U Krapini se u građanskoj obitelji Gaj kao najmlađe, sedmo dijete, na današnji dan, 8. srpnja 1809. godine, rodio Ljudevit Gaj, književnik i političar te vođa hrvatskog narodnog preporoda.

Utemeljitelj pravopisa

Gaj je imao važnu ulogu u hrvatskom narodnom preporodu u prvoj polovici 19. stoljeća, a smatra se i utemeljiteljem suvremenog hrvatskog pravopisa temeljenog na štokavštini. U Zagrebu je 1832. godine okupio skupinu mladih ljudi, kojoj se od starijih pridružio grof Janko Drašković, a koja je počela planirati kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Pod ilirskim imenom u širem smislu, imali su program kulturnog povezivanja južnih Slavena, a u užem smislu, ujedinjavanja hrvatskih zemalja. Na oblikovanje Gajeve hrvatske i slavenske ideologije, koju je s vremenom mijenjao i dograđivao, uvelike su utjecali teorija o ilirskom podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva.
Još za vrijeme studija, izdao je knjižicu “Kratka osnova hrvatsko – slavenskoga pravopisanja”, u kojoj je reformirao hrvatski pravopis prema češkom uzoru. Ovaj revolucionarni pravopisni pothvat uskoro su prihvatili Hrvati, ali dijelom i Slovenci, Srbi te Crnogorci. Prihvaćanje Gajevog jedinstvenog pravopisa, bio je najvažniji korak hrvatskog nacionalnog preporoda jer do tada u cijeloj Europi, najvjerojatnije, nije bilo zemlje u kojoj se rabilo toliko narječja kao u Hrvatskoj. Ljudevit Gaj je najzaslužniji što danas govorimo štokavski i što pišemo slova č, š, ž.

Nacionalna budnica

U Zagrebu je utemeljio i tiskaru, a bavio se i književnošću. Njegova pjesma “Još Hrvatska ni propala” postala je nacionalnom budnicom i simbol otpora prema Mađarima i Habsburgovcima. Izdavao je “Novine horvatske” i književni prilog “Danicu Horvatsku, Slavonsku i Dalmatinsku”.
Do danas je ostala zabilježena njegova uloga vođe narodnog preporoda, što je dovelo do modernizacije Hrvatske. Umro je u Zagrebu 20. travnja 1872. godine. Sahranjen je u obiteljsku grobnicu na Jurjevskom groblju, a 1885. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su u arkadu preporoditelja na Mirogoju.