NASTAVNIK ČIJA JE NAJVEĆA LJUBAV - LETENJE: Zabočanin Dražen Šenjug (35) koji inače predaje strojarsku grupu predmeta u SŠ Krapina, otkriva što ga je privuklo nebeskim visinama, koji su mu planovi i kakvo je uopće stanje u hrvatskom zrakoplovstvu

SVAKI PUT KAO DA JE PRVI: Biti u zraku je neopisivo – letimo gdje nema gužve, ne treba plan leta, jednostavno sjedneš u zrakoplov i kreneš, uživaš…

Objavljeno: 22.08.2021. Valentina Cigula

– Biti u zraku neopisiv je osjećaj, svaki put osjećam se baš kao da letim prvi put – tako nam je svoju priču o dugogodišnjoj ljubavi prema letenju započeo 35-godišnji Zabočanin, Dražen Šenjug, inače nastavnik strojarske grupe predmeta u Srednjoj školi Krapina, ističući kako je ta ljubav zapravo obiteljska.

– Tata je u mladosti bio padobranac, a brat se 1994. godine počeo baviti letenjem na Lučkom. Gledao sam njih, zanimalo me i kad sam navršio 16 godina krenuo sam u to također na Lučkom jer u to vrijeme u Zaboku nije bilo aerodroma, a Lučko je bilo najbliže. Obojica, znači i brat i ja, počeli smo kao jedriličari, završili smo obuke – on u 90-ima, a ja 2002. godine. Svi smo u tome, a nadam se da će se i moje kćeri koje su sada još premalene za letenje, zainteresirati. Bio bih jako sretan kad bi se i one u budućnosti bavile time – kazao nam je Šenjug koji nam nastavlja pričati o letjelicama kojima zna upravljati.

Prednosti i nedostaci

– Znači kao što sam rekao, krenuo sam s jedriličarstvom, završio sam osnovnu obuku. Nakon toga krenuo sam u motorne paraglajdere, to se pravilno naziva padobran s pogonom. Dolje je trokolica u koju sjedneš, a gore je paraglajdersko krilo. Sada letim ultralakim zrakoplovima. U njima sam pronašao najveći interes. Svaka vrsta letjelica ima neke prednosti i nedostatke, tako primjerice, za jedrilice treba ekipa, znači nekoliko ljudi da sve to skupa može funkcionirati, avion za šlepanje i vitlo. Paraglajder je bio dosta dobar, ali jako puno ovisiš o vremenu, mora biti mirno i lijepo, dok je avion praktičan. Dođeš sam, upališ motor i ideš gdje god hoćeš. S obzirom da imamo aerodrom u Zaboku, imamo gdje ostaviti avion i sigurno ću nastaviti letjeti ultralakim zrakoplovima jer kroz godine sam aktivno prestao letjeti jedrilicama, tek ponekad s kolegama iz drugih klubova napravim neki let. Moj brat koji puno duže leti, leti i na jedrilicama i na ultralakim zrakoplovima na kojima je i nastavnik – ističe entuzijastično naš sugovornik kojeg smo znatiželjno upitali koliko često leti.

– Rekao bih, gotovo svaki dan, ako imam vremena, uz iznimke kad je vani kiša i loše vrijeme. U prosjeku, ako je dobro vrijeme, pet dana u tjednu sigurno. Odem malo na aerodrom, da provjerim je li sve dobro i napravim ako ništa drugo, neki kratki let, čisto da sam malo u zraku. Pet minuta mi treba da izvadim avion, provjerim je li sve dobro, sjednem i poletim, ne trebaju nikakve velike pripreme. Letimo tu gdje nema gužve, ne treba plan leta, jednostavno sjedneš u zrakoplov i kreneš, uživaš – govori nam Šenjug koji posjeduje i vlastiti ultralaki zrakoplov, za kojeg ističe da suprotno uvriježenom mišljenju ljudi, nije bilo previše financijski zahtjevno kupiti ga, kao ni održavati ga.

– Avion sam kupio zajedno s bratom, i ako to usporedimo s autima, slično je. Imate jeftiniji auto koji možete kupiti i služi svrsi, a opet imate skuplje. Mi smo kupili avion koji je bio u našim mogućnostima, to je jedan, da tako kažem, jeftiniji avion. Ultralako zrakoplovstvo je nastalo kako bi ljudi imali manje troškove naspram generalne avijacije, jer avioni koje ljudi inače poznaju iz nje, primjerice Cessna,  dosta su skupi za kupiti i održavati, troše puno goriva. U ultralakom zrakoplovstvu su manji avioni koji su jeftiniji u svakom pogledu, i kod kupnje i poslije za održavanje. Naravno, nije u potpunosti jeftino, ali svedeno je na neku razinu da se “obični“ ljudi mogu baviti time i priuštiti si. Ultralaki zrakoplovi su dvosjedi i jednosjedi, ograničeni su na 600 kilograma, no većini ljudi koji se bave time ispunjavaju poantu. Znači, imaš zrakoplov, sjetiš se išao bi negdje na izlet, jednostavno uzmeš stvari i ideš, ne ideš autom, nego odletiš – pojašnjava nam naš sugovornik, koji dodaje da zrakoplovom koji ima, leti uglavnom po Zagorju, no ističe da se može bez problema letjeti i na udaljenosti kao što su primjerice do Čakovca, Bjelovara ili Siska.

– Može se i dalje, on ima goriva za tri i pol sata, ali budući da je uglavnom relativno spor i osjetljiv na vjetar jer je malen i lagan, nije pogodan za otići na more, preko Velebita. Naravno, može se, ali nije baš najbolji za takve terene jer nema prostora za slijetanje, u slučaju da vam zatreba. Dakle, uglavnom smo tu, u Zagorju, no kad je neka prilika i organiziramo si druženje, odemo primjerice do Čakovca u kojem ste za 40 minuta, znači do 150 kilometara se može napraviti bez problema – kaže nam Šenjug koji nam otkriva razloge zašto su brat i on, prije četiri godine odlučili osnovati Avioklub.

Sami financiraju

– S jedne strane to je bio nužan potez. Da bismo na aerodromu funkcionirali, kojim upravlja županijska tvrtka, mi stalno potpisujemo ugovor o suradnji i onda je to puno lakše ako se radi o nekom aeroklubu, tako da su svi članovi tog kluba  uključeni. Imamo jednog poznanika iz Zagreba koji je zapravo sam, ima klub i jedino on leti, no moraš imati neku organizaciju iza sebe. S druge strane,  kad se nešto organizira, onda to aeroklub radi, međutim ako se želiš javiti za neku financijsku potporu, toga baš nema i teško bi se ostvarila, jer radi se o nekolicini ljudi koji se bave nečime što bi se moglo protumačiti “luksuzom“ i nitko za to neće dati neke potpore kao što bi dao za neki sport gdje je puno djece, primjerice nogomet ili košarka, da se djecu motivira da se nastave baviti time. Sve što radimo, radimo svojim novcem i zbog sebe, nije to ništa komercijalno, ne radimo to zbog neke zarade. U klubu je desetak članova, no aktivno je nas četiri- pet. Osim mene i brata, još jedan kolega iz Zaboka i jedan iz Zagreba te jedan dečko iz Krapinskih Toplica, bivši učenik koji je radio simulator – navodi Šenjug kojeg smo upitali da nam pojasni kakva je općenito situacija u Hrvatskoj što se tiče zrakoplovstva.

Malo ljudi

– Površinski, moglo bi se reći da je dobra. Ljude letenje zanima, ali malo se ljudi time bavi. U Hrvatskoj, zrakoplovstvo je, pa čak i naspram okolnih država lošije. Ima malo aviona i relativno malo ljudi se time bavi. Mogu reći da u Bosni i Hercegovini te Srbiji za koje bi se moglo reći da su ekonomski iza nas, nekako imaju zrakoplovstvo razvijenije od nas. Da ne pričam o Sloveniji i Mađarskoj koje su kao države godinama ispred nas u svemu, pa tako i u zrakoplovstvu. Povezano je dakle, sa standardom ljudi, zrakoplovstvo je u principu skupo naspram nekog drugog sporta, i ljudi se vode upravo tom mišlju da je ono skupo, no kako sam već rekao, može biti prihvatljivo da se njime mogu baviti “obični“ ljudi. Generalno, dakle, ljude zanima, pogotovo kad je neki događaj, svi žele vidjeti, probati i imaju milijun pitanja, no onda ostane na tome, rijetko tko se odluči krenuti baviti time. Uglavnom su to entuzijasti koji se počnu baviti letenjem rano, no ima i ljudi koji se u kasnijoj životnoj dobi krenu baviti time. U Hrvatskoj ima možda sveukupno 200 aviona, od malih do velikih tako da je to jako mala brojka – pojašnjava Šenjug koji nam kaže da su svi njegovi prijatelji i kolege koji su probali letenje bili njime oduševljeni.

-Svima je to uvijek zanimljivo, uvijek su pozitivni komentari. Puno je kolega s posla probalo i svidjelo im se. Rekao bih da je ljudima neobično, začude se: “Ti letiš?!“, gledaju na to kao na Space Shuttle, no tko god proba letjeti svidi mu se jer takvim je avionom lijepo letjeti. Putničkim avionom kad se leti, fora je kad ubrza, brzo letiš, ali je na velikoj visini i ne vidi se sve dobro, a ultralakim zrakoplovom letiš nisko, na visini od oko 200-300 metara, sve možeš i stigneš vidjeti. Zagorje iz zraka je predivno i svaki put možeš otkriti nešto novo, neki novi detalj. Kad si na tlu, vidiš sto metara oko sebe, a u zraku je to skroz druga perspektiva – pojašnjava Šenjug koji nam je za kraj otkrio i neke planove za budućnost.

Planovi za budućnost

– Htjeli bismo nabaviti neki ozbiljniji zrakoplov, također ultralaki koji bi bio brži, moglo bi se letjeti na veće udaljenosti. Znači rabljeni zrakoplov u cijeni do 30.000 eura, nisu to megalomanski iznosi da si ljudi ne bi mogli priuštiti i kad se to podijeli na više ljudi, to je prihvatljivo, jer avion je neisplativo kupiti sam. Ne stigneš toliko letjeti, stoji ti u hangaru, a ako više ljudi podijeli troškove, onda je isplativije. Što se tiče Aerokluba, možda probati privući još ljudi, kako bismo stekli još članova, koji će htjeti letjeti i aktivno se time baviti jer više ljudi značilo bi i bolju financijsku situaciju. U svakoj situaciji koja nam se pruži nastojimo ljudima približiti letenje, kao što je sad bilo “Kino na otvorenom“ kada su ljudi dolazili, pa smo im pokazivali letjelice i objašnjavali kako sve to funkcionira. Jedan kolega privatno radi avion, pa se nadamo da će ga završiti. Nemamo nekakvih prevelikih planova, osim nastaviti raditi ono što volimo – biti u zraku i letjeti – zaključio je Šenjug koji je dodao da su prije dvije godine održali i jedno natjecanje u takozvanom preciznom letenju koje je zapravo više bilo zbog samog druženja, nego što je bilo natjecateljskog duha.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter