JEDINA ZAGORKA U DELTAMA: Jasna Bartolin je kao 20-godišnjakinja odlučila da želi dati koliko zna i može za obranu Hrvatske - evo njene priče s ratišta

ŽENA, MAJKA, RATNICA: Odlučila sam ići u rat, osjećala sam da moram braniti Hrvatsku, a bila sam potpuno ravnopravna s muškarcima

Objavljeno: 18.11.2022. Vanja Hozmec

Svake godine 18. studenoga u cijeloj Republici Hrvatskoj vlada poseban osjećaj u zraku. Težak je to dan za mnoge već punu 31 godinu, koliko je prošlo od dana kada je pao Vukovar – grad heroj, a što svake godine, upravo tog dana, obilježavamo kao Dan sjećanja na žrtve Vukovara. Poginuli su tada mnogi, i branitelji i civili, a njihova se žrtva i dan danas pamti kao da je bilo jučer. No, ne želimo sada dodatno otežavati ovo, za mnoge, doista posebno i vrlo značajno doba godine. 

Iako osobno nije bila u Vukovaru u to najteže vrijeme, pronašli smo jednu našu Zagorku koja je 1991. godine, hrabro, svojom odlukom, otišla na bojište i tamo bila jedna od doista rijetkih žena, a u svojoj postrojbi jedina. Što je tada 20-godišnju Jasnu Frančina, danas Bartolin, potaklo da krene u rat te čega se iz tih dana prisjetila za nas, pročitajte u nastavku. 

‘To je bila moja odluka’ 

– Te davne 1991. godine sam, gledajući i prateći televizijske priloge o događanjima po proglašenju samostalnosti Hrvatske države, odlučila dati i svoj doprinos koliko sam znala i mogla. Bila sam spremna obući vojnu uniformu i uključiti se u obranu naše zemlje. Priključila sam se dragovoljačkoj antiterorističkoj postrojbi ‘Delta’ koja je kasnije pripala pod pričuvni sustav MUP-a RH. ‘Deltu’ je ustrojio Rajko Bartolin koji je ujedno bio imenovan za obuku i zapovijedanje istom od strane Kriznog štaba bivše Općine Zabok na čijem je čelu tada bio Dragutin Plahutar – započela je Bartolin svoju priču. Rajko Bartolin danas je inače njezin suprug i imaju dvije kćeri, Karlu i Leonu.

No, vratimo se u 90. godine; kada je svoju odluku obznanila obitelji, bili su iznenađeni s obzirom na to da je bila mlada i da je bila žensko. 

– Nije im baš bilo drago, ali to je bila moja odluka i protiv toga nisu mogli. I moj mlađi brat se poveo za time, silno je želio ići, no njega ipak nisu pustili, bio je maloljetan. Ja sam otišla i priključila se postrojbi na bojištu – govori nam. 

Kako je ispričala, tada je prošla svu temeljnu pješadijsku obuku za lako pješačko naoružanje, gađanje i slično, ne bi li bila u potpunosti spremna na sve što ju čeka. Obuka je bila u Keblu i trajala je osam dana, a u sjećanju joj je ostalo da je bilo vrlo kišno i blatnjavo. Ipak, unatoč svemu, od svojeg nauma da ode na bojište nije odustajala. 

Po završetku obuke, u prosincu 1991. godine se s postrojbom ‘Delta’ uputila u nepoznato. Krenula je na područje zapadne Slavonije gdje su trajale akcije oslobođenja od neprijatelja. 

Fotografija s pakračkog ratišta
Oslobađanje zapadne Slavonije 1991. godine
Zapadna Slavonija 1991.

‘Najgore je bilo navečer’

– Zadaća naše postrojbe tamo je bila osiguravati područje Pakraca, područje skladišta i zapovjedništva. Kada smo došli dolje na ratište, radilo se sve – od provjere terena, ispitivanja je li sve sigurno, morali smo svakodnevno čistiti i kontrolirati svoje naoružanje i slično. Tamo smo također prolazili svakodnevnu obuku na terenu, razna izviđanja, proživljavali smo svakodnevne zračne uzbune prilikom kojih smo morali napuštati svoja smještajna mjesta i odlaziti u skloništa. Zatim je tu bilo i držanje straže skoro svaki dan, a najgore je bilo navečer kada se ništa nije vidjelo, a još k tome ste na nepoznatom terenu. Nikada niste mogli znati otkud će netko izaći i hoće li nešto biti. Tu je uvijek bilo prisutan osjećaj nelagode, ali sam morala raditi i to, kao i svi ostali. Bila sam zadužena i za osiguranje zaliha prve pomoći jer je uvijek bilo ozlijeđenih suboraca. Također, kao i drugi, prošla sam i skraćenu sanitetsku obuku za pomoć ranjenima. Nadalje, redovno smo išli na teren gdje smo imali izviđačke operacije i osiguranje terena oko nas i sve je to bilo dosta nesigurno jer je to bilo u prosincu, sve je bilo tmurno i mokro. Bilo je dosta nelagodno, ali tu je bila volja, ja sam se za to odlučila i to je bilo to – govori Bartolin.

Iako je u zapovjedništvu Pakračke Poljane, zajedničke postrojbe, bilo nekoliko djevojaka, u postrojbi ‘Delta’, Bartolin je bila jedina žena.  

– U ‘Delti’ sam ja bila jedina žena među muškarcima. Unatoč tome, bila sam u potpunosti ravnopravna s njima i morala sam određivati sve što je odrađivao ostatak ekipe. Dakle, od obuke na bojištu, držanja straže, čuvanja objekata i slično. Ničega nisam bila pošteđena, bila sam u potpunosti ravnopravna s ostalima. Također, moram reći i da nikada nije bilo nekih neugodnosti ili predrasuda od strane muškaraca prema meni. Što se toga tiče, sve je bilo u redu – prisjeća se naša sugovornica. 

Potom je, po proglašenju međunarodnog priznanja samostalnosti Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, baš na njen rođendan, njena postrojba upućena da pomogne 103. brigadi na karlovačkom području.

Sa zarobljenim bestrzajnim topom iz Lipika na karlovačkom bojištu

– Tamo smo također imali dnevne obuke, stražarenja, bili smo zaduženi i za osiguranje generala Antuna Tusa na pokaznoj vježbi forsiranja rijeke domaće karlovačke postrojbe, a s karlovačkog smo se područja vratili u ožujku 1992. godine – priča Bartolin. 

Pištolj, zolja, kalašnjikov…

Od oružja je sa sobom uvijek imala kalašnjikov, s time da je bila obučena, u slučaju da zatreba, i kako se barata zoljom te pištoljem, a prošla je i brojne vježbe gađanja. Iako je uvijek, kao i ostatak ekipe, bila spremna i obučena za upotrebu oružja, Bartolin kaže da osobno nikada nije bila u situaciji da bi ga morala upotrijebiti. 

– Dosta često su bile zračne uzbune u to vrijeme kada sam ja došla, krajem prosinca 1991. godine. Prije toga su bile glavne akcije, oslobađanje Lipika, Dereze… puno teritorija zapadne Slavonije je oslobođeno, ali je sve to još uvijek bilo nesigurno jer se nikada nije znalo gdje se nalaze neprijateljske paravojne formacije. Dakle, zračne uzbune i bombardiranja su bila česta i onda smo se znali sklanjati, a s obzirom da je to bilo iznenada, ponekada ne bi stigli doći do skloništa, pa smo se sklanjali po šumi, kako kada. Ipak, direktno nikada nisam trebala pucati ni u koga – ispričala je. 

Po povratku u Zabok, Bartolin je bila uključena u rad zapovjedništva Domobranske bojne Zabok gdje je provela oko četiri mjeseca i gdje je kao djelatnik po činu vodnik HV-a obavljala sve dužnosti za farmacijsko mjesto. Kasnije se zaposlila u MUP-u gdje radi i danas. Također, bila je uključena i u rad Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata te rad Udruge zagorskih dragovoljaca Domovinskog rata, a danas, kada je u mogućnosti, u pomoć priskoči radu udruge HRVI-a.

Za svoj je doprinos u Domovinskom ratu odlikovana i Spomenicom domovinskog rata, Pohvalom načelnika bivše Općine Zabok Davora Krajačića, a dobila je i Pohvalnicu generala zbora tadašnjeg načelnika stožera HV-a, Zvonimira Červenka. 

Iako boravak na ratištu zasigurno nije ugodan, jedne priče se uvijek rado prisjeti. Dogodilo se to na samom početku, kada je tek došla na ratište u Slavoniju.

– Ja sam bila nova, ostatak ekipe je već boravio tamo neko vrijeme i već su bili ‘ludi’ od svih tih akcija, raznih zvukova i slično. Bili smo u tom domu gdje smo bili stacionirani i ja sam bila u sobi gdje smo spavali i lagano sam ‘zafučkala’. Zapravo to nije niti bilo pravo fućkanje već jedan ‘zvižduk’. I okrenem se, a svi oko mene na podu leže. Ništa mi nije bilo jasno pa sam pitala ‘što se dogodilo’. Oni su svi na taj zvuk odmah legli na pod, mislili su da pada bomba jer je taj zvuk bio jako sličan, a oni su već na to bili navikli, odnosno spremni i dobro su poznavali takve zvukove. Inače je bilo svakakvih situacija, ali vjerojatno kada je čovjek mlad, ta volja da doprineseš je jača. Ipak, to mora biti u čovjeku da se odluči na tako nešto – prisjetila se za nas jedne zgode naša sugovornica. 

Posebno dirljivo 

Također, još joj se nešto iz tih dana posebno urezalo u sjećanje. 

– Te smo godine pod bor dobili punu kutiju pisama podrške braniteljima djece iz zabočke Osnovne škole. To je bilo nešto doista posebno, vidjeti te crteže i pročitati ta pisma koja su djeca pisala. Poruke koje su tamo stajale su stvarno bile nešto prekrasno, da se čovjeku srce rastopi – prisjetila se Bartolin, a za kraj dodala i što za nju znači Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Domovinski rat:

– Dan sjećanja na žrtve Vukovara za mene prvenstveno znači odati svim poginulim borcima i civilima veliki pijetet jer su oni dali svoje živote za našu slobodu koju sada uživamo. Sam Domovinski rat također. Zbog njega i svih žrtava danas imamo Hrvatsku. To su bili takvi dani, to se moralo. Da nije bilo tih boraca, dragovoljaca, raznih formacija policije, brigada, Hrvatske danas ne bi bilo. Kad se danas osvrnem na te dane, za mene konkretno je prošla 31 godina, mnogo se toga promijenilo, a kakvi su ti dani doista bili, mnogi to niti ne znaju. Premalo toga ima i po školama, Domovinski rat nije još dovoljno dobro obrađen i mladi danas to jako slabo znaju – zaključuje naša sugovornica.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter