Taj najobičniji, a istovremeno apsurdan i nemilosrdan život mnoge je ljude, koje možda ne poznajemo i za koje nismo ni čuli, uhvatio na krivini kada nisu očekivali. Kočnice su otkazale i krenulo je nizbrdo. ˝Mlad sam, dvadeset mi je godina i o životu ništa ne poznajem osim očaja, smrti, straha i glupave površnosti nabacane preko ponora tuge˝, kaže Erich Maria Remarque u svom klasiku ‘Na zapadu ništa novo’. I ima nešto u tom citatu što čovjeka ne ostavlja ravnodušnim posebice ako barem jedan njegov dio preslika u svakodnevicu. Godina je 2022. Na vratima nas dočekuju prazni i tupi pogledi, bespomoćnost, pognuta ramena, hladnoća i drhtanje obitelji Pečnik…

Tribina

˝Željko Pečnik, Velinci 24. Dobio sam zelenu naljepnicu, nisam dobio još nikakav odgovor od vas. Na zelenoj kartici piše da treba sanirati oba dimnjaka, sanirati krovište, treba sanirati zidove i balkone, meni je puknuto sve uz kuću, temelji, voda ulazi u kuću. Žena mi je stopostotni invalid u pelenama, mi se nemamo čime grijati. Mi smo molili i Općinu Kumrovec za pomoć, morali smo i županiju, pa i Ministarstvo branitelja˝, ispričao je Željko Pečnik pokušavajući suspregnuti suze koje su se protiv njegove volje otužno slijevale niz njegove obraze.

Bilo je to na tribini ‘Obnova od potresa – model samoobnove’ koju je organiziralo Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, a ministar Ivan Paladina tom je prilikom predstavio unaprijeđeni model samoobnove kroz kojeg građanke i građani imaju mogućnost sami odabrati izvođača radova na svom objektu, dobiti naknadu za uloženi trud i vrijeme (trošak koordinacije samoobnove) te isplatu predujma za radove i za troškove izrade projekta. Predstavnici Fonda za obnovu i djelatnici Ministarstva na tribini odgovarali su na pitanja podnositelja zahtjeva i pokušali pružili potrebne informacije o procesu obnove od potresa. Iako je prošlo već par dana, neka pitanja i dalje vise u zraku.

Potresna priča obitelji Pečnik ispričana pred prepunom sportskom dvoranom u Gornjoj Stubici odskakala je od ostalih. Nemoguće je bilo odcijepiti se od emocija, dodatnu nelagodu stvorio je muk nakon, a tada već ustaljene rečenice poput ˝Jeste predali zahtjev?˝, ˝Nemamo vaš zahtjev˝ i ˝Riješit ćemo poslije˝ bile su nekako bolnije.

– Ja ne znam kak’ da premotam ženu, kak da ju okupam. Kad naložim vatru, dim mi se vraća u kuću. Ja u kući ne mogu kuriti, u kući je sedam stupnjeva, kak da ja nju presvučem, okupam, kak’ da bilo kaj napravim da žena ne dobije upalu? Meni se nitko ne javlja. Kad se meni veli ˝Da ste u Zagrebu imali bi pravo˝ na ovo, pravo na ono… Ne znam kome se obratiti. Kak’ da mi prezimimo zimu? Nama naš načelnik pomaže puno. Ali ne može on meni pomoći s dimnjakom i ne znam s čim. Zakaj država nema sredstava? Postoji li mogućnost da dobijemo radijatore pa da se podmire troškovi za struju da se bar grijemo na te grijalice – pitao je Pečnik.

– Jeste vi predali zahtjev – odgovorio je pitanjem Paladina.

– Jesmo. Željko Pečnik, Velinci 24, Kumrovec – izgovarao je Pečnik podatke stojeći s mikrofonom u ruci. Sablazna scena.

– Evo sad ćemo pronaći vaš zahtjev pa ćemo pronaći odgovor kad pronađemo zahtjev – dodao je Paladina, a nakon što su u međuvremenu riješili dvije ”naljepnice”, kazali su:

– Provjerili smo. Nemamo vaš podnesen zahtjev. Ako imate bilo kakav dokument možete poslije doći i možemo zajedno proći.

– Poslao sam zahtjev već prije nekoliko mjeseci. Tražen je dodatan papir. Poslala je gospođa iz Županije – rekao je Pečnik na što je ponovno uslijedio odgovor u stilu ˝Najbolje da poslije to prođemo˝.

48 sati kasnije

Nakon što su prošla puna dva dana kontaktirali smo obitelj Pečnik ne bismo li saznali kako su se stvari dalje odvile. Ispostavilo se kako je Krapinsko – zagorska županija greškom poslala zahtjev u Ministarstvo, a ne u fond. Došlo je do greške, no netko je na tu grešku, valjda, trebao ukazati?

– Jučer se nitko nije javio. Vidjet ćemo još narednih dana. Imam broj na koji mogu nazvati ako nekaj trebamo. Zapravo nisam niš tam poslije riješil. Oni su rekli da moraju provjeriti za te dokumente u Zagrebu. Poslije tribine sam pričao i s načelnikom Šplajtom. Meni Općina svake godine pomogne s 800, 1000 kuna da mi plate struju. Pomogao mi je sa šodrom da nasipamo dvorište jer mi je žena epileptičar i svakih tri, četiri tjedna dobije napad i mora hitna dolaziti. Ak me razumijete, ne može meni sve Općina. I načelnik to razumije, rekao je da nije problem, da će riješiti, ali problem je da državne institucije uopće ne rade svoj posao. Oni dobivaju EU novac i smišljaju ne znam kaj da potroše novce do lipnja. Zadnje dvije godine nisu napravili ni jednu sitnicu – Pečnikove su riječi koje nam je u četvrtak prenio telefonski, a mi smo njega i njegovu suprugu Anitu posjetili u petak.

Sunčeve zrake tog su se dana probijale kroz gusti prizemni oblak ledenih kristala koji su se razlili nad jedno od najstarijih zagorskih sela. Nepregledni zavoji okruženi šumom doveli su nas do kućnog broja 24. Zeleno prostranstvo, mali gospodarski objekt, kućica na tri etaže, ispucani temelji, dimnjaci u rasulu, pokrov krova također, pukotine sa svih strana, oštećeni balkoni i stepenište, samo su dio problema ove obitelji.

– Jedan dimnjak samo kaj se ne sruši, drugi u rasulu, a od tavana do crijepa dimnjak propušta, smola izlazi van. Ja sam jučer kurio u kući, drugačije se ne mogu grijati. Imamo jednu grijalicu kaj ima puhalicu, ona puše toplo, to je grijalica od 20 centimetara. Dim se vraća u kuću, ak malo jače gori onda mi smrdi, ak ja idem čistiti dimnjak strah me da ga ne zrušim. Zato sam pital na tribini da nam daju radijatore na struju, ali ne znam tko će to plaćati. Zvao sam Ministarstvo branitelja, gospodina Milanovića – on nam je pomogao s jednokratnom pomoći od tisuću kuna, mi smo s njim razgovarali, ali on nema funkciju ni mogućnost nešto napraviti – prepričava nam Pečnik pa dodaje kako su onda slali i upit Vladi o ženinoj mirovini, no od toga ništa.

– U prvom zagrebačkom potresu stradala je stolarija, ulaz, prozori, balkon, stradao je podrum, ali ja nisam imao niti imam novac da saniram sve, uzeo sam kredit za 24.000 kuna vrijedne radove i popravke, sanacije. Kad bi zatvorio prozor, to je propuštalo, prst je stao. Puno je materijala utrošeno, trebao bi još pošmirglati i na fino ih obraditi, ali ne smijem dirati do dolaska nadležnih. Krov mi je propal, stavili smo neki stari crijep, to pušta prašinu i samo kaj se ne raspadne. Sa strane su mi roženice, grede kaj drže krov, one su ne napile vode, to trune. Sad, ja njih tam u Stubici nisam niš razumijel. 25.000 kuna je zelena naljepnica, kak sve to ulazi u tu sumu, ja ne znam. Meni to nije jasno. Koja bude firma izašla van popraviti dimnjake na trulež? I kaj ak meni dimnjak eksplodira? To se puni sa smolom. Ne znam niš, nisam na ničem. Nemrem reći, Općina nam pomaže, ali ne znam. Pa nemrem ni ja za svaku sitnicu načelnika zvati, ima i drugih. Ima i načelnik dosta svojih problema. Ali ak može u Petrinji, zakaj nemre u Zagorju? Po čemu smo mi lošiji? Ja ne bi htel biti dosadan, ali ja ne znam. Nemrem ni zvati svaki dan i prepirati se. Inače znam planuti, ali sad me peru već i emocije i onda se rasplačem jer mi je teško – veli nam Željko.

Bolesti

Njegova supruga Anita ima 260 posto invalidnosti što smo prilikom posjete imali prilike i vidjeti crno na bijelo. Anita je prekrasna žena mladolikog izgleda, ali suznih očiju, žena s četiri vrste epilepsije, žena koja boluje od depresije, ima astmu, nosi pelene, nosi pojas oko struka za kičmu, na štakama je, hoda u ortopedskim cipelama… A ovako je sve počelo…

– Ja sam stradao 2012. godine u teškoj prometnoj, morao sam operirati vratnu kralježnicu, žena je umjesto mene kosila dvorište i kak se poskliznula pala je ispod kosilice. Ona je lupila glavom po pločama koje su bile iz sušionu za meso i otkotrljala se. Kad sam skočio van, onak operiran, stegnuo sam joj nogu remenom i podvezal nogu. Kad je došla hitna, odveli su je u bolnicu. Kontrolirali su joj noge, skukove, kičmu, ali ne i glavu, i ja i oni smetnuli smo s uma da je možda udarila glavom. Ona nije imala bolove. I na temelju toga, ona je kroz par godina počela dobivati epilepsije. Jednom je prilikom došavši iz Zagreba s autobusom, dobila je napadaj, čovjek ju je gurnuo u grabu jer je mislio da je pijana. U takvoj smo, nažalost, okolici. Ima puno onih koji su alkoholičari. Ne znaju ljudi da postoji 100 vrsta epilepsije, svi misle da je to alkoholna epilepsija – prisjetio se Pečnik, inače PTSP-ovac s minimalnom braniteljskom mirovinom. Danas kaže, žao mu je da kao kolege nije otišao u mirovinu s 29 godina. Možda bi bilo drugačije.

Nepravda

Danas žive s 2100 kuna mjesečno, a svaki mjesec 600 kuna ”otpada” na kredit koji je dignut za stolariju. Imaju jednu kćer, inače učenicu Srednje škole Zabok i kažu, frižider drmaju svakih nekoliko sati kako bi radio.

– Otvorili bi ga, ali nemate kaj videti, samo svjetlo – kazali su nam.

– Ja ne mogu ništa. Kak da vam kažem, ja sam vam onako osjećajna osoba. Bolesna sam, bojim se izaći među ljude. Ta epilepsija… Ja kad se zrušim ja se ničega ne sjećam. Jednom sam imala takav napad da nisam znala tko sam. Jednostavno to je tako, ne mogu si pomoć. Mene kad suprug kad premata, ja dršćem, hladno mi je. Evo sad upravo osjetim, ja sam se od zime, oprostite, pomokrila. Imam pravo na vaučer od 400 kuna, a meni nema ti tko dati – ispričala je Anita.

– Kao obitelj imamo pravo na 3400 kuna kroz cijelu godinu. U Klanjcu nam daju 700 kuna i to je većinom bon za Trgocentar. Kak si bum ja kaj kupil u Trgocentru? Tam je kila mesa 32 kune, a u Konzumu je 24 ili u Pivcu kad je akcija. Ja sam zračunal, unatrag par godina oni su nas zakinuli za 15.000 kuna. Ja sam s tim mogo dnevni boravak urediti – priča nam Željko.

– Djevojčica je treći razred srednje škole. Treba tenisice, treba papuče jer je nastava u Regeneraciji, tamo su tepisi, treba posebne tenisice za tjelesni. Razvija se, treba hlače i takve stvari. Zovem socijalnu da nam pomogne, treba osobnu. Zovem da nam isplate veći iznos odjednom, a ona mi kaže da ne mogu tražiti toliki iznos. Ja ne znam. Krepala mi je škrinja, zvao sam, jučer su nam donijeli frižider s ledenicom, 2500 kuna. To može, a za djevojčicu ne može. To traje mjesecima, ne znam – dodaje.

– Trebali bi ofarbati zidove. I bi kad bi imali s čim. Nemamo ni za kantu boje, ja nemam ni lipe – rekla je Anita stojeći uz pomoć štaka na kućnom pragu. Tužna slika i nepravednost života. Željko i Anita. Dva draga bića našla su se u ‘rollercoasteru’ života, ako se to uopće može nazvati životom. To je svijet koji se svakodnevno ruši i raspada. Svaka nova pukotina novi je strah, a bijeg nikada nije bio, niti će biti opcija. Ostaju samo pogrbljena leđa, nespokojstvo, miris dima, drhtaj, plač, grčevi, prazan frižider i trunka nade.

Općina i Centar

U razgovoru s načelnikom Općine Kumrovec Robertom Šplajtom zaključili smo ono što je već poznato – sustav treba mijenjati.

– Obitelj Pečnik je socijalni slučaj, njih vodi podružnica socijalne skrbi Klanjec. Svako malo su u nekim problemima. Plaćamo im struju, uređujemo dvorište. Dečki idu sljedeći tjedan to malo urediti. Dobivaju pakete minimalno dva put godišnje i po potrebi. Meni je jako žao, to je težak život i neimaština, bespomoć u puno trenutaka, ali mislim da bi se socijalna služba trebala više pobrinuti. Trebalo bi to nekako složiti za stalnu skrb. Ovo je krpanje trenutnih problema. Mi pomažemo, ali trajno rješenje nemamo. Probat ćemo još s tom kućom koliko ćemo moći. Zelena je naljepnica, ali to traje već godina – ispričao nam je Šplajt pa dodao kako nisu oni jedini slučaj na području Kumrovca, no Općina u nekim slučajevima ima vezane ruke.

Centar za socijalnu skrb Zabok na naš je mail odgovorio slijedeće:

– Zaprimili smo Vaš e-mail. Kako bismo Vam mogli dati određene podatke o obitelji Pečnik Željka i Anite te njihovoj maloljetnoj kćeri Loreni, potrebna nam je suglasnost korisnika – napisala nam je predstojnica Podružnice Klanjec, u potpisu Lidija Bogović, dipl.soc.radnica.

Po primitku ovog maila, nazvao nas je Pečnik kazavši kako su ga zvali iz Centra objasnivši da su dobili upit. Rekao nam je kako je dogovorio sastanak u ponedjeljak, pa ćemo po primitku odgovora na naša pitanja iste i objaviti.

Inače, u ispostavi Klanjec već je jednom bila inspekcija zbog (ne)rada, a sudeći po današnjim izjavama izvora poznatih redakciji, isti bi se scenarij mogao i ponoviti.