VRHUNSKI SPORTAŠ SE ZALJUBIO U ZAGORJE: Strijelac Petar Gorša (36) s obitelji se doselio u Veliko Trgovišće zbog boljih uvjeta za treniranje, a tu se pripremao i za nastup na OI u Tokiju

“Japancima nedostaje hrvatska snalažljivost – odjeću po tri dana nismo mogli naći jer se izgubila u ‘vešeraju’, a dok smo pucali, bilo je vruće k’o u sauni”

Objavljeno: 24.10.2021. Valentina Cigula

Vrhunski hrvatski sportaš, strijelac Petar Gorša (33), ove je godine čak četvrti puta nastupio na Olimpijskim igrama, a zanimljivo je to da se ovaj rođeni Bjelovarčan, nekad član Streljačkog kluba “Bjelovar 1874”, a sada član SD-a “Dalmacijacement” iz Solina, za nastup u Tokiju pripremao – u Zagorju. 
Naime, zajedno sa svojom obitelji, suprugom i sinom, još 2019. godine odlučio se s otoka Vira preseliti u Veliko Trgovišće, a ‘krivci’ za to pomalo su članovi poznate zagorske sportske obitelji Oborovečki.
– Prije dolaska u Veliko Trgovišće, šest godina živio sam na Viru, a trenirao u Zadru. Međutim, zadnjih godina u Zadru uvjeti za treniranje su se pogoršavali – streljana s vremenom više nije ispunjavala kriterije za vrhunski trening olimpijskih disciplina. Zbog sve slabijeg angažmana i lošeg upravljanja kluba u Zadru, tamošnje streljaštvo i strelište se udaljavaju od olimpijskih disciplina i rekao bih da se Zadar kao streljački centar polako gasi. U prilog tome ide i činjenica da tamo jednostavno nemate nijednog strijelca koji aktivno trenira olimpijsku disciplinu, nema podmlatka, pa se i streljaštvo u tom gradu pomalo gasi. Tako sam se 2018. godine našao u problemu, nisam više imao dostatne uvjete za raditi ono što volim i ono u čemu sam uspješan. Postao sam svjestan da razina kvalitete treninga trpi te da ću ubrzo morati pronaći mjesto gdje ću moći nastaviti karijeru vrhunskog sportaša. Kako sam te iste godine osvojio kvotu za Olimpijske igre, odlučio sam brzo reagirati. Ako se već trebam preseliti, najbolje je to napraviti što prije, a ne čekati olimpijsku godinu – govori nam Gorša.
Prilagodba životu u Zagorju bila je, kaže, jednostavna i lagana.
– Odrastao sam u sličnom podneblju, na periferiji. Bjelovarčani i Zagorci nemaju jako različit mentalitet, slični smo po tradiciji, kulturi i jelima. Dobar dio toga iskusio sam kroz djetinjstvo jer moja je baka rođena u Ivancu, a kasnije se doselila u okolicu Bjelovara, pa je od svoje mame naučila puno zagorskih jela i odlično je pripremala zagorske štrukle. Kao obitelj smo se jako dobro prilagodili, imali smo prethodna poznanstva i podršku – kaže naš sugovornik, pa pritom posebno ističe obitelj Oborovečki, članove Streljačkog društva Veliko Trgovišće.


– Oni su bili među prvima koji su nas dočekali i pomogli nam da upoznamo što više dobrih ljudi. Sve ljude koje sam upoznao kroz streljaštvo, ali i van toga, izuzetno su kvalitetne osobe i zaista se osjećam dobrodošlo i toplo ovdje u Zagorju. Prije nego što smo se doselili, u dva navrata sam bio na kraćim pripremama na streljani u Velikom Trgovišću. Ugostio me moj prijatelj i predsjednik streljačkog društva, gospodin Damir Oborovečki, koji mi je i, s obzirom na to da ima krojački salon, radio preinake na streljačkoj opremi, a koje su mi kasnije jako puno pomogle. Uspjeli smo ukloniti smetnje u klasičnoj konfekciji, prilagodili smo ih mojim potrebama, što mi je isto pomoglo da napravim određeni rezultatski iskorak. Kada znate da ste uklonili nekakvu smetnju, odmah osjetite olakšanje i to utječe na samopouzdanje. Upravo sam to radio prije dva velika natjecanja i vratio sam se s njih s medaljom – ističe naš sugovornik, pa dodaje kako ga najviše veseli to što sada napokon ima dobre uvjete za treniranje.
– Izuzev topline ljudi koji su nas primili, srdačno i otvorenih ruku, svidjelo mi se to što u blizini svoga doma imam streljanu za zračnu pušku, kapaciteta osam streljačkih mjesta. Dakle, jedna slatka mala, ali vrhunska i moderna streljana s elektronskim SIUS metama, istog tipa koji se koristi na Olimpijskim igrama. To je streljana sa svim uvjetima koji su mi potrebni za tu disciplinu, dok se streljana za mali kalibar nalazi na 30 minuta od Velikog Trgovišća, u Vrapčanskom Potoku. U Zadar sam trebao s Vira putovati za obje olimpijske discipline, a sad putujem samo za jednu – kaže Gorša, pa dodaje i kako mu je izuzetno važno to što u blizini imaju sve što mlada obitelj treba – vrtić, liječničke ustanove, blizinu Zagreba i Zaboka, dobru prometnu povezanost.
– Imamo stil života kakav supruga i ja preferiramo. Sve što trebamo, pronašli smo ovdje. Prošle godine u kolovozu kupili smo jedno imanje, kojeg od milja zovem ‘grunt’, tako da ovdje zaista živimo u jednoj mirnoj sredini. Okružuje nas zelenilo, livade, šume, bregi, sin ima potpunu slobodu, može ispucati svu energiju u prirodi kojom smo okruženi. Mislim da ću se ovdje zadržati jer mi ova kvaliteta života odgovara – kaže Gorša, koji je ove godine dobio i drugog sina.
Otkrio nam je i kako su uopće počeo baviti streljaštvom.
 
Djed lovac
 
– U školu streljaštva krenuo sam u jesen 1996. godine. Tada sam imao osam godina. Od malih nogu zanimalo me oružje jer jedan djed bio je lovac, a drugi vojno lice, tako da sam u obitelji imao ‘kontakt’ s oružjem. Jednom sam prilikom s djedom otišao na streljanu u Bjelovaru, održavao se međunarodni susret između Hrvatske i Slovenije i tada sam po prvi puta vidio vrhunske strijelce, između ostalih, i tada najboljeg strijelca na svijetu, Rajmonda Debevca. Djetetu nije trebalo puno da bude impresionirano takvim natjecanjem, stoga se u meni rodila jedna velika želja da se počnem baviti streljaštvom. Na prvom natjecanju nastupio sam već u siječnju 1997. godine, u kategoriji kadeta, gdje sam osvojio brončanu medalju. Nakon toga uslijedio je nastup na prvom Državnom prvenstvu Hrvatske, bilo je to 1997. godine u Sutinskim Vrelima. Tamo nisam postigao neki značajniji rezultat jer sam imao jednu nezgodu. Naime, pri samom kraju, prilikom zatvaranja puške, opalila je tako da mi se pisao promašaj – prisjeća se Gorša, pa nam otkriva koliko je streljaštvo zapravo zahtjevan sport.


– U samom početku to nije financijski zahtjevan sport zato što ćete u programu škole streljaštva u svim klubovima dobiti početni paket koji uključuje pušku i osnovnu streljačku opremu. No kasnije, ako se opredijelite za olimpijske discipline, kreću znatna ulaganja. Većina klubova ima oružje i opremu za olimpijske discipline, tako da će vas i tu pogurati, ali ta oprema i oružje je daleko od onog što imaju najbolji na svijetu, daleko od onog nivoa oružja i opreme koja vam je potrebna za međunarodni nivo nastupanja. Kako polako napredujete, tako se angažmanom kluba, ali i roditelja, prikupljaju sredstva. S obzirom na pokazatelje rasta i razvoja sportaša, dakle, njegov rezultatski uspjeh na natjecanjima, vidi se tko je potencijal i onda se ciljano u takvog sportaša ulaže – ističe Gorša, koji nam je otkrio i kako izgleda jedan njegov trening.
– Dolaskom na streljanu, pripremam oružje i opremu te slijedi postavljanje na streljačku liniju. Zatim počinje zagrijavanje, nakon toga lagano istezanje i kada pripremim tijelo za trening, dolazim na streljačku liniju i započinjem svoj trening. Najdulji trening zračne puške može trajati 3-4 sata, a malokalibarske nerijetko može trajati i duže, čak 5-6 sati s kraćim pauzama. Svaki put kada dođem na streljanu, treba mi 20-ak minuta da se pripremim i nakon njega da se raspremim, a u tih 20-ak minuta nakon treninga ulazi čišćenje oružja i pospremanje svih stvari sa streljačke linije. Nakon svega toga, slijedi istezanje, koje je važno da se sve skupine mišića koje su najviše radile za vrijeme treninga, ciljano istegnu kako bi se poslije treninga ponovno tijelu vratio normalni mišićni tonus – opisuje ovaj vrhunski sportaš, koji je u finalu ovogodišnjih Olimpijskih igara nastupio u disciplini trostava.
Službeni meč u toj disciplini traje oko 2 sata i 45 minuta plus 15 minuta probe, dakle, radi se o tri sata čistog gađanja na streljačkoj liniji, bez pripremanja/raspremanja.
Za takav meč, potrebna je, naravno, jako dobra priprema pa nam Gorša kaže kako trenira otprilike pet – šest puta tjedno, što ovisi o dijelu sezone u kojem se nalazi.
– Važan je osjećaj da ste prije natjecanja odradili dobru količinu treninga i da imate jednu kvalitetno izgrađenu bazu i kvalitetno proveden trenažni proces, u kojem osjećate da možete postizati visoki rezultat – kaže naš sugovornik, koji se za nastup na ovogodišnjim OI u Tokiju pripremao od 2018. godine, točnije, od onog trenutka kada je ispunio kvotu za nastup.
– Od tada je išao makroplan koja će nam biti ciljana natjecanja u 2019., pa u 2020. godini. Sve je išlo prema planu jer sam tada osvojio tri medalje na svjetskim kupovima. Bio sam dvostruki svjetski broj jedan u obje olimpijske discipline, a onda je nastupila pandemija bolesti COVID-19. Olimpijske igre su bile odgođene za 2021. godinu. Sve je to poremetilo dinamiku treniranja i natjecanja. Na ove Olimpijske igre nisam otišao onoliko spremam koliko sam to htio. Od ožujka ove godine imao sam jako puno ‘spoticanja’ u samom procesu pripremanja – kaže Gorša.
Prisjeća se Svjetskog kupa u Indiji, gdje je zbog COVID-a malo ‘zaglavio’.
– Netom prije odlaska u Indiju, dva – tri dana prije, bio sam u kontaktu s COVID pozitivnom osobom, tada to nisam znao, a test na koronavirus bio mi je negativan, međutim, tamo smo se preventivno ponovno testirali i dobio sam pozitivan nalaz. Proveo sam skoro tri tjedna u Indiji, srećom, bio sam gotovo asimptomatičan. Nisam imao nikakvih respiratornih tegoba, osjećao sam malo umor i glavobolje, čak nisam ni imao povišenu temperaturu, tek par dana nakon pozitivnog testa na jedan dan blago povišenu 37,3C, tako da nisam to doživio kao COVID, međutim, zbog specifične situacije, ostao sam tamo tri tjedna. Naime, dva tjedna je propisana izolacija u slučaju COVID pozitivnih osoba, no ostao sam duže jer nije bilo letova. Indija je tada taman bila na početku najvećeg vala korone u toj zemlji. Većina letova se već otkazala i u zadnji sam čas otišao, netom prije nego što su otišli u kompletni ‘lockdown’ i gotovo da nije bilo avionskih linija iz New Delhija prema Europi. Natjecanje sam, naravno, morao propustiti, iako sam za njega bio dobro pripremljen, no tri tjedna sam proveo u izolaciji i dosta sam tu psihički i fizički ‘istrpio’. Prema preporuci lječnika cijelo vrijeme boravka u Indiji sam mirovao. Mišići su mi atrofirali, nisam se kretao, nisam adekvatno vodio brigu o svom tijelu, kako bih inače vodio da sam kod kuće, u nekom normalnom trenažnom procesu. To se jako odrazilo na moju formu, koja je u ta tri tjedna, kao posljedica COVID-a, drastično pala. U travnju kad sam se vratio, počeo sam polako s treninzima i tu sam primijetio da sam dosta pao u formi, nisam imao izdržljivosti, specifične kondicije, imao sam slabu koncentraciju, tako da sam se cijeli travanj dosta borio da dođem u neku ‘poluformu’ i tada su nastupila dva velika natjecanja, Europsko prvenstvo u Osijeku u drugoj polovici svibnja i Svjetski kup u drugoj polovici lipnja – ističe naš sugovornik, koji se uz sve to, nosio i s privatnim problemima.


 
Poznanstva i prijateljstva

 
Naime, 11. svibnja je na svijet došao njegov drugi sin, ali je odmah po rođenju u bolnici dobio infekciju, pa su on i supruga morali ostati ondje 10-ak dana, dok je Gorša bio kod kuće sa starijim sinom te mu je bio problem usklađivati treninge s obiteljskim obavezama. Identična situacija je bila nekoliko tjedana kasnije, početkom lipnja, kada je stariji sin iz vrtića donio prehladu i prenio na mlađega. Njegov imunitet s napunjenih mjesec dana nije se uspio izboriti s bolesti pa su supruga i dijete ponovo završili u bolnici na 10-ak dana.
Pa ipak, na Svjetskom kupu u Osijeku, Gorša je uspio osvojiti broncu u disciplini zračnim oružjem i srebro u parovima u disciplini malokalibarskim oružjem sa Snježanom Pejčić.
U Tokiju je nastupio u finalu discipline MK puška 50 metara trostav s još jednim hrvatskim strijelcem, također Bjelovarčaninom, Miranom Maričićem. Nažalost, medalje su obojici izmakle za dlaku, pa je tako Gorša završio na petom, a Maričić na šestom mjestu.
Pa ipak, Gorša ističe da je svojim nastupom na OI zadovoljan.
– Ušao sam u finale u olimpijskoj disciplini u kojoj sam u Riju možda i više priželjkivao ući u finale, tako da mogu reći da sam u Tokiju ostvario svoj cilj. Moj minimalan cilj bio je ulazak u finale u barem jednoj olimpijskoj disciplini. Ispunjenje mog sna bilo bi da sam ušao u obje, dakle, sa zračnim oružjem i malokalibarskim, i vratio se s medaljom – otkriva Gorša.
Zanimalo nas je i kakva je bila organizacija u Tokiju.
– Bilo je nešto poteškoća. Mogu ih shvatiti jer dobar dio sponzora, kad su istekli ugovori prošle godine, nisu ih produljili, dakle, nisu nastavili biti sponzori Olimpijskih igara, pa mislim da su Japanci bili dosta deficitarni u budžetu. Očekivali smo više, no ispostavilo se da Japanci, za koje svi mislimo da su organizirani i uigrani, zapravo to uopće nisu. Rekao bih da im nedostaje naša hrvatska snalažljivost i sposobnost improvizacije. Imaju određen set pravila kojih se moraju pridržavati, i ako od tih, primjerice, deset pravila, njih tri u određenim situacijama ne mogu više primjenjivati, oni će ih nastaviti slijepo slijediti i samim time stvarati još veći zastoj, umjesto improvizirati, prilagoditi se i rješavati problem – kaže Gorša, ističući najveće probleme koji su im, kaže, stvarali dosta veliku nelagodu.
– Naš objekt ispočetka nije uopće imao hlađenje, a bile su iznimno visoke temperature i velika vlaga. Pucali smo u zatvorenom objektu koji je zapravo bio ogroman montažni šator. Sve je to bilo lijepo, ušminkano zbog prijenosa na televiziji, no u njemu nije bilo klimatizacije i temperatura je nerijetko znala doći i do 40 stupnjeva Celzijevih, pa čak i više. Kako mi imamo specifičnu streljačku opremu, pododijelo plus kaput i hlače, to je debeli materijal, osjećali smo se kao u sauni. Veliki problem je bila dehidracija, oscilacije u težini zbog tolikog iznojavanja, a to sve dosta umara tijelo. Zato mislim da su organizacijski ove Olimpijske igre bile puno lošije od prethodnih. Jedan banalan primjer je ‘vešeraj’. Odjeću u kojoj se svakodnevno znojite, morate nositi svaki dan da se opere i osuši, ali često po tri dana ne bismo mogli pronaći gdje je završila naša odjeća. Samo olimpijsko selo bilo je poludovršeno. Na zidovima smo imali samo učvršćene knauf ploče. Mogu shvatiti razlog, oni su vjerojatno u sebi ‘navijali’ da se Olimpijske igre ne održe zbog pandemije, a vjerojatno nisu ni išli u kompletno dovršenje interijera kako bi mogli, kad sve završi, što prije sve to rastaviti i prenamijeniti u ono što su si zamislili – otkriva nam naš sugovornik.
Ipak, bilo je, kaže, i lijepih i pozitivnih trenutaka koji su mu se urezali u vječno sjećanje.
– To su prvenstvo neka nova poznanstva i prijateljstva. U okvirima sporta, svakako je važna razmjena znanja. Činjenica da je sa mnom u finalu bio i moj reprezentativni kolega Miran Maričić je nešto lijepo, što također mogu izdvojiti kao jedan pozitivan trenutak s igara. On je mladi strijelac kojeg pratim od njegovih malih nogu. Dao sam mu temelje streljaštva, prvih nekoliko godina, od 2009.  do 2013. sam ga i trenirao u Bjelovaru. Kasnije smo nastavili surađivati, no pucamo u istoj disciplini pa mu na papiru ne mogu biti službeni trener ni član stručnog tima, ali je ‘javna tajna’ da sam mu svojevrsni mentor i vodič kroz vrhunsko streljaštvo i puno mu pomažem. Veoma sam ponosan što je uspio u jednom kratkom roku postići vrhunski rezultat jer za otprilike godinu dana treninga, bez većeg natjecateljskog iskustva u toj disciplina, ali i zbog više sile koju svi trebamo, a zovemo je sportska sreća, uspio je ući u finale. Nadam se da će nastaviti tom krivuljom i da će se profilirati u vrhunskog strijelca te da će držati kvalitetu od svjetskih top 10 – istaknuo je Gorša, pa s nama podijelio jednu tužnu vijest koja je do njih došla dok su bili u Tokiju, a koja ih je psihički dosta potresla.
– Dan prije nego što su igre počele, dogodilo se da je naš dragi trener Senad Čusto pretrpio moždani udar. On je trener četverostruke olimpijke, osvajačice olimpijske bronce iz Pekinga Snježane Pejčić. Doznali smo da je u komi, da su šanse za oporavak male i to je bio dosta jak psihički udarac za cijeli streljački tim. No, unatoč svim okolnostima koje smo imali, uspjeli smo izvući dva finala, tako da možemo biti zadovoljni – kaže Gorša.
Upitali smo ga i koja mu je medalja s natjecanja do sada najdraža.


 
Vrhunac karijere
 
– Izdvojio bih onu sa Svjetskog prvenstva 2018. godine, kada sam osvojio dva srebra, oba u olimpijskim disciplinama – zračnoj puški na 10 metara i malokalibarskoj puški na 50 metara. To mi je vrhunac karijere. Oduvijek sam težio tome da budem kompletan strijelac. Ne da budem specijaliziran samo za jednu disciplinu, već dokazati se u obje discipline na pušci. Disciplina trostava se u našem streljačkom svijetu smatra najkompleksnijom i najtežom disciplinom. Ona je streljački maraton, traje tri sata i treba moći biti mentalno na vrhuncu, koncentriran u sva tri stava, a puca se redosljedom klečeći, ležeći i stojeći. Biti majstor u sva tri stava i biti na vrhuncu svojih mentalnih sposobnosti puna tri sata, to zahtjeva rigorozan trening i posebnu predanost. Godinama se trenira da sportaš dođe na taj mentalni nivo da to može podnijeti i ponosan sam na rezultat koji sam postigao na tom natjecanju i što sam nakon toga držao titulu svjetskog broja jedan u dvije discipline više od dvije godine. Nakon sezone 2017., koja je bila nešto slabija s nekoliko velikih finala, ali bez medalje i s oscilacijama u formi, afirmirao sam se u svjetskom vrhu i mogao sam reći da sam se pridružio onima iz svoje generacije koji su se možda ranije ostvarili kao vrhunski sportaši. Kada sam dosegnuo taj nivo, osjećao sam da mogu svakoga ravnopravno pogledati u oči, da sam ušao u taj najviši krug sportaša. Dobio sam jedno veliko priznanje – ističe naš sugovornik, pa nam otkriva kako nakon aktivne sportske karijere, svoj put želi nastaviti u trenerskim vodama.
– Ostvario sam jednu sportsku suradnju u Indiji te ću ondje biti u jednom velikom sveučilištu na akademiji streljaštva, osoba koja će biti uključena u sve poslove po pitanju streljačkog sporta u ove dvije discipline kojima se bavim. U sljedeće tri godine, do idućih OI, osim svoje pripreme, polako ću pripremati i tranzicijski period u trenerske vode. Realan sam, s mojih 36 godina ‘na leđima’, nakon Olimpijskih igara u Parizu, sve što se dogodi, bit će plus, tako da smatram da će Pariz biti vrhunac moje karijere, ali ujedno i njen kraj. Zato već sada pripremam teren za trenerske vode. Od 2009. do 2013. godine radio sam s kadetima i juniorima u Bjelovaru. Pomogao sam razvoju mnogih dobrih strijelaca u tom razdoblju i kasnije, a najbolji od njih je već spomenuti Miran Maričić, tako da smatram da imam sposobnost prenošenja znanja na druge. Također, jedan sam od predavača na stručnom osposobljavanju na Sportskom učilištu u Zagrebu, za trenere streljaštva u disciplini puške i pištolja – otkriva nam Gorša.
Ističe i da je ove godine sudjelovao na Bundesligi u Njemačkoj.
– To je jedno ligaško natjecanje, malo drugačijeg koncepta od naše lige. Ona je jedinstvena. Imate protivnika protiv kojeg pucate i on stoji ispred ili iza vas na streljačkoj liniji, suočeni ste s osobom koja taj dan puca protiv vas i morate je rezultatski pobijediti. Odlučio sam ove godine ponovno nastupiti na njoj jer mi daje dodatan naglasak na mentalnu snagu. Sigurno će mi uvelike pomoći da u olimpijskim disciplinama budem bolje mentalno pripremljen. Ona je izlazak iz komfor zone i ulazak u nešto novo. Psihički je dosta izazovno. Prošle se godine nije održala zbog koronavirusa, a prije toga sam zadnji puta nastupao na njoj 2018. godine. Pucao sam tri sezone, bilježio dobre rezultate, a 2018. mi je bila najbolja godina u karijeri. Prvo domaće natjecanje koje me očekuje je Salona DC Open, a organizator je upravo moj klub “Dalmacijacemet“ iz Solina. To je međunarodno natjecanje, a održava se baš ovog vikenda. Sljedeće godine prioritet će biti Svjetsko prvenstvo i Europske igre, a ostala će natjecanja biti natjecanja na kojima ću tražiti formu – zaključuje Gorša.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter