NOVI VLASNICI “KUĆE KLAJN“ OSTVARUJU SVOJ SAN: Dunja Bovan, producentica u kulturi, i glumac Jerko Marčić svoje su karijere i život u Zagrebu zamijenili životom u Klanjcu, gdje će se posvetiti obogaćivanju kulturnog života grada

“Tko bi rekao da u Zagorju možeš kupiti kuću s kinom – otvaramo ga iduće godine“

Objavljeno: 14.11.2021. Jelena Jazbec

Već pri prvom posjetu zagorskom gradiću Klanjcu, postat ćete svjesni njegova bogatog povijesnog i kulturnog nasljeđa. Antun Augustinčić, Oton Iveković, Antun Mihanović, samo su neki od najpoznatijih stanovnika Klanjca, a njihova ostavština i utjecaj doprinijeli su stvaranju okruženja u kojem se iznimno cijenila umjetnost i kultura. Veliki dio toga iznimno plodnog kulturnog života bio je koncentriran oko klanječkog kina, koje je svojim projekcijama Klanjčane uveseljavalo sve do 2004. godine, a njegovo gašenje bio je veliki gubitak za grad. No, nije se dogodilo samo gašenje kina, već i zatvaranje većeg dijela zgrade koja već 84 ljeta ponosno stoji u staroj jezgri grada, podsjećajući Klanjčane, pretežito one starije, na nezaboravna druženja i doba kada je grad, u pogledu kulture, zaista disao punim plućima.

Čim se zaustavite ispred te zgrade koja se nalazi na broju jedan Ulice Antuna Augustinčića, postaje vam jasno da se radi o vrijednom objektu punom potencijala koji je, kao i mnoga druga imovina proteklih 30 godina, prepuštena propadanju. Na zgradi još uvijek stoji izblijedjeli natpis “Hotel Zelenjak“ i kad već pomislite da se zaista više nikome nikada neće dati otvarati ta vrata i prozore i oživljavati stare zidove kuće koja je ostala ‘zacementirana’ u onom vremenu prije 90-ih godina, na ulazu vas dočekaju dva simpatična lica pogleda punih entuzijazma, spremna otkriti vam pregršt planova kojima svoju novu kuću, ali i čitav grad Klanjec, žele odvesti u nekom novom smjeru. Djelomično vratiti dašak slavnih prošlih vremena, ali istovremeno pretvoriti ovaj gradić u jedan od suvremenih centara kulture u Zagorju, a možda i šire.  

Zvučno ime

Dunja Bovan (32) i Jerko Marčić (42) novi su stanovnici Klanjca od ožujka ove godine, a kuću u koja je sada njihov novi dom, kupili su još 2019. godine. No, nisu oni time samo dobili novi dom, već i kino i prostor za ostvarenje svega onoga o čemu već duže vrijeme oboje sanjaju. 

Sa Zagorjem do sada nijedan ni drugi nisu imali gotovo nikakve veze, ali su se zaljubili u Klanjec i svoj novi život. Dunja je rodom iz Splita, dugi niz godina živjela je u Zagrebu, a radila je kao producentica u kulturi, ponajviše na filmskim festivalima. Sada je sve usmjerila u rad udruge “Kućni kolektiv“, koja programski upravlja svim sadržajima Kuće Klajn. Naime, tako je ovaj umjetnički par odlučio nazvati svoju kuću s kinom. Zašto? Inspirirala ih je dosadašnja vlasnica kuće koja, umjesto Klanjec, uporno govori Klajnec, što je njima bilo vrlo simpatično, do te mjere da im je naposlijetku dalo ideju za vrlo zvučno ime oko kojeg su počeli graditi svoju kreativnu priču.  

Jerko Marčić (42), kazališni i filmski glumac, bio je član zagrebačkog Gradskog kazališta “Trešnja”, Hrvatskog narodnog kazališta “Ivan pl. Zajc” u Rijeci te zagrebačkog Kazališta Kerempuh, a od 2019. godine, kada je ondje dao otkaz, puno je radio na nezavisnoj sceni.

– Uvijek me, osim glume, zanimao taj pedagoški rad, rad s ljudima, i nakon što sam dao otkaz, došla je korona i ‘lockdown’ i zapravo su mi tada propali svi projekti, a uvijek je postojala želja za nekim ovakvim projektom, dakle, imati svoj prostor i neki cilj koji taj prostor može podržati. Tako se pojavila ova kuća i ne mogu reći da je za mene priča s glumom gotova, ali poprima neki drugi smjer – otkriva nam Jerko.

Zanimalo nas je kako su on i Dunja uopće otkrili Klanjec.

– Najprije smo tražili stan u Zagrebu, pa se onda rodila ideja da se maknemo iz Zagreba, čak smo razmišljali hoće li to uopće biti Hrvatska ili ne. Onda smo jednom išli gledati vikendice po Zagorju i u tom se periodu pojavio jedan prijatelj koji nas je povezao s gospođom koja je nasljednica ove kuće. U siječnju smo tako našli ovu kuću, a već u svibnju smo je kupili. Nemamo nikakve veze s Klanjcem, Dunja ima male veze sa Zagorjem jer joj je baka iz Varaždina, a ja, osim kaj sam iz Zagreba pa je to blizu, nemam drugu vezu sa Zagorjem. Tako da… Dosta slučajno se sve to odigralo. Definitivno nismo tražili kuću s kinom, iako je bila ideja da jednog dana imamo kino – govori nam Jerko sa smiješkom, a na njega se nadovezuje Dunja. 

– Da, s obzirom na to da sam puno svog radnog iskustva provela u kinima i na filmskim festivalima, meni je kino prostor koji mi je poznat i tu stvarno volim provoditi svoje vrijeme. Prije pet – šest godina smo tako razgovarali i ja sam rekla da bih baš voljela imati kino jer je to festival koji traje cijelu godinu. Naravno, u situaciji kada se kina u Zagrebu gase, to se činilo kao nemogući san i nije mi nikad palo na pamet da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi – kaže Dunja, a Jerko dodaje da su zapravo tražili ono što im je počelo nedostajati u Zagrebu, s obzirom na to da je ondje sve manje kina koja nisu ‘multiplex’.

– Tko bi rekao da, ako kupuješ kino, ga zaista možeš naći, a da to istovremeno bude u prostoru gdje možeš i živjeti – kažu naši sugovornici, ne skrivajući oduševljenje.

Otkrivaju i kako je došlo do odluke da naprave zaokret u karijeri.

Autobusni kolodvor

 – I Jerko i ja smo bili na pragu toga da napravimo neku promjenu, ali oboje smo toliko puno radili da je to ostalo na nekoj priči, ideji, razmatranju tih opcija, ali ništa konkretno. Zato imamo osjećaj da nam se ova kuća jednostavno ‘dogodila’, da nam je život ‘poklonio’ kuću koja će biti rješenje tih naših ideja i želja. Čim smo prvi puta ušli u nju, znali smo da je to nešto što za nas ima smisla i čemu se želimo posvetiti, tako da se nismo puno premišljali. Čak smo se i zezali: “Ako svi planovi propadnu, jesmo li ok s tim da imamo preveliku vikendicu s kinom?“. “Ok, ‘ajde.“ Na kraju krajeva, u takvim slučajevima uvijek je opcija da to prodamo. Sa svakim novim dolaskom ovamo, sve nam se više kristalizirala ta ideja što bismo zapravo htjeli. Kasnijim istraživanjem shvatili smo da sve što bismo mi željeli da ova kuća jest, zapravo je već na neki način postojalo ovdje. Jer ovdje je bila prva klanječka knjižnica, hotelske sobe, restoran… Ne planiramo mi napraviti hotel i restoran, ali sama ta ideja da je ova kuća bila mjesto gdje su ljudi dolazili, susretali se, gdje se nalazilo kino i održavala se kazališna gostovanja, u čitavom razdoblju od nacionalizacije do povrata imovine, još je jače probudila u nama želju da ovamo dovodimo ljude, da to bude jedan prostor susreta, stvaranja, izvedbe… Dakle, jedan prostor koji živi, a ne samo da se u njemu živi – opisuje nam Dunja, a Jerko dodaje da je čežnja za promjenom postojala, ali vjerojatno u životu treba proći neko vrijeme da se ona manifestira.

– Jednostavno treba pustiti neke stvari da bi došlo ono što želiš – kaže. 

Kuća Klajn prostire se na preko 900 četvornih metara, ima kino dvoranu, plesnu dvoranu koju trenutno koristi jedan plesni studio, prostor koji koristi autoškola, a ostalo je prostor koji će tek sada oživjeti. Jedna od ideja je, kažu naši sugovornici, osigurati prostor za smještaj umjetnika, odnosno, ljudi koji će u bilo kojem smislu onamo doći nešto stvarati.

– Imat ćemo šest soba. S obzirom na to da je tavan dosta velik, ondje ćemo urediti dvije dvorane koje će se moći koristiti za razne stvari, primjerice, kao atelje, prostor za vježbu, meditaciju, scenaristički seminar i slično. Što se tiče kino dvorane, ona je u ovom stanju od 2004. godine, kada je kino prestalo raditi, i zapravo je ideja da to ostane kino dvorana, ali i prostor za razne druge namjene, dakle, da bude multifunkcionalna, u smislu da može biti ‘prazna dvorana’ za probe, seminare, ali i da se može prilagoditi, da gledalište po potrebi bude kružno, ili samo s jedne strane, ili s obje strane, da bude kino dvorana ili dvorana za predstave. Dakle, da ima montažne elemente i pozornice i gledališta. Važno nam je da se kino ponovno pokrene jer postoji dugogodišnja tradicija i iskustvo ljudi da su ovamo dolazili u kino i to nam je prva velika stvar koja će se dogoditi 2022. godine, nadamo se – najavljuju Dunja i Jerko.     

Kuću u kojoj su uredili svoj novi dom gradio je Klanjčan Albert Novak 1937. godine i to je trebala biti neka vrsta autobusnog kolodvora. On je, naime, bio autobusni prijevoznik i imao je prvu liniju Desinić – Klanjec – Zagreb, pa je to trebalo biti mjesto gdje se čekao autobus, ali se moglo i prespavati. Nakon Drugog svjetskog rata kuća je nacionalizirana, Novak je izgubio kuću, te je u tom prostoru najprije kratko djelovao Hotel i Restoran Zelenjak, a onda je dio kuće preuzelo Narodno sveučilište, bila je tu i tiskara, ovdje su čak i živjele dvije gospođe, svoje redakcije su imali i neki mediji… Dakle, kuća je korištena na razne načine.

– Prema kazivanjima ljudi, ako bi se dogodilo da nekoga treba nekamo smjestiti u Klanjcu, onda bi kuća koristila i za to. Čak je i nakon Drugog svjetskog rata jedno vrijeme bila dom za djecu s Kozare, a kasnije i neki oblik učeničkog doma – otkrivaju nam Dunja i Jerko.

Programski sadržaj

S obzirom na njihove ambiciozne planove, pitamo ih ono vječito pitanja – tko će to sve platiti, a oni se samo optimistično smiješe.

– Za sada smo dobili samo programska sredstva te smo naše programe održavali od svibnja do listopada, dok smo za ulaganja u infrastrukturu do sada koristili privatna sredstva. Dobili smo potporu Ministarstva kulture za izradu projektne dokumentacije, s obzirom na to da je kuća smještena u staroj jezgri, ali planiramo se prijavljivati i na EU fondove. Međutim, tu se javlja problem jer u Hrvatskoj još ne postoji toliko kulturnih centara koji su privatni, pa prema kojoj godi instituciji idemo, čak i prema ministarstvima, ne znaju što i kako, jer mi bismo kuću morali iznajmiti sami sebi, odnosno, našoj udruzi, da bi ona mogla funkcionirati kao vlasništvo udruge. A zapravo će, osim našeg stana, koji se prostire na 70-ak četvornih metara, veći dio kuće biti otvoren za javne namjene i događanja u kulturi, pri čemu mislimo na kulturu koja je, smatramo, potrebna zajednici i od koje se, realno, ne zarađuje i ne živi, ali zasad je to sve jedno nejasno područje, ne samo nama, nego i ministarstvima – otkriva nam Jerko, pa nam predstavlja programe koje su do sada uspjeli realizirati. 

Program koji su provodili od svibnja zvao se “Dobrodošli kući“ i imao je cilj upoznati lokalno stanovništvo s njihovim idejama. Održano je tako “Kino pred Kućom“, “Radionice oko Kuće“, “Iz perspektive Kuće“ – arhitektonsko – urbanistička radionica, gostovanje KunstTeatra iz Zagreba i “Suvremeno u Zagorju“ – gostovanja suvremenih plesnih i cirkuskih predstava u Zaboku, Humu na Sutli, Klanjcu i Gornjoj Stubici.

– Programom “Suvremeno u Zagorju“ povezali smo se udrugama iz spomenutih mjesta i želja nam je nastaviti ga redovito, jednom godišnje, i da se ne održava samo u Klanjcu. Umjetnost je, nažalost, centralizirana i vezana uz veće gradove, što nije uvijek tako bilo. Ne postoji programsko usmjerenje prema široj zajednici. Mi to nastojimo promijeniti. Spomenula bih i arhitektonsko – urbanističku radionicu koja se pokazala jako ‘prikladnom’ jer su nam dolazili ljudi iz Klanjca koji, recimo, 15 godina nisu bili u kući, a pokazali su i zainteresiranost za uključenje u ono što će se ovdje dalje događati. Jer nije nam želja privatizirati ovaj prostor, već da bude u suživotu, esencijalni dio Klanjca, kao što je godinama i bio. Ta prva radionica tako nam je zapravo bila i prvi fizički susret s ljudima i puno nam je značila. Tijekom kolovoza u parku smo imali kino, četiri dana besplatnih projekcija i to je bilo jako dobro posjećeno. Lijepa je bila atmosfera, došlo je puno ljudi iz Klanjca, dolazili su ljudi iz Zagreba, Zaboka… Organizirali smo i program filmskih radionica za mlade Klanjčane, radili smo glumu, pokret, režiju, snimanje. Rezultat su bila dva kratka filma koja su napravili uz pomoć svojih mentora i to je jako lijepo, dobiti priliku da u četiri dana proizvedeš jedno umjetničko djelo – ističe Dunja. 

Sve je to, kažu naši sugovornici, bio pokazatelj da sve što rade, ima smisla.

– Dobili smo uvid u to što je ljudima zanimljivo i na koji način možemo ući u komunikaciju s njima. Trudili smo se da kuća cijelo vrijeme bude otvorena za ljude. A za dalje… Imamo volje i puno ideja, pa se nadamo da će cijela priča samo rasti, ne odjednom i ne naglo, jer bi to možda bilo malo previše, ali sukladno našim kapacitetima i financijama jer tako, nažalost, stvar funkcionira – kaže Dunja, a Jerko dodaje da se u Klanjcu, pa i čitavom Zagorju, osjećaju zaista izvrsno prihvaćeni.

– Mi smo malo ‘bezobrazno’ došli tu i počeli raditi svoj posao, pa onda i drugi kažu: “Zašto ne bih i ja?“ ili predlože suradnju, pa mogu reći da smo odmah naišli na jako lijep odgovor i susret s Kulturnim centrom Klanjec i ravnateljicom, gospođom Snježanom Horvatin – govori nam Jerko, a s njime se slaže i Dunja. 

– Nevjerojatan je posao koji ona radi ovdje, s obzirom na to da radi sama i ima puno toga. Ne samo da administrira i održava stvari, nego i osmišljava i realizira. Ja sa svojim iskustvom produkcije u kulturi, mogu reći da gospođa Snježana radi posao valjda pet ljudi, tako da smo oboje bili oduševljeni njome. Ali i općenito, ljudi u gradu su vrlo susretljivi, stanu, porazgovaraju s nama. Baš se dobro osjećamo i jako smo zahvalni što smo došli u sredinu koja nas prihvaća. Tome vjerojatno pridonosi i činjenica da Klanjec ima bogatu kulturnu tradiciju. Osjećamo da ljudi imaju zdrav odnos prema tome i puno poštovanja, i sretni smo što se to poklopilo i što smo došli u sredinu koja ne samo da razumije kulturu, nego je ona i dio grada – ističe Dunja, a Jerko dodaje da je vidljivo da su Klanjčani navikli na dosta visok standard kulture.

– Ljudi iznad 50 godina, koji imaju sjećanje na to razdoblje, njima je to sasvim normalno. Imati i kino, i kazalište, i galeriju, ljude koji dolaze i odlaze, ali zato generaciji rođenoj od 1990. godine nadalje to uopće nije poznato. Postoje mladi ljudi i djeca koja nisu uopće bila u kinu i zapravo im je uskraćena ta prilika. Tako da, s jedne strane, Klanjec je bogato kulturno područje, a s druge strane i nije, jer je to stalo, ali nije to samo u Klanjcu. Odnos prema kulturi se promijenio u zadnjih dvadeset godina – ističe Jerko.

Slobodno vrijeme

I on i Dunja slažu se da nema kulturnog života u malim sredinama bez inicijative i želje pojedinaca koji će biti uporni i gurati stvari. To je, kažu, odraz kulturnih politika u Hrvatskoj.

– Kultura kod nas počiva na entuzijazmu ljudi koji su neprestano na rubu da odustanu – kaže Jerko, dok se Dunja s druge strane stola nadovezuje smijući se:

– A mi tek počeli.

Kažu kako su svjesni da je sve to neprofitabilno i da se često postavlja pitanje može li se uopće od toga živjeti.

– Na kraju dana pitaš se koliko će dugo biti energije da to radimo na ovaj način. Primjerice, jedino što bi bilo unosno, jest da u Klanjcu otvorimo ‘multiplex’, jer će to uvijek biti zanimljivo široj publici, a ono što odgaja i kritički usmjerava publiku, je neprofitabilno – ističe Jerko. 

Pa ipak, dok nas vode u razgled svakog kutka svoje kuće opisujući sve ono što namjeravaju pokrenuti u narednim godinama, jasno je da nisu požalili što su svoj život u velikom gradu zamijenili životom u maloj zagorskoj sredini, toliko različitoj od onog na što su možda bili navikli.

– Posebno nas veseli što smo do sada i s osnovnom školom, i s gradonačelnikom, i sa Županijom, s kime god smo imali kontakt, vidjeli obostranu sreću i interes za daljnjim razvojem priče. Jako smo sretni životom u Klanjcu, što smo u okruženju koje je mirno. Jednostavno, u maloj sredini mnogo se humanije živi, i to je činjenica – kaže Dunja.

Jerko pak podsjeća da je za bilo koji rad, pa tako i kreativni, potrebno vrijeme.

– U gradu je to vrijeme smanjeno na minimum i zapravo jedino što čovjek čini, jest da se spašava od tog rada. Onda sve što se radi, se zapravo odrađuje. Često se može čuti: “Daj dođi pogledati ovu predstavu“ – “Joj, ne znam hoću li imati vremena“. A to je nešto što bi ti trebalo biti opuštanje, ali je slobodno vrijeme, koje bi si mogao obogatiti nekim umjetničkim djelom, zapravo postalo napor. I zato u ovu kuću želimo uklesati ideju da ovdje imaš vrijeme – kaže Jerko.

Cilj Kuće Klajn je, kažu, otkriti ljudima nove mogućnosti, a možda ih samim time i potaknuti da otkriju neke nove talente i interese, kojih do sada nisu bili svjesni.

– Moraš im dati priliku. Možda ovdje postoje mladi koji ni ne znaju da ih nešto zanima, na primjer, scenarij. Jer nisu imali ni priliku susresti se s time, nisu imali mogućnost rada s nekim, da vide da ih nešto zanima – kažu Dunja i Jerko, dok nas dovode do posljednje ‘stanice’ obilaska kuće – Kina Martin, koje je ime dobilo po legendarnom kino-operateru Martinu Someku, kojega se Klanjčani i dan-danas rado sjećaju. Stoga su mu Dunja i Jerko odlučili izraditi posebnu posvetu, pa je na zidu iznad gledališta njihov prijatelj naslikao njegov lik, prema kazivanjima i sjećanju mještana.

Ova simpatična gesta tek je prvi korak prema revitalizaciji klanječkog kina, koje bi, dakle, na radost sviju, svoja vrata trebalo otvoriti iduće godine. 

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba