Gotovo stogodišnja Područna škola u Peršavesi u općini Mače nedavno je, nakon detaljne obnove unutrašnjosti, zasjala novim sjajem. Promijenjene su kompletne instalacije, ugrađena je nova rasvjeta, sanirani su zidovi i podovi, a škola je dobila i novi sustav grijanja. Za učenike škole posebno iznenađenje pripremila je načelnica Mača Mladenka Mikulec Šimunec, oslikavši zidove šarenim crtežima, pa je škola sada prava mala oaza veselja za svih 23 učenika. Međutim, nešto, odnosno, netko, ipak nedostaje.

Nada Hubak, složit će se svi koji je znaju, u Područnoj školi u Peršavesi bila je, uz djecu, naravno, i srce i duša škole. Bila je i kuharica, i domar, ali i osoba s kojom su se svi uvijek voljeli podružiti. Ova 79-godišnjakinja danas je u mirovini, ali smo se i sami uvjerili da i dalje ne miruje. Kada smo telefonski dogovarali naš susret, malo se začudila kada smo rekli da tražimo gospođu Nadu Hubak. Na trenutak je zastala i rekla: “Je, ja sam, ali nitko me tako ne zove, svi me zovu teta Seka“, pa ćemo je onda i mi tako zvati. Nadimak je, kaže, dobila od roditelja još u djetinjstvu.  

Po dolasku u njen dom u Peršavesi, prekinuli smo je u poslu, ali nam je ljubazno otvorila vrata svoje kuće i pozvala nas unutra. Lijepo nas je smjestila, podvorila, a onda je započela svoju priču.

Sve što je trebalo

– Ja sam u školi bila zaposlena kao kuharica, kuhala sam djeci. To je bila područna škola u koju su išla samo djeca do četvrtog razreda i to nije bilo zaposlenje na puno radno vrijeme. Tako sam ja onda radila sve što je trebalo. Tu su bile peći na kruta goriva, trebalo je ložiti, trebalo je pripremiti i materijal za loženje, i slično. Peći su se znale dosta užariti pa sam ja, sreća da stanujem u blizini, često znala odlaziti do škole navečer da provjerim da se ne bi nešto zapalilo. Drva su puno puta bila dopremljena do škole, ali često ih je trebalo piliti pa sam ih ja onda znala i piliti. Koješta sam ja radila u školi, što je god trebalo. Kosila sam i sav prostor oko škole, živicu čistila i sve ostale poslove u, i oko škole. Tu i tamo je znao doći i domar ako je nešto bilo baš nemoguće. Znao mi se začepiti i odvod od sudopera pa sam nazivala i nazivala, nikoga nisam mogla dobiti, i onda sam na kraju ja sama i to riješila – govori nam teta Seka.

Domar je bio u matičnoj školi u Maču, ali nije uvijek bio na raspolaganju, pa je teta Seka onda stvari često uzimala u svoje vješte ruke. Mnogo toga je naučila od pokojnog oca, koji je bio stolar, a ona je od malih nogu bila njegova desna ruka. Ono što do očeve smrti nije savladala, morala je kasnije jer su u kući ostale samo ona i majka, pa su se nekako morale snaći.

– Ja sam čak i stakla znala sama promijeniti. Skinula bih krilo prozora dolje, po mjeri sam dala izrezati staklo i ja sam ga sama zamijenila. Kako je i u domaćinstvu, tako je i u školi bilo. Uvijek se nešto polomi, uvijek se nešto pokvari i ja sam to većinom sve znala sama popraviti. I onda su mi još i djeca znala dolaziti: “Teta, odi brzo gore, žarulja je pregorjela.“ Posebno su mi bile drage božićne priredbe i pripreme za njih, koje su često bile navečer, pa bih ja ostala s učiteljima iz likovnog i njima pomagala koliko sam znala. Trudila sam se oko svega jer sam uživala kada se nešto radilo – govori teta Seka.

S obzirom na to da je u školi prvenstveno bila zaposlena kao kuharica, morali smo je upitati i što je sve bilo na meniju.

– Bilo je mnogo djece. Kada sam počela raditi, bilo ih je oko 95 i radilo se čak u tri smjene. U te tri smjene su svi oni trebali jesti i ja sam, s obzirom na to da blizu živim, to sve uspjela zadovoljiti. Kuhali su se čušpajzi, ričet, mljeveno meso i tjestenina. Često sam kuhala i čaj, radila sendviče, kuhala sam i kave za učitelje, a ponekad sam znala peći i palačinke. Kad su bile palačinke, onda se uvijek miris po školi proširio i onda su djeca znala govoriti i ispitivati učitelje: “Kad bude već jednom odmor?“, a ja bih sve to bila čula tamo u kuhinju. Meni je uz sav taj posao bilo lijepo. Meni je škola bila drugi dom, čak bih rekla da sam možda više u školi znala gdje što stoji, nego doma – kaže teta Seka.  

Nikad se nije udavala, a vlastite djece nema, pa su joj, kaže, baš sva djeca iz škole ostala u posebnom sjećanju. Kaže nam da se tamo često i sama osjećala kao starije dijete među njima, a uvijek su joj bili spremni pomoći.

– U ono vrijeme djeca su mi bila puno od pomoći. Bili su za poželjeti. Što ste im god rekli, oni bi rado napravili. Bili su dobri i poslušni. U školi sam često znala imati i svoje cvijeće i onda bi oni meni znali doći reći: “Teta, ovaj ili onaj ti je potrgao grančicu.“ Odlični su bili. Kada je bio odmor, uvijek su mi dolazili: “Teta, treba li drva nositi, treba li ugljena?“ Oni su meni znali toliko toga nanositi da sam ja kasnije jedva došla tome na kraj. Puno su pomagali. Bili su jako veseli i uvijek su me ispitivali: “Teta, jesam ti dobro to donio?“ ili “Budem li i sutra mogao to raditi?“ Čak su se i dogovarali tko će kada pomagati, na primjer: “Ja sam bio jučer, ti budeš išao sutra“ – prisjeća se naša sugovornica kroz smijeh.

Teta Seka čuva i brojne uspomene iz tih dana. Sve su joj, kaže, jednako drage jer su joj sve poklonjene od srca, ali najposebnije su ipak one koje su joj dala djeca. Sa suzama u očima nam je pokazala i jednu sliku na zidu koju joj je poklonio jedan četvrti razred.

S nama je podijelila i nekoliko anegdota koje je doživjela u dugogodišnjem radu u školi, a posebno rado se sjeti i načelnice Mladenke Mikulec Šimunec. 

– Jednom sam se porezala na ruci i imala sam zavoj pa nisam mogla prati suđe. Ovako sam sve ostalo mogla napraviti, ali suđe nikako nisam mogla oprati. Onda su mi učitelji poslali djevojčice iz četvrtog razreda da mi pomognu. Među njima je bila i Mladenka. Ona je bila posebna, ne zato što je ona sada načelnica, nego je jednostavno bila hrabra i živahna djevojčica. Druge djevojčice su isto pomagale, ali bi one to više dječji, znate, namočile su sve okolo i tako. Onda je Mladenka rekla njima: “Maknite se odavde, što se tu motate, ja budem tu sve teti Seki napravila, i sutra budem došla.“ I tako je i bilo. Strašna je bila kao curica i već je onda jako lijepo crtala. Isto tako, bio je jedan dječačić koji je živio tu u blizini. Meni su uvijek govorili da kad ujutro dođem, nikoga ne puštam u školu jer je on znao biti nestašan, ali je znao kucati po prozorima i onda sam ga jednom pustila i rekla mu da ide unutra, ali mora biti dobar. On je mislio da je škola moja, pa je primio umivaonik i rekao: “Ja budem to potrgao“. Ja velim: “Pa daj“. Ja se nisam dala, pitala sam ga i želi li čaja i rekla mu da si sjedne pored mene, na što je odvratio: “Može.“ Skuhala sam čaj i onda je došao do mene i rekao: “Budem si popio čaj i dobar budem, danas dolazi ravnateljica u školu i ima njemački i moraš joj reći da sam bio dobar i da nisam zločest.“ Kad je došla ravnateljica, ja sam joj to prenijela i kasnije kad sam ga srela, rekao je da mu je taj dan bilo baš lijepo na njemačkom – prisjeća se teta Seka.

Osim djece koja su ju uvijek uveseljavala, teta Seka ima same riječi hvale i za sve učiteljice i učitelje koji su kroz školu prolazili u više od 40 godina, koliko je ona tamo radila.

– Učitelji su bili stvarno za svaku pohvalu. S njima, kako je god koji novi došao, sam brzo pronašla zajednički jezik i mi smo svi bili kao jedna obitelj. Niti sam se ja miješala u njihov posao, niti oni u moj, ali sam im uvijek govorila da, jer sam navečer uvijek čistila, ako vide da negdje nešto nije dobro, ako nešto nisam vidjela, da mi oni slobodno kažu i ja budem to napravila. Uvijek sam jako rano dolazila, pogotovo u zimsko vrijeme, kada je trebalo ložiti vatru. Nastava je počinjala u osam sati, a ja bih već oko pet, pola šest došla. I onda još kada su zime bile snježne, trebalo je i stepenice očistiti i onda ići do drvarnice i svašta nešto. Ali ja sam se radovala uvijek, jer sam znala da budu sad uskoro došli i učitelji i oni su uvijek rekli: “Joj, kako je tu toplo, kava miriši, a teta Seka svira na radio.“ I onda bismo svi zajedno sjeli ujutro, to mi je bilo najljepše, i zajedno bismo popili kavu i ispričali si novosti. Izuzetni ljudi, nikada niti s jednim učiteljem nisam imala problema. Iznimaka uvijek ima, ali to je meni bilo zanemarivo – otkriva nam teta Seka. 

U mirovinu je otišla 2007. godine, nakon pune 41 godine staža, i sve to u školi u Peršavesi. Nije joj bilo lako, ali znala je, kaže, da jednom i to mora doći. Ipak, ne može ona bez svoje škole, pa svako malo svrati.

Dragi ljudi

– Skoro svaki tjedan idem. Sada kada je korona, onda se i ja malo pazim da slučajno ne bi bilo kakvih problema, ali ne mogu odoljeti i znam otići u školu. Bila sam malo prije nego je počela nova školska godina, kada je tu naša načelnica Mladenka crtala na zidu. Prekrasno nešto, ali i cijela škola mi se jako sviđa. I prije je meni škola bila lijepa i draga, ali sad je ljepše. Ja dođem gore i kažem da ih sve skupa hoću vidjeti malo. Onda recimo, dok traje odmor, učitelji mi otvore vrata od razreda i pokažu mi svoje učenike i onda oni svi mene poznaju i govore: “Pa to je teta Seka.“ Poznaju me po pričama svojih roditelja. I ta mala djeca se onda meni znaju javiti ovako kada se negdje sretnemo, a ovi koji su išli u školu za vrijeme dok sam tamo radila, da ne govorim. Kada me vide, uvijek se jave, a ja si moram promisliti: “Joj, a čiji si ti?“, ne mogu ih se svih niti sjetiti. Jako ih je puno kroz školu prošlo da to ne mogu sve popamtiti, ali oni se mene svi sjećaju i onda kad dođem na neka mjesta gdje neki od njih danas rade, uvijek i pomognu. Kažu: “Teta Seka pričekaj, budem ti to ja.“ I učitelji su znali ovdje k meni doći u posjete, i sada se još uvijek čujemo, čestitamo si sve važne datume, imam jako puno lijepih uspomena i kada se sretnemo negdje, onda ih kroz razgovor malo obnovimo, pa se nasmijemo i tako. Lijepo je bilo, iako je bilo naporno raditi, ali ja sam naučena raditi. Puno me je ljudi znalo pitati kako mogu sve to održavati i raditi, ali mogla sam – kaže naša sugovornica.

S obzirom na to da je u školi bila jako zaposlena, pitali smo je kako onda provodi vrijeme sada kada je u mirovini.

– Evo, sada sam si nedavno okrečila kuću. Nedavno sam i posadila novo cvijeće, a onog prošlog sam se riješila. Imam i veliki vrt i već sam ga dosta obradila i pripremila za sljedeće što ide u njega. Ima tu u selu dosta male dječice pa se i s njima malo podružim. Isto tako sam i zimnicu radila i pospremala. Uvijek ima nešto. Tamo preko potoka imam jedan komadić zemlje pa znam posaditi kukuruz da imam za svoje kokoši. Ofarbam i vrata kada treba, a nedavno sam i to trebala. Ne možete majstora za sve plaćati. Koliko čovjek može, toliko si sam napravi – kaže.

Teta Seka nam je rekla da je nakon nje u školi na njenom mjestu kraće vrijeme radila jedna gospođa, ali sada sve ono što je ona radila, rade školski domari.

Iako joj je ponekad bilo i naporno, u jedno je sto posto sigurna:

– Da se još jednom rodim, htjela bih raditi s djecom. Bilo što. U školi mi je bilo prekrasno! -kaže.Postoji uzrečica “Radi ono što voliš i nećeš morati raditi niti jednog dana svog života.“ Neki ljudi kažu da ne vole svoj posao, drugi pak govore da ga obožavaju, ali zaista je teško pronaći nekoga tko voli svoj posao onako kao što ga je voljela teta Seka.