Ona je 30 kilometra dug biser čija se sjeverna padina spušta u dolinu rijeke Bednje. Njen poseban izgled, oplemenjen strmim uzdizanjem prema nebu, karakterizira gusta šuma bukve, a njena flora budi sva osjetila. Ona je planinska kraljica Hrvatskog zagorja, a njen najviši vrh nalazi se na 1060 metara. Zvuči bajkovito, zar ne? Njeno je ime Ivanščica, a koliko je teško odoljeti njenom ‘karakteru’, dokaz je istinski zaljubljenik u prirodu koja je postala dio njegovog identiteta. Dame i gospodo, predstavljamo vam Dejana Budera – ovisnika o planinama, ljubitelja rime, protivnika digitalizacije i rekordera po broju uspona na planinsku ljepoticu Ivanščicu.
Zamislite da se u 365 dana svakodnevno penjete na planinu ili da u planinama boravite po tjedan dana s dvadesetak kilograma na leđima. Nepojmljivo, apsurdno, čudno, neizvedivo? Možda, ali ne i za našeg sugovornika Budera, koji se za takav način života (ne)namjerno odlučio. On je rekorder po broju planinskih uspona, a prošle se godine na Ivanščicu popeo čak 414 puta, što do sada nitko nikad nije uspio ili možda nikome tako nešto nije palo na pamet, što govori o jedinstvenoj auri glavnog lika ove storije.

Ritual, navika ili ovisnost?

Buder dolazi iz mjesta Ivanec, smještenog u Varaždinskoj županiji, a svoj život posvetio je onome što ga najviše ispunjava. Kaže, živi život kroz sva svoja osjetila, ovdje i sad, daleko od tehnologije, a da je to uistinu tako, svjedoči i činjenica da se baš spuštao s Ivanščice kada smo ga kontaktirali. Bilo je to 25. siječnja, a on se tada po 26 puta spuštao niz klisuru. U opuštenom razgovoru s prizvucima ptičjeg cvrkuta, vjetra, sitnih padalina i škripanja planinarskih čizama, uspio nam je prenijeti vizual ogromnih proplanaka i nesavršene savršenosti okoline u kojoj se nalazio.
Prvo što smo željeli saznati, bilo je jesu li svi ti njegovi silni usponi ritual ili navika.
– Ritual ili navika? Možda bi najbliži pojam bio ovisnost, a ako o nečemu moram biti ovisan, drago mi je da je to planiranje. Oduvijek sam u sportu, prije planinarenja sam puno vozio bicikl, trenirao sam. Drago mi je da nisam ovisan o stvarima o kojima je većina ljudi ovisna. Zato sam drugim ljudima čudan – kaže nam Buder i objašnjava kako brojanje pohoda zna stvoriti pritisak.

Rekord za rekordom

– Godine 2018. ostvario sam vlastiti rekord kada sam se na Ivanščicu popeo 376 puta. Sljedeće dvije godine nisam htio brojati jer to stvara pritisak. Brojka dosta vuče, ali 2019. sam se uspeo preko 300 puta, pa 2020. godine oko 330 i lani sam, na Staru godinu, došao do brojke 414. To je sad već način života, tu sam doma – objašnjava Buder i dodaje kako voli posjećivati i druge planine, kada se za to ukaže prilika, pa nam je prepričao iskustvo sedmodnevnog obitavanja na Velebitu.
– Hodam na Ravnu Goru, zadnje tri godine dosta sam vremena proveo na Velebitu. A kada tamo odem, ne idem nikad ispod šest, sedam dana – započeo je Buder, a onda nas je na sekundu omeo pad.
– Op! Pal sam. Uspel sam se zaustaviti. Opet na ruke – rekao je kroz smijeh i kazao kako vremenske prilike utječu na ozljede, no to ga ne zaustavlja, navikao je, kaže.
No, vratimo se Velebitu…
– Obično sam po tjedan dana na brdima. Znači, da se uopće ne spuštam. Predlani sam s frendom išao na Velebit i dogovorili smo se da ćemo ga proći cijelog. Odfurala nas je prijateljica na Zavižan, na sam sjever Velebita i krenuli smo prema jugu, do Paklenice. To je skoro najjužniji dio, s gotovo 140 kilometara hodanja s 20 kila na leđima, što poprilično otežava put jer treba nositi odjeću, hranu, piće… Tamo spavam po prenoćištima ili po domovima. Planinarski domovi su uvijek otključani i imate neku peć i mjesta za spavanje. Sa sobom nosite vreću i zato je i napornije. Prije pohoda treba se raspitati, saznati gdje je koje prenoćište i po tome si organizirati po osam do deset sati hodanja. Znali smo hodati po deset sati dnevno. Dolaskom u planinarski dom odspavamo, drugo se jutro pakiramo i krećemo dalje – opisao nam je naš sugovornik, a u razgovoru smo se dotakli važnosti prirode.

Spoj poezije i prirode

– Ja sam ostao u prirodi. Digitalan sam samo toliko da imam mobitel. Laptop doma stoji na stolu i njegova se baterija samo prazni i puni. Ne interesira me to jer znam da uključivanje u taj svijet, taj način života, uzrokuje izostavljanje Ivančice i prirode. Ne želim se baviti time. Dok hodam, ima stvarno prekrasnih slika po šumi i prirodi. Čovjek ne može da ne fotografira kada to vidi – kaže Buder, koji je u Varaždinu i izložio svoje fotografije, koje su mu česta inspiracija za pisanje poezije, a izdao je i svoju zbirku pjesama.
– Neki put me život povuče i napišem neku pjesmu. Često puta doma ležim i listam galeriju, nađem neku fotografiju koja mi je interesantna i nastavno na nju napišem pjesmu. Zato je i moja zbirka različita u odnosu na ostale. Inzistiram da se fotografija nadovezuje na pjesmu i obrnuto – kaže Buder i dodaje kako se istinska ljepota može prenijeti kroz objektiv, ali se to ne može mjeriti s vizurom uživo.

“Spuštam se z brega i gledam tog Duha
i mislim se čoveće, kak nemaš vuha

Kak ti kaj znaš ako nikaj ne čuješ
po čemu ti život i svet ocenjuješ

A čuješ ti ptice kaj sede na žice
taj potok kaj teče, il bar nekaj veće

Čuješ bar onda dok zvoniju zvona
ka’te preleti bar zvuk aviona

Ka’je s tim vetrima na te dok pušu
čuješ bar njih, znaš da imaju dušu

Znaš dok sneg curi,
dok nebo se duri dok kazaljke vudriju ponoć na vuri

Il poznaš bar onda kad deca se smiju
dok dežđi te topli tam v leto baš vmiju

Gledam si, mislim si, Duh moj Sveti
kolko ti značiju te tvoje kleti

Kolko ti znači to kaj niš ne čuješ
morti praf zato jednak baš ne štuješ”

Tako Dejan svoje doživljaje pretače u riječi, a ta je priča, kaže, počela slučajno.

– Već tri godine na Facebooku objavljujem pjesme. Počelo je kao zezancija. To su bile kratke pjesmice u početku i to je brzo preraslo u ozbiljan posao. Što sam više pisao, to su pjesme postajale ozbiljnije, ali začetak njih je u prirodi. Prve napisane pjesme bile su o prirodi, o kamenju, o korijenju na Ivančici, zatim o zraku, šumi, a onda se tu, kako svi imamo kojekakva iskustva, rodilo i pisanje o pokvarenim ljudima, lošim iskustvima – kaže i dodaje kako formi i sadržaja današnje ‘moderne’ poezije, koja je većinom pisana u oblicima priča, na dnevnoj bazi može napisati na desetke, ali to nije poanta.

– Teže je misliti i neke događaje staviti u rimu, a da to zvuči. Isto tako, nije lako knjigu napisati, no vrijeme je učinilo svoje i moja prva zbirka ugledala je svjetlo dana – kaže Buder, čija će i druga zbirka uskoro biti predstavljena javnosti. (Marta Čaržavec)