad nisu miješali u posao, a imao sam viziju i želju i uspjeli smo stvoriti jaku OMCO grupu s više od 200 milijuna eura godišnjeg prometa – kaže Ranogajec.

Osam u grupi

Danas OMCO već ima dvije podgrupe – i u njima dvije ljevaonice i šest alatnica. To sve u Hrvatskoj, Sloveniji, Južnoafričkoj Republici, Rumunjskoj, Turskoj, Mađarskoj, Belgiji i Engleskoj. To su proizvodne jedinice, a imaju i nekoliko tehničkih prodajnih ureda – u SAD-u, Maleziji, Francuskoj i Italiji. U čitavoj grupi radi više od 2000 ljudi, a drže trećinu svjetskog tržišta proizvodnje alata za staklarsku industriju. Jägermeister, Heineken, poznati škotski i američki viskiji, samo su neka svjetska imena čije su boce nastale iz tih kalupa, a ima i nekih brendova koji uvjetuju staklarnama da kalupi budu iz OMCO-a.

– Što je boca kompleksnija i zahtjevnija, to je uglavnom iz OMCO-a. Svaka treća flaša na svijetu napravljena je iz OMCO-ovih kalupa, a ono što je meni najdraže, je da je pola od tih OMCO-vih kalupa iz Hrvatske, ovdje iz Huma na Sutli – otkriva Ranogajec.
Pitamo ga, što onda, kad se polučuju takvi rezultati na svjetskoj razini, znači “Zlatna kuna” iz Krapinsko – zagorske županije, koje su gotovo redovito dobitnici.  
– Znači utoliko što se to ime promoviralo. Ta tvornica nije bila prepoznatljiva ni na karti Zagorja, niti je imala nekakav jaki brend. Time se brendiramo jer u Hrvatskoj nemamo mnogo prodaje, da vam dočaram, kad jedan staklarski div poput Vetropack Straže kupi sve što im treba, to je tri posto naše proizvodnje. Dakle, znači to da smo od gotovo ničega stvorili nešto i što smo uspjeli belgijsku silu, od ljudi i ureda koje su vodili, sve to pretvoriti da te poslove rade Hrvati. to je neka moralna satisfakcija – kaže Ranogajec.
Kad smo sve već dotakli radne snage, jeste li se susreli s tim problemom, dakle odljevom naših ljudi i potrebama uvoza stranaca?

– Pa to prvotno ovisi o demografiji zemlje. Pada populacija i krug se sužava. S druge strane, s obzirom na ekonomski razvoj i otvorenost granica te da nema dovoljno ljudi, došlo je do toga da određene poslove ne želi raditi domaći čovjek. mi nemamo nedostatak ljudi jer smo ih jako puno nadoknadili s tehnologijom, ali vidimo veću fluktuaciju ljudi. Mi inače konstantno povećavamo broj ljudi, no trend je taj da danas ljudi puno lakše mijenjaju posao nego prije. Prije, kad su bila četiri učenika u razredu za CNC operatere, mi smo ih svu četvoricu zaposlili. Sljedeće godine upisalo ih se osam, opet smo ih sve zaposlili. Sada ih ima dva razreda po 25, uspjeli smo zadržati da struka, da obrazovanje ostane ovdje. Mi smo imali potrebu, a s druge strane, bilo je atraktivno. U tom profilu ljudi, za taj posao, oni danas imaju plaću vrlo blizu ono što se za takvo radno mjesto plaća u zapadnoj Europi. Kroz grupu se, dakle, približavamo i tom standardu ljudi. Najveću migraciju naših radnika imali smo prema Sloveniji jer ni tamo nemaju trošak smještaja ni većih putnih troškova, no to se sada smirilo, jer kad se pogleda odnos uloženog i dobivenog, ipak je povoljnije raditi ovdje – kaže Ranogajec.

Modernizacija

Kako onda gledate na sve moderniju tehnologiju, pa i umjetnu inteligenciju u proizvodnim procesima, o kojoj se sve više priča?

– Mi smo prvo za samu proizvodnju postavili visokotehnološki standard, pa smo dodali veliku količinu automatizacije i robotizacije, a sve je poduprto s digitalnim sustavima koji su začetak nekakve umjetne inteligencije, oo praćenja tih proizvodnih procesa, obrade podataka, do knjigovodstvenih stvari i slično. Gledajte, da smo ostavili razinu tehnologije otprije pet godina, danas bismo trebali 50 posto ljudi više. Ja sam odmah kad smo počeli raditi automatizaciju, govorio da to ne znači smanjenje radnih mjesta, nego veću konkurentnost, jer s istim brojem ljudi možemo proizvesti puno više. I to je bila naša politika, a mi i danas znamo da će plaće u Hrvatskoj rasti puno većim stopama nego u zapadnoj Europi. Mi kad imamo povišicu plaće u Belgiji ili Engleskoj, razgovaramo se o 1,6 ili 1,8 posto, dok se u Hrvatskoj radi o 10 posto. Znači,  kroz jedan period Hrvatska će doći u situaciju da plaća stručne ljude identično kako su plaćeni u zapadnoeuropskim zemljama. No, da bi se to moglo ostvariti, valja doći do tehnološke razine koja to suportira i do produktivnosti. Automatizacija traži volumen, a volumen ti daje konkurentsku sposobnost na tržištu, a uz sve to moraš imati i kvalitetne ljude. Dakle, mi želimo platiti ljude, želimo imati modernu tehnologiju i želimo rasti, da imamo volumen i količinu koja jedno i drugo može poduprijeti. Jer ako plaća raste brže nego produktivnost, sam sebe uništavaš – zaključuje Ranogajec.

Nove investicije

Kad smo već kod rasta, planirate uskoro nove investicije?

– Upravo se grade temelji za još jednu halu od 10.000 kvadratnih metara, čija će polovica u prvom koraku imati funkciju proširenja OMCO-ve proizvodnje, a u 5000 kvadrata ćemo pokrenuti novi biznis, koji neće biti vezan na kalupe za staklo, već na električne automobile u sektoru osobnih vozila i to bi trebao biti inicijalni početak nove industrije ovdje u ‘našem dvorištu’, koja bi poslije trebala izrasti u jednu veliku industriju, pa je plan da se tih 5000 kvadrata proširi za još 12.000 do 15.000 kvadrata. Jedino što zasad mogu reći je da se radi o kočionim sistemima za sljedeću generaciju vozila. Nakon što završimo halu, krećemo prvo u probnu proizvodnju, a nakon što završi testni period,  kreće i serijska proizvodnja. Plan je za 2023. i 2024. godinu investirati 50 milijuna eura u izgradnju tog novog poslovnog prostora od 10.000 kvadrata i opremanje starog dijela sa suvremenijim i modernijim strojevima. Iza toga slijedi još jedna faza veće investicije, koja će iznositi približno 150 milijuna eura. Nadam se da nas kriza neće puno omesti u tome, da dovedemo u Hum na Sutli jedan sasvim novi proizvod budućnosti na koji se može vezati puno poduzetničkih kapaciteta iz ovog podneblja. Možemo reći da stvaramo novi biznis za novo desetljeće – zaključuje Ranogajec i dodaje:

– Ono što je meni važno, jest što će se u novoj tvornici moći zaposliti mnogo ženske radne snage, koja u Zagorju nema baš neku veliku budućnost, ili nije primjereno plaćena vremenu u kojem se nalazimo. To je jedan veliki motiv zašto to radimo. Drugo, tu će moći biti i veći dio priučene radne snage jer tvornica koja se stvara je stvarno tehnološki generacija ispred onog što imamo sad – potpuno robotizirani sustavi, praćenje proizvodnog procesa, bit će to ogromna tvornica koja će imati stotinjak ljudi. Bit će to za te ljude mogućnost da ne moraju odlaziti negdje drugdje jer će to biti posao koji će biti korektno plaćen za manje kvalifikaciju. Neće morati te žene biti čistačice u Rogaškoj Slatini u hotelu za 500 ili 600 eura, nego će ovdje, doma, raditi puno korektniji posao za puno veću plaću – objašnjava.

Slobodno vrijeme

Zvuči kao mnogo posla i dalje, jednako kao i do sad, možda i više – kako s time usklađujete privatni život, obitelj, hobije?
Jako teško. Prvo, zato jer puno putujem. Otprilike sam dva dana ovdje, a tri dana u nekoj drugoj tvornici, ili kod kupaca i partnera. To je teško uskladiti. Posvećenost poslu s moje strane je bila jako velika. Život sam posvetio poslu i to moram reći i priznati. Malo me i sram zbog obitelji i prijatelja, ali s druge strane sam zadovoljan jer je nekaj stvoreno. Taj posao troši mnogo vremena. No, kad nađem vremena, puno hodam, šećem ili bicikliram. Volio sam šetati oko Trakošćanskog jezera kad je voda bila u njemu, no sad već dugo nisam. Po ljetu volim more i plovidbu, a vikendom sam uglavnom u akciji s djecom i unucima, to je ono što me ispunjava – kaže Ranogajec.

Vidite li u budućnosti možda njih u ovom korporativnom svijetu?
– Teško je reći, jer je evolucijski proces danas tak brz da ne možeš reći što će biti za pet godina, a kamo li za nešto više. U svakom slučaju, kod svojih sinova vidim da mogu biti u tom poslu, da imaju takvo obrazovanje, predispozicije i ambicije. Ne mogu reći da bih htio da budu kao ja, ali vidim da imaju energiju i volju za rad, a to je najvažnije – zaključuje Ranogajec.