OD MOPEDA DO HARLEY-DAVIDSONA - IMPRESIVNA KOLEKCIJA U ZAGORJU: Tomislav Buntak - Cezi (82) iz Zlatara strastveni je restaurator oldtimer motocikla - u svojim garažama ima ih čak 50-ak, a jedan od njih je jedinstveni primjerak u svijetu

“Sve što vidite, nastalo je iz ‘šrota’, a dijelove sam znao švercati u gaćama“

Objavljeno: 26.09.2021. zagorjeinternational

Tomislav Buntak (82) iz Zlatara naizgled je još jedan umirovljenik, ali on je sve, samo ne ‘umiren’. Čovjek je to od akcije koji još i danas zna projuriti velikom brzinom na jednom od svojih snažnih oldtimer motocikala. Nadimak mu je Cezi, a dobio ga je još za vrijeme školskih dana.

– U ono vrijeme smo gledali film “Cezar“, a ja sam imao neku divlju frizuru. Ta frizura se zvala ‘cezarica’ pa su me prozvali Cezi i po tome me svi znaju – otkriva nam naš sugovornik.
Rođen je 1939. godine u Zlataru, u maloj zagorskoj hiži, kao jedno od četvero djece. Otac mu je ubijen za vrijeme Drugog svjetskog rata, a majka mu je neko vrijeme također bila pritvorena. On i braća odrastali su brinući se o domaćim životinjama, rano su, kaže, ustajali, a ni glad im u to vrijeme nije bila nepoznata. Bila su to teška vremena pa je mladi Tomislav tada naumio da će si jednog dana uistinu moći priuštiti sve što poželi. Put do ostvarenja te želje nije bio lagan, ali mu se, kaže nam, u konačnici ona ostvarila.
Njegov najveći san u to vrijeme bio je motor, ali živjelo se teško i plaće su bile male.

– Majka je rekla: “Ako završiš zanat i vojsku, doma te čeka motor”, i tako je i bilo – otkriva nam Cezi.
Majka mu je velikim dijelom sufinancirala prvi motor, a mladi je Tomislav tada radio u Zagrebu kao električar te se motorom često vozio kući jer, kako kaže, “plaćica je bila mala, pa barem da se najede zagorski, onak praf.”

– U ono vrijeme smo se mi motoristi sastajali na Trgu Republike. Oni s Vespama, Horexima, NSU-ima i tako dalje, a moj je bio lijepi, prekrasni motor Adler s dva cilindra. Ali drugi su imali veće motore. Pitao sam se što napraviti jer kod nas ne možeš toliko zaraditi i zamolim ja šefa da me pusti u Njemačku da si zaradim za veći motor. Pitao me koliko dugo trebam, ja sam mu rekao šest mjeseci, da si kupim veći motor i da se vratim s njim. Rekao je da može jer sam bio dobar i vrijedan radnik – ističe Buntak.
Tako je mladi Tomislav 1962. godine otišao za Frankfurt, ali su tada njegove ambicije postale još veće. Naime, u trendu su tada bili automobili, pa je poželio vratiti se kući automobilom.

– Došao sam natrag i rekao šefu da ipak želim auto. Bio sam mu jako drag, poput sina, i rekao mi je: “Može Tomo, nema problema.” Otišao sam natrag u Njemačku i primio se posla u jednoj dobroj firmi, gdje sam se pokazao kao sposoban električar – ističe.
U to su vrijeme bili popularni Volkswageni, takozvane Bube i to je bio prvi automobil koji je naš sugovornik kupio. Međutim, ubrzo se pokazalo da je Buba preslaba za tog mladića željnog adrenalina, pa je kupio sportski Triumph Zweisitzer.
Bio je to kabriolet pa nam Buntak otkriva kako se sav prehladio kada se njime vraćao kući jer bio je to daleki put, a on bez krova nad glavom, ali to mu nije smetalo. Kaže da je Triumph išao 200 kilometara na sat bez ikakvih problema.
Kasnije je kupio novi Mercedes kabriolet s osam cilindara i 180 konjskih snaga. Njime bi iz Frankfurta kući stigao za 10 sati, dok je obično putovanje trajalo po 15 sati. Kaže da je njime prošao čitavu obalu, a financije mu više nisu predstavljale nikakav problem.

– Tada sam si dao jedan zadatak. Majka mi je ovdje sama živjela i obećao sam si da kada zaradim pola milijuna maraka, vraćam se u Zagorje. I stvarno sam ih zaradio. Spakirao sam se, vratio se i obnovio kuću. To je bila mala, starinska kuća. Naš zagorski kraj nije bio bogat i tko je u ono vrijeme imao motor, uh, pa mnogi nisu imali bicikl – ističe Buntak.
Na nagovor jednog apotekara kojemu je obavljao radove, odlučio je položiti majstorski ispit pred Obrtničkom komorom te je 1970. godine otvorio vlastiti obrt za struju, plin i centralno grijanje, što mu je osiguralo izdašna financijska sredstva. Uspješno je vodio svoj obrt sve do 1993. godine.

– Prvi sam u Hrvatskoj počeo raditi s bakrom, tako da sam imao puno posla. Plaćali su mi avion iz Frankfurta da dođem pustiti u pogon velike objekte poput hotela – ističe ovaj umirovljeni obrtnik.

Kupovao od stranaca

– A uspjeh u poslu omogućio mu je da se počne baviti ne baš jeftinim hobijem. Naime, garaže obitelji Buntak i sada su prepune motora, uglavnom oldtimera, a prilikom posjeta vidjeli smo samo jedan manji dio jer, kako kaže naš sugovornik, još ima u Zlataru pet garaža prepunih motocikla, a sveukupno ih je pedesetak. Dolazio je do njih na razne načine, kupovao od stranaca, a svi su manje – više dolazili u vrlo lošem, zahrđalom stanju. No, vrijedne ruke ovog majstora od njih su napravile pravo čudo. Pogled na motore izaziva divljenje čak i onome tko nije strastveni motociklist. – Najstariji motor AJS je iz 1929. godine. Saznali smo za još samo tri takva na svijetu. Jedan je u Irskoj, te smo s vlasnikom stupili u kontakt, drugi je u Australiji, a treći u Zlataru. Dolaze ljudi iz Danske, Norveške, jako puno Nijemaca, mnogi klubovi, Slovenci, svi mogući. Ne mogu se začuditi da si u tako malom mjestu netko može priuštiti nešto tolike vrijednosti – ponosno ističe Buntak, koji u svojoj kolekciji ima sve – od mopeda koje je “nafrizirao“ tako da mogu postići brzinu i do 160 – 170 kilometara na sat, do trkaćih oldtimera koji teže oko 150 kilograma, do težih gradskih motora za utrke.

– Svi su u voznom stanju, ali ja ih vozim jako rijetko jer me već malo nagrizao zub vremena – kaže Buntak, koji motocikle nije samo restaurirao, već se njima i utrkivao.

– Mi smo deset godina vozili utrke i devet godina bili prvaci u kategoriji 500 kubika. Mlađi sin je osvojio “Zlatnu kacigu”, stariji sin je u Zagrebu jedanput bio prvak Hrvatske, a ja sam dvostruki prvak Hrvatske na motoru iz 1936. godine – ponosno ističe naš sugovornik.

Većinu motocikla je, kaže, restaurirao ‘iz šrota’ i većina njih je neprepoznatljiva nakon restauracije. A zbog ljubavi koju je utkao u njih dok im je davao ‘novi život’, jasno je da ne može izabrati svoj najdraži primjerak.

– Svi su mi omiljeni jer sam sve sam složio svojim rukama, uz vlastiti obrt i djecu. Znao sam ovdje doći raditi popodne, žena bi me zvala na ručak, ja bih joj rekao da ću ubrzo doći, “samo malo da još nešto ‘zašarafim'”, ali bih došao kada su kokoti već počeli pjevati – ističe ovaj strastveni restaurator i kolekcionar, pa nam otkriva da rijetko koji oldtimer složi u vremenskom razdoblju manjem od pet godina, a najduže je restaurirao unikatni motor Velocette, kojega, prema saznanjima, ima jedino on na cijelom svijetu.

– To je jedan Čeh, inženjer, napravio za speedway. Ugradio mu je engleski motor od 1000 kubika. To je došlo do Mađara koji ga nisu uspjeli složiti, potom ga je kupio jedan Nijemac. Njega sam 17 godina molio da mi to proda. Dugo me odbijao, ali na kraju me nazvao i rekao da bi ga ipak prodao – otkriva nam.
Veliki problem prilikom restauracije, kaže, predstavljaju dijelovi koji su vrlo rijetki i teško je doći do njih, a osobito je to bilo izraženo u bivšoj državi, no i za to je pronašao rješenje.

– Kupovao sam kada sam nešto vidio, ne nužno i trebao u tom trenutku, ali sam trebao kasnije. Neću se hvaliti, ali sve ovo što vidite, napravljeno je iz ničega. Rezervne dijelove sam nosio u gaćama jer za vrijeme Jugoslavije nisi ništa smio uzeti. U gaćama, kužiš, i novac u gaćama, ma sve živo jer tu jedino nisu išli gledati. Jedanput sam išao sa ženom u Njemačku i novac stavio u onaj mali pretinac u automobilu. Na granici su mi to otvorili i uzeli sve. To je bila pozamašna svota. Ali mislio sam si, glavno da sam živ i deri dalje. Isto tako se događalo i s dijelovima – prepričava naš sugovornik.
I dok tako razgovaramo i usput razgledavamo dio njegove vrijedne kolekcije, dolazimo do snažnih i teških motocikla od oko 360 kilograma, Harley-Davidsona iz 1942. i 1945. godine. Ovaj stariji je unikatan, a Buntak kaže da je njime prošao pola svijeta jer ga je ugodno voziti.

– Uopće ne osjećaš uzvisine, nego samo klizi. Sve funkcionira, prešaltaš i do Zagreba novine čitaš – smije se naš sugovornik.

Obitelj ga je, kaže, uvijek podržavala u svemu, a ljubav prema motorima, osobito oldtimerima, prenio je i na svoje sinove. Član je Oldtimer kluba Zabok još od osnivanja 1994. godine, a utrke je vozio za Motociklistički klub Zagreb, koji je ujedno prvi motociklistički klub osnovan na ovim prostorima.

– A slušajte sad ovo. To se u motociklizmu vjerojatno nikad kasnije nije ponovilo. Kup Alpe Adria, Grobnik. Talijani su došli sa svojim Ducatijima, ali nisu imali šanse s nama. Treće mjesto osvaja Tomislav Buntak. Pljesak publike. Drugo mjesto, Simon Buntak. Onda je već ljudima bilo malo čudno, ali i dalje su pljeskali. I onda, prvo mjesto, opet Nikola Buntak. Tada je jedan iz šale rekao da su to braća Buntaki. Za mene su rekli da sam brat svojim sinovima. Ma, to se zasigurno nikad prije ni kasnije nije dogodilo. Otac lud i još dva luda sina. S nama su imali malo šanse – kaže Buntak u šali.

Naravno, svaki uspjeh ima svoju cijenu, pa tako i njihov.

Težak pad

– Svi smo, naravno, bili potrgani. Mlađi sin je bio sav potrgan. On je u ruci imao željezo dvije godine. A ja, ma nema kaj nisam na sebi slomio. Sad pod stare dane sam počeo to osjećati. Opasan je to sport, ali ako ne riskiraš, nema uspjeha – kaže.
Prisjeća se i teškog pada koji je doživio prije 15 godina. Štoviše, još uvijek čuva uprljanu kacigu koju je tada nosio. Kako kaže, bila je ponoć, kišilo je, a on je vozio od centra Zlatara prema Bedekovčini. Na jednom je mjestu veliki potok i preko njega most.

– Promašio sam most prilikom velike brzine. Ručka od kuplunga me je probila ovdje pokraj usta te se nisam mogao dići ispod motora. To je bio Harley-Davidson koji ima preko 300 kilograma. Jedan čovjek me na svu sreću našao jer je tamo imao kamione pa je išao vidjeti što se događa, s obzirom na to da je primijetio da se nešto bljeska u potoku. Došao je i pokušao dignuti motor, ali nije mogao pa je išao probuditi brata. Bio sam već na pola izvan sebe te sam si mislio zašto, kako sada, zašto sam to napravio. Oni su počeli gurati motor van iz potoka, a ja sam im rekao neka ga ne guraju jer ću se odvesti doma. Pet minuta kasnije sam se srušio – ističe Buntak, koji je tada završio u Općoj bolnici Zabok s potresom mozga.
Danas je, kaže, osim malog dijela mrtvog tkiva, sve u redu, a ovog neustrašivog 82-godišnjaka ovaj težak pad nije zaustavio.

– I dalje vozim, ali ne ludujem toliko. Stisnem po gasu pošteno samo kad netko vidi moj Triumph, da čuje i strašan zvuk kakav ima. Neki mlađi me znaju zezati, ali ja im kažem: ” Čekajte, dečeci, bum ja sad vama pokazal” – smije se naš sugovornik.
Otkriva nam ponosno i da je njegov stariji sin također vlasnik brojnih oldtimer motocikala koje vrlo brižno i pedantno dotjeruje i restaurira. Obojica sinova su pošla očevim, tehničkim stopama te rade u jednom velikom njemačkom poduzeću. Tomislavova supruga je preminula prije osam godina, a inače je bila Njemica koja je radila u ambasadi u Zagrebu. Nakon njezine smrti Buntak je prestao voziti utrke. Ukupno je tijekom života osvojio oko 500 pehara. Svjedoči nam kako bi mu, kada bi se sa žutim Harley-Davidsonom vraćao iz Mađarske ili Slovenije, najveći problem predstavljao veliki pokal.
Sa svojim je oldtimer motociklima sudjelovao i na snimanjima brojnih filmova, ponajviše uz obalu, a sudjelovao je i na nekoliko izložbi.
Sjeća se da je nekoliko svojih ‘ljubimaca’ pokazao i na izložbi koju je organizirala Galerija izvorne umjetnosti u Zlataru, a bio je, kaže, pozvan jer kao restaurator, i on je svojevrsni umjetnik, s obzirom na to da ima tu sposobnost da “iz ničega napravi nešto”.

– Tamo su bile sve moguće slike, ali nitko ih nije gledao, svi su gledali motore i fotografirali se na njima. Došli su i Englezi. Bili su zaprepašteni i rekli kako žive u Londonu, ali da to nikada nisu vidjeli. Imao sam i jako puno posjeta. Imam knjigu utisaka, da vidiš kaj sve ljudi unutra napišu. Divota! – zaključuje ovaj strastveni zaljubljenik u motocikle.
Priznaje da ga je jedino strah lomova i oštećenja do kojih može doći prilikom neopreznog transporta i podizanja motocikala kada se oni negdje izlažu.
Kaže i kako smatra da šira zajednica još uvijek nije prepoznala pravu vrijednost njegove kolekcije, ali – što je, tu je. Unatoč tome što često prima pozive za kupnju trkačkih oldtimera, o prodaji uopće ne razmišlja, a svoje ‘ljubimce’, zaključuje, ostavit će u nasljeđe sinovima. (Karlo Roginek)

Najnovije po kategorijama

DAMIR HABIJAN: Ova inicijativa nema politički predznak – podržavaju je različite političke opcije iz Varaždinske i Krapinsko – zagorske županije

HOĆE LI SJEVER HRVATSKE DOBITI PRVI PARK PRIRODE? U Varaždinu održan stručni skup na temu “Ivanščica, Strahinjčica, Maceljska gora i Ravna gora – park prirode RH"

DAMIR HABIJAN: Ova inicijativa nema politički predznak – podržavaju je različite političke opcije iz Varaždinske i Krapinsko – zagorske županije

Objavljeno: 26.10.2021. zagorjeinternational

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter