MJESEC BORBE PROTIV OVISNOSTI: Razgovarali smo s korisnicima terapijske zajednice “Moji dani“ iz Đurmanca – otvorili su srca i ispričali kako su dotaknuli 'dno'

IVICA (44): Krao sam aute, završio u zatvoru jer sam ‘dilao’, izašao pa se vraćao tome – prodavao sam drogu vršnjacima svoje kćeri… Ovdje sam jer je vrijeme za promjene

Objavljeno: 27.11.2022. Valentina Cigula

Šumovit predio općine Đurmanec, u naselju Lukovčak, daleko od gradske vreve, u okruženju smiraja prirode – zvuči idilično, ali nije ni približno tako jer tu su smješteni ljudi koji su ‘zaglibili’ u vrtlogu najtežih oblika ovisnosti iz kojih sami izlaz ne mogu pronaći.
Njih 20 trenutno boravi u svom privremenom domu gdje dobivaju svu moguću podršku koja im je potrebna. Kako se približavamo zajednici, susrećemo ih dobro raspoložene, nasmijane, ali tada počinjemo razgovor o ovisnosti koja ih je dovela u niz problema i njihovi se izrazi lica mijenjaju. Svjesni svoje mračne prošlosti, s tugom u očima i težinom koja se čuje u glasu – progovaraju o svojim crnim mrljama iz prošlosti.
– Eksperimentirati s drogama sam počeo u srednjoj školi. Krenuo sam s marihuanom. Zanemario sam školu, upoznao sam stariju ekipu s kojom sam se družio i oni su mi bili uzor. Poslije srednje sam počeo s njima konzumirati speed i kokain, a to me onda odvelo u dublji kriminal. Družeći se s njima, počeo sam krasti aute po Zagrebu. Sve bi potrošio na kokain, speed i provode. To je trajalo nekoliko godina – započeo je svoju životnu priču Ivica (44) koji je prije dolaska u zajednicu živio u Varaždinu, a odrastao u Sesvetama.
Veoma mlad, s 22 godine se oženio te je godinu dana nakon toga dobio kćerku. Kako nam je rekao, tada se ‘malo primirio’, no roditelje i suprugu, kako je istaknuo, dobro je znao zavarati jer drogu je konzumirao i tada. Već nakon dvije godine, supruga je zatražila razvod.
– Odlučila je da bi bilo najbolje da se sporazumno razvedemo. Učestalo sam izostajao od kuće. Ni danima ni noćima me nije bilo. Sama je provodila većinu vremena s malom kćerkom. Nisam to tada vidio. Ona je sada u sretnom braku. Imamo korektan odnos, ne čujemo se često, no kada se vidimo, to su uvijek pozitivni razgovori – kazao je, dodajući da je nakon razvoda, ponovno krenuo ‘starim stazama’.
– Vratio sam se starom društvu i kriminalu. Droga je u mom životu oduvijek bila prisutna. Počeo sam ‘dilati’ kokain i speed. Sav novac koji bih zaradio, potrošio bih na provode, društvo i drogu. Nikad nisam bio u nekom velikom ‘plusu’ jer koliko sam imao u džepu, toliko sam i trošio. Prije osam godina sam završio u zatvoru zbog ‘trave’. Tamo sam bio tri i pol godine. Kad sam izašao, droga je bila brza i najlakša zarada. Imao sam ‘travu’, kokain i speed. Zatvarao bih se doma, otišao u Zagreb, kupio što sam trebao, vratio se natrag, ako bi netko nazvao da mu treba droga, dobro, ako ne, opet bi ja to sve ‘pošmrk’o’. Imao sam posao kada sam izašao iz zatvora, ali tu je bilo staro društvo, kao što sam i rekao, laka i brza zarada i to me opet vratilo na ‘stare staze’, tako da sam ponovno zanemario posao i zato nisam dugo radio. Nisam razmišljao o posljedicama. Najgore je bilo to što sam doma sam konzumirao drogu od jutra, čak mi nije ni trebalo društvo. Cijeli moj život se vrtio iz ‘šupljeg u prazno’ – kazao je.
– U tom svijetu zna se već ‘ko ima, gdje se može nabaviti. Prvo sam kupovao od njih, a onda sam i sam uvučen u prodaju. Uvijek se zna tko je u tim vodama. Nažalost, droga je dostupna svuda danas, pogotovo marihuana i speed. Prodavao sam kokain, speed, marihuanu i ecstasy. Znao sam tko ima veće količine. Uzmeš po 50 ili 100 grama, pa doma to raspodijeliš, malo pomiješaš. Tu je onda zarada. Kupiš po jednoj cijeni, prodaš po drugoj – kazao je, dodajući da je najčešće drogu prodavao svojoj generaciji, ali i mladima od 20 godina, no ‘klincima’ ne, kaže nam, tako je odlučio i toga se držao.



Brza zarada

– Kokain je tada vani bio po 100 eura za jedan gram, speed je bio 100 kuna po gramu, ako se uzme pet grama bio je 300 kuna. Jeftin je u nabavi, pa se može dobro pomiješati, i velika je zarada na njemu. Dnevno sam znao zaraditi 500 – 1000 eura. Zarada je varirala od vikenda do vikenda. Znali su me nazvati po noći kad bi bili na nekom tulumu da im donesem. Sjeo bih u auto, odnio im, prodao i vratio se kući ili ostao s njima. Nisam radio dobro, najviše sam štete radio sebi. Imam kćerku od 22 godine. Prodavao sam drogu njezinim vršnjacima, to me potaknulo da dođem ovdje, promijenim se i nastavim život bez droge – rekao je.
Ivici je Centar za socijalnu skrb predložio da ode u komunu, a on se tada između komune u Zagrebu i u Đurmancu odlučio za zajednicu “Moji dani“.
– U zajednici sam već sedam mjeseci. To mi puno znači, došao sam do razmišljanja da sam već u ‘nekim’ godinama. Zanemario sam odnose s kćerkom i bivšom suprugom. Nikad me nije tražila alimentaciju, no bili smo, kako sam već rekao, u korektnom odnosu, ali to nikad nije bilo onoliko koliko bi to trebalo biti s moje strane. Najvažnije u ovoj zajednici mi je da sam se promijenio. Uvidio sam da od starog načina života nema ništa, od mojih silnih provoda i ‘šmrkanja’ jer to je trenutno zadovoljstvo. Tu mi ništa ne fali, imam društvo, a nedjeljom idemo na ‘bankarele’ kako mi to zovemo, gdje u crkvi dajemo svoja svjedočanstva i prodajemo svoje suvenire, odnosno svatko nam daje koliko može i želi – ispričao nam je, dodajući:
– S kćerkom sam se čuo jednom od kad sam ovdje. Ovih dana joj se ponovno namjeravam javiti. Nadam se da će doći i u posjet da je vidim jer nisam je dugo vidio. Ona je dobro, u Zagrebu studira politologiju – govori nam optimistično.
Ivica nam je otkrio i kakvi su mu planovi kad jednom izađe iz sigurnog okruženja zajednice, ali ono i čega se boji u ‘stvarnom’ svijetu.
– Namjeravam se zaposliti, u građevinskoj tvrtki koja ima 30 zaposlenih. Majstor sam knaufa, idu mi gletanje, farbanje i završni radovi u graditeljstvu. Radi se o jako dobrostojećoj tvrtki, a plaća je dobra. Krenut ću tim putem. Imam kuću u kojoj ću živjeti. Također imam još jednu kuću na djedovini, pa daj Bože ako će biti malo sreće, da zaradim nešto novca da otvorim hotel za pse u njoj. To je neka moja vizija za novi život. Uvijek postoji neki ‘crv’ koji čuči da ću ponovno sresti loše društvo, no razgovarao sam sa sestrom. Ona će mi pomoći da idem pravim putem, tako da sam odlučio da ću ovdje ostati koliko god će biti potrebno da budem spremam za izlazak i novi put. Vrijeme za promjene – kazao je odlučno.
Pitali smo ga i kako mu izgleda dan unutar zajednice, a kako su mu prolazili dani vani.
– Trenutno radim u skladištu s hranom, izdajem namirnice, prije sam bio kuhar. Radio sam dva mjeseca u kuhinji. Vezano za naša zaduženja, penjemo se stepenicu po stepenicu, od pozicije do pozicije. A moji dani vani? Kako živim u jednoj maloj sredini, kruh i pecivo nam voze. Uzeo bih nešto za doručak, a zatim zapalio joint. Poslije sam si znao spremiti nešto za ručak. Volim kuhati. Ako je bila koja čaša vina, dobro bi došla, a ako ne, opet dobro. Većinom sam pušio marihuanu kad bih bio doma sam, dok sam kokain ‘šmrkao’ povremeno u posljednjim periodima, dok je to ranije bilo češće – istaknuo je.
Kazao nam je da si korisnici međusobno pružaju podršku u teškim trenucima i ‘guraju’ jedni druge prema naprijed.
– Naravno da ima situacija gdje bi se najradije okrenuo i otišao, no zacrtao sam si put i znam da trebam ostati ovdje još neko vrijeme zbog sebe, svoje kćerke i sestre, kako bi vladao sklad u obiteljskim odnosima. Drugim momcima koji žele otići sugeriram im da ostanu, mada svatko dođe svojom voljom – kazao je.
Istaknuo je da iz vlastitog iskustva zna, ali i ostalih korisnika iz zajednice, da je u današnje vrijeme veliki problem takozvani speed koji je lako dostupan, a nije previše skup, no sada je svjestan koliko velike posljedice njegova konzumacija ostavlja po ljudsko zdravlje.
– Ostavlja velike posljedice na mozgu. Mogu se dobiti shizofrenija, paranoje, psihotična stanja. Mladima je najvažnije da im je dobro, lako im je dostupan, a veoma je opasan. Iskusio sam na svojoj koži – kazao nam je na rastanku.
Dok u društvu socijalne radnice Nikoline Fišter koja uz ostale djelatnike, brine o korisnicima, obilazimo njihove radione u kojima stvaraju figure koje nedjeljom prodaju u crkvi, u susret nam dolazi trenutno najmlađi korisnik u zajednici – Tihomir (28) iz Splita, koji se kao i Ivica bori protiv ovisnosti o drogama. Baš kao i Ivica, s drogama je počeo eksperimentirati u srednjoj školi.
– Tada sam počeo eksperimentirati s drogama iz čiste znatiželje. Počeo sam pušiti ‘travu’ vikendaški. Poslije sam probao speed, nakon toga sam bio nekoliko godina ‘čist’ i onda sam počeo konzumirati kokain. To je trajalo dvije godine. Svi ‘normalni’ ljudi su se počeli micati od mene. Tada sam shvatio da sam u problemu, odlučio sam potražiti pomoć. Prvo sam razgovarao s roditeljima koji su mi rekli da moram otići na odvikavanje i tako sam došao ovdje. Ima ljudi koji vam žele pomoći, no oni su fokusirani na sebe i svoju obitelj – ispričao nam je Tihomir, čiji su roditelji za problem s drogom saznali dosta rano, kada je imao 22 godine.

Emotivno prazno

– U početku su mislili da je to prolazna faza, no nakon određenog vremena, vidjeli su da nisu prolazne faze. Sada sam razgovarao s njima i dogovorio sam se da je vrijeme za liječenje. Imam podršku svih u obitelji, a i čujem se s njima. Kada sam osvijestio u glavi da imam problem s drogom, osjećao sam se emotivno prazno, loše, povrijeđeno i zbunjeno – rekao je.
Govori nam, kako, iako je odlučan da promijeni svoj život i zna da mu boravak u zajednici pomaže, živjeti u njoj nije lako.
– Imao sam krizu nekoliko puta, no smirio sam se. Tu je 20 različitih karaktera, trebamo trpjeti jedni druge i to nije lako, no imam nekoliko osoba na koje se mogu osloniti, koje me pitaju kako mi mogu pomoći kada vide da nisam dobro. Mogu im se ‘pojadati’ – istaknuo je.


U zajednici svatko od njih ima svoje zaduženje. Ujutro nakon doručka održavaju sastanak na kojem dogovore što će raditi, potom tijekom dana odrađuju radnu terapiju i obavljaju posao koji su za taj dan dogovorili, navečer svi zajedno gledaju Dnevnik, a poslije toga filmove ili imaju tematsku večer. Njihovi dani u zajednici nemaju ‘praznog hoda’, a Tihomirovi dani prije dolaska u zajednicu bili su sasvim drugačiji.
– U jednom periodu sam imao posao, u drugom nisam. Poslije posla sam s prijateljima ili poznanicima otišao kupiti neku vrstu droge. Večerao bih, nadrogirao bih se. Ponekad bi otišao takav na posao. Na poslu sam dao otkaz jer više nisam mogao tako funkcionirati. Kao srednjoškolac sam se snalazio s novcem za drogu. Kad izađem iz zajednice, plan mi je pronaći posao i ostati ‘čist’, no strah me društva, da me ponovno ne povuče. Znam da ću u početku biti dobro, no nakon nekog vremena, znam da kad život i problemi počnu udarati, da ljudi tada skreću s pravog puta – istaknuo je miran i povučen Tihomir, koji poručuje mladima da nikada ni ne probaju drogu jer će se lako uvući, a droga je mračan put iz kojeg se teško izlazi.
Tihomir se vratio svojim uobičajenim aktivnostima, a mi smo razgovor nastavili sa socijalnom radnicom Nikolinom Fišter koja nam je otkrila kakva je trenutno u Hrvatskoj situacija što se tiče ovisnosti.
– Kao i u ostatku Europe, kanabis je glavna i najzastupljenija droga, dok se na drugom mjestu nalaze amfetamini. Također zlouporaba kokaina je u konstantnom porastu proteklih godina. Broj osoba liječenih zbog ovisnosti o kokainu učetverostručio se 2020. godine u odnosu na 2019. godinu. Međutim, iako je kanabis najzastupljenija droga, u sustavu institucionalnog liječenja najzastupljeniji su heroinski ovisnici. U terapijskim zajednicama sve je manje heroinskih ovisnika, a raste broj ovisnika o sintetičkim drogama, koji uz dijagnozu ovisnosti imaju postavljenu dijagnozu psihičkog poremećaja. Najviše ovisnika živi s primarnom obitelji. Iz tih podataka, vidljivo je da je kod nas obitelj još uvijek uključena u proces liječenja svojih članova koji su postali ovisnici. Nastavili su se pojavljivati novi jaki sintetički kanabinoidi i novi sintetički opioidi, što predstavlja opasnost za zdravlje i društvo. Našu županiju karakterizira manji broj ovisnika, no to je samo razlog da se ulažu dodatni napori da se takav trend nastavi i dalje – pojasnila je Fišter.

Teška odluka

Od osnutka zajednice, pa sve do danas kroz program prošlo je više od 500 korisnika – ovisnika o alkoholu, drogi i kocki. Trajanje programa je individualno, ali, kako nam je pojasnila Fišter u prosjeku traje od 12 do 15 mjeseci, optimalno do dvije godine. Program provode educirane osobe – terapeuti operateri uz stručno osoblje, a to su voditeljica terapijske zajednice Dijana Majkić Vukušić, te Fišter kao socijalna radnica. Program se sastoji od četiri faze – adaptacije, introspekcije, predresocijalizacije te završne resocijalizacije. Odluka o dolasku u zajednicu korisnicima nije laka, a Fišter smo upitali što se događa nakon što oni nazovu zajednicu i kažu da su spremni pokušati se kroz nju promijeniti.
– Kada se ovisnici odluče na psihosocijalnu rehabilitaciju, cilj je realizirati smještaj u što kraćem roku, upravo iz razloga što se isti vrlo teško odlučuju na liječenje, stoga kada je prisutna volja i motivacija bitno je omogućiti im prijelaz iz okruženja u kojem žive kao ovisnici u takozvano “zaštićeno okruženje“, odnosno okruženje bez prisutnosti sredstva ovisnosti. Ovisnika se upućuje u nadležan Centar za socijalnu skrb, gdje podnosi zahtjev za privremeni smještaj u terapijsku zajednicu radi provođenja kraćih rehabilitacijskih programa. Smještaj se realizira po donesenom Rješenju o smještaju, a temeljem postojanja dijagnoze ovisnosti ili preporuke psihijatra za psihosocijalnu rehabilitaciju u terapijskoj zajednici. Ukoliko je smještajni kapacitet u tom trenutku popunjen, korisnika se stavlja na listu čekanju te tada najčešće dolazi do odustajanja od smještaja – kazala nam je.
Trenutno se nalazimo u mjesecu borbe protiv ovisnosti – razdoblje je to u kojem se svake godine, od 15. studenog do 15. prosinca pokušava apelirati na mlade, osvijestiti ih koliko su alkohol i droga štetni po njihovo zdravlje, a njihovim roditeljima, ali i okolini, poručiti da ne guraju njihov problem s ovisnošću ‘pod tepih’ jer on se neće riješiti sam od sebe i nije tek prolazna faza kako misle mnogi.
– Udruga će, kao i prijašnjih godina, Mjesec borbe protiv ovisnosti, obilježiti održavanjem štandova na trgovima u gradovima županije, gostovanjima na radio i TV postajama, u tiskanim i drugim elektroničkim medijima s ciljem prevencije, pravovremene detekcije i informiranja javnosti vezano uz traženje pomoći i dostupne resurse u terapijskoj zajednici. Na štandovima će se dijeliti letci, brošure i majice. Ovakvo djelovanje doprinosi značajnom pomaku na području podizanja razine svijesti, informiranosti i educiranosti na lokalnoj razini, a što predstavlja imperativ univerzalne prevencije, imperativ djelovanja Udruge “Moji dani“ te u konačnici pridonosi podizanju razine kvalitete života svih dionika lokalne zajednice – rekla je Fišter.


Polako ulazimo u vrijeme Došašća – razdoblje dobrih djela, ljubavi i zajedništva, stoga, pokažimo kao društvo razumijevanje za one koji su shvatili da su prije svega sami sebi činili loše. Umjesto zgražanja, pružimo im ruku, pomognimo da ostanu na stazi dobra jer svatko tko se uistinu želi promijeniti, promijeniti se može. Poruke su to svake godine koje upućujemo u nadi da će brojka ovisnika u Hrvatskoj biti manja, no, nažalost, ona svake godine sve više raste i povlači na dno, one koji su u život tek krenuli.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba