PSI MU NISU SAMO NAJBOLJI PRIJATELJI, VEĆ I KOLEGE: Zvonimir Tušek (53) iz G. Pačetine radni je vijek proveo u policiji, kao vodič, a kasnije i instruktor za obuku službenih pasa, a sada je pokrenuo i vlastiti posao - bavi se treniranjem, čuvanjem i šetanjem kućnih ljubimaca

“Najteži trenutak bio je kada je pas tijekom treninga, nastojeći što bolje odraditi zadatak, iskočio kroz prozor, pao sa sedam – osam metara visine i slomio kuk. Nažalost, više nikad nije bio za službu”

Objavljeno: 06.06.2021. Jelena Jazbec

Zvonimiru Tušeku psi su najbolji prijatelji, a proteklih 27 godina bili su mu i – radni kolege. Naime, ovaj 53-godišnjak iz Gornje Pačetine svoj je radni vijek proveo u policiji, kao vodič, a kasnije i instruktor za obuku službenih pasa.
Odlaskom u mirovinu, ljubav prema psima nije nastala, pa je svoje znanje i vještine odlučio pretočiti u novi posao. Tako sada nudi treniranje, čuvanje i šetnju kućnih ljubimaca te kondicioniranje pasa. Prvi je na području Krapinsko – zagorske županije koji se bavi takvom djelatnošću.

– Već u mlađoj dobi bavio sam se psima, a za vrijeme Domovinskog rata došao sam u policiju, gdje sam dobio službu vodiča službenog psa interventne policije Policijske uprave zagrebačke. Ondje sam vodio dva psa. Prvi je bio rotvajler, a drugi belgijski ovčar. Kasnije sam od policijskog vodiča napredovao do instruktora, a onda i do višeg instruktora – govori nam Tušek, kojeg smo posjetili na njegovom poligonu za obuku pasa, koji je uredio iza svoje kuće u Gornjoj Pačetini.

– Vodič službenog psa znači da radite kao policajac u timu i kao policajac za intervencije jer pas kojeg sam ja tada trenirao, bio je napadačke namjene. Bio je to zaštitno – tragački pas, za intervencije kad se negdje dogodi razbojništvo, ubojstvo i slično, ali i za osiguravanje utakmica i nekih većih skupova. Dakle, to nisu psi koji, primjerice, traže drogu, nego psi specijalizirani za praćenje ljudskih tragova i koji imaju razvijeni obrambeni mehanizam – zaštita građana i vodiča, obrana i napad. To je dualni pas – za obranu i napad te za praćenje ljudskih tragova. Za razliku od toga, kada postanete instruktor, niste samo u jednoj ustrojstvenoj jedinici, već prelazite i u drugu te dobivate na zaduženje pet do deset pasa i pet do deset policajaca vodiča i radite s njima. Tečaj traje od šest do devet mjeseci – otkriva naš sugovornik, od kojeg doznajemo i kako psi u policiju dolaze putem testiranja i javne nabave.

– Naravno, puno je kriterija koje pas mora zadovoljiti kako bi postao policijski pas. To je jedan složeni proces koji dugo traje. Najčešće se uzimaju njemački ovčar, belgijski ovčar, rotvajler, ali, naravno, može se uzeti i neka druga pasmina, ako zadovolji kriterije – kaže Tušek, koji je prošao dva tečaja na Policijskoj akademiji u Zagrebu, a onda završio i tečaj francuske policije i francuske žandarmerije, čiji su predstavnici u Zagrebu održavali predavanja.
Također je u Belgiji prošao dvotjedni tečaj za markiranta.

– To je bila malo žešća obuka. Markirant je osoba obučena u zaštitno odijelo pomoću kojega uči psa ugrizu, puštanju ugriza i nagonima. Dakle, potiče mu nagon za rad – otkriva Tušek.

Skrivene mane

Kad pas završi tečaj, koji traje od šest do devet mjeseci, dobiva licencu i ide sa svojim vodičem u svoju ustrojstvenu jedinicu. Naravno, kaže Tušek, ima i situacija da pas ne zadovolji kriterije u traženom roku. Uočavaju se neke skrivene mane koje se možda nisu mogle vidjeti na testiranju, a vide se kroz rad, kada je pas odvojen od svog vlasnika. Tada se vidi koliko pas ima stabilnosti i koliko zadovoljava kriterije. Tušek kaže i kako su najveći problemi sa psima koji nisu dovoljno socijalizirani. Pas se boji, ne može savladavati neke zadatke ili ne pamti zadatke koji se stavljaju pred njega.

– To onda nije pas za službu – otkriva naš sugovornik.
Zanimalo nas je i kako izgleda školovanje pasa, odnosno, kako psa naučiti određenu radnju.

– Sve se radi na principu pozitivne motivacije. Svaki pas ima neke prirođene osobine, pa tako neki više vole hranu, drugi loptice, “kobasice” za igranje… Neki psi vole ovakve, drugi onakve igračke, ali najvažnije od svega jest da pas voli tu igračku i da mu je ona centar svijeta. Dakle, kada pas dobro odradi zadatak, nagrađuje se, bilo hranom, bilo igračkom koju posebno voli. Na taj način on brzo shvati kada je dobro odradio zadatak, a kada nije – otkriva Tušek.
Policijski posao, kako za ljude, tako i za pse, nosi određeni rizik, a ovaj iskusni vodič i instruktor posebno pamti jednu tužnu situaciju koja ih je zadesila prilikom treninga.

– Bio je to jako dobar pas, belgijski ovčar, temperamentan i kvalitetan. Radili smo trening u jednom objektu, pretragu prostorija, pri čemu je pas trebao pronaći markiranta. Na prvom katu kuće, na prozoru, ugledao je najlon koji se pomicao zbog propuha. Pas je odmah zaključio da je s druge strane markirant, proletio je kroz taj najlon i izletio van kroz prozor te pao sa sedam – osam metara visine na travnatu površinu. Još je k tome na tom mjestu bio napravljen i iskop za septičku jamu, pa je pao još niže. Kuk mu je iskočio i morao je biti rashodovan, više nije bio za službu. Nažalost, jer je bio jako dobar pas. On je jednostavno to povezao kao da netko pomiče taj najlon i da je tu iza markirant. Ali to je samo dokaz koliko je taj pas bio motiviran da odradi zadatak i koliko je bio čvrst, nije se bojao niti šuma najlona niti onoga što ga čeka s druge strane – kaže Tušek.
Zanimalo nas je i kako izgleda jedan radni dan vodiča i instruktora.

– Ujutro se vrši obilazak svih pasa, da se vidi imaju li kakvih problema, jesu li zdravstveno i vizualno u redu. Naravno, o njihovom zdravstvenom stanju brinu iskusni veterinari i Veterinarski fakultet. Zatim slijedi čišćenje bokseva, izvođenje pasa u šetnju, na igru i nakon toga, kada su psi opušteni, ide se na trening koji se vrše prema unaprijed pripremljenim protokolima za svaki dan. Trajanje treninga je individualno, znači, ovisi od psa do psa. Bitno je da je pas koncentriran. Ne treba pretjerivati, bolje je napraviti više kratkih serija, nego forsirati i uništiti psa – kaže Tušek.

Podrška ukućana

Pitamo ga i koliko se kao vodič vezivao za pse s kojima je provodio radne dane.

– Jako sam se vezao za te pse i, naravno, dok mi je to omogućavala služba, vozio sam ih i kući, sa službenim automobilom. Imao sam zadužena dva psa. To mi je bilo zaista na čast i ponos, da mogu s njima raditi i izvan radnog vremena – kaže.
Otkriva i kako je vrlo teško izdvojiti jednog psa koji mu je posebno ostao u sjećanju.

– Svi psi koji su mi prošli kroz ruke, ostali su mi u dragom sjećanju, ali naravno da su mi moji psi, koje sam vodio u službi, najdraži. Prvi rotvajler i drugi belgijanac, kojega sam imao kod sebe od kada je bio štene od dva mjeseca, odgojio ga i na kraju je došlo do toga da je bio službeni pas za napad i obranu – ističe Tušek.

Na sreću, ukućani su imali razumijevanja i uvijek s radošću dočekivali svakog novog psa.

– Moji su mi ukućani velika podrška. Živim sa suprugom i sinovima i nikad se nisu bojali tih naizgled opasnih pasa. Naravno, nisu s njima radili ono što ne mogu i ne smiju, ali su mi pomagali oko socijalizacije i igranja – kaže naš sugovornik.
Zanimalo nas je i kako mu je bilo raditi taj pomalo neobičan posao i koje osobine mora imati dobar vodič/instruktor.

– Najvažnije je da se taj posao voli i da se radi s ljubavlju, da je sve što instruktor ili vodič odrađuje, kvalitetno, a ne da dolazi na posao sa stavom: “Moram to odraditi, poslao me netko.” Najvažnija je ljubav prema psu jer on jako dobro osjeti kada čovjek ima ljubavi prema njemu, a isto tako i kada čovjek nije dobre volje. Taj dan bolje je ne raditi s njime jer psi su jako inteligentne životinje i to osjete. I vraćaju ljubav duplo. Tko to nije probao, ne zna. Ima i situacija da vodiči dođu i shvate da nisu za taj posao jer se ne može napraviti spoj vodič – pas. A vodič i pas su jedan tim koji mora funkcionirati, kao i u svakoj službi – ističe Tušek, koji je radio u Obučnom centru u Zagrebu, a psi koje je obučavao, slali su se u policijske postaje diljem Hrvatske.

Od 15. ožujka

Zbog ljubavi prema psima koja nije nestala njegovim odlaskom u mirovinu, imao je veliku želju nastaviti baviti se ovim poslom. S obzirom na to da u Zagorju ova djelatnost nije razvijena, odlučio je početi se baviti školovanjem pasa. Posao je pokrenuo 15. ožujka ove godine.

– Želim pomoći žiteljima naše županije koji bi željeli imati školovanog, socijaliziranog, dobrog psa, a ne znaju gdje i kuda. Vidim da su ljudi zainteresirani. Svatko bi prije uzimanja psa trebao dobro razmisliti o tome za što mu treba pas i kakav pas. Ljudi moraju biti svjesni da pas nije samo igračka, jer on jest umiljato štene, ali jednog dana i naraste i onda se treba o njemu jako dobro brinuti, kao o članu obitelji. To je najvažnije. Najgore je kada se pas uzme kao mali i ljudi zaborave da je potrebno s njime cijelo vrijeme raditi. On ima svoje prohtjeve i zahtjeve, isto kao i čovjek, i to treba poštivati. Potrebno je voditi kvalitetnu brigu o psu – kvalitetna hrana, šetnja, igranje sa psom, socijalizacija… – kaže Tušek.
Ističe i kako ne podržava vezivanje psa lancem, ali se zalaže za to da je pas pod kontrolom, odnosno, da vlasnik zna gdje mu je pas i što radi.
A kako izgleda obuka psa?

– Kada se čovjek odluči da će dati školovati psa, dolazi na dogovor da utvrdimo za što mu treba taj pas, što vlasnik očekuje od njega, provede se testiranje psa, da se utvrdi u kojoj je on uopće fazi, je li socijaliziran ili nije, i onda dolazi kod mene, nekih mjesec, mjesec i pol dana. To je individualno, ovisi od psa do psa. I tu se sve radi na principu pozitivne motivacije. Pas se može početi trenirati već kao štene. Štoviše, to je najbolje. A ako je pas negdje stalno zatvoren ili je na lancu, to je najgore što mu se može dogoditi. Pas koji dođe kod nas, na skrbi je 24 sata. To znači da se ujutro, isto kao i u službi, dođe do psa, pogleda se je li zdrav i veseo, uzima ga se iz njegovog prostora, ide se u šetnju, na igru, pas obavi nuždu i onda se pristupa treningu. To nije trening od pet ili deset minuta, to je pet ili deset minuta, ali u više navrata. To se praktički radi kroz cijeli dan jer psa se mora pustiti i ujutro i popodne i navečer – ističe Tušek.
Kaže i kako istovremeno kod sebe ima najviše dva psa, jer toliko može najviše odraditi zajedno s kolegom koji mu pomaže.

– Sprave koje imam na poligonu služe za jednu vrstu socijalizacije psa, ali i za njegovu kondiciju. To nam omogućuje da psa istreniramo kako bi u stvarnim situacijama lakše prebrodio problem. Psi zaista imaju mnogo mjesta, mogu trčati, igrati se i uživati. Radi se o prostoru od 95 metara dužine i 76 metara širine. Tu se mogu odraditi vježbe poslušnosti, istrčavanja i kondicije. Jer je za pse je kondicija važna kao i za ljude. Dok nisu na treningu, psi borave u boksevima, kako bi bili zaštićeni i pod kontrolom. Jer moraju imati i prostor gdje se mogu otići odmoriti nakon treninga, baš kao i ljudi – ističe naš sugovornik.
Uz pse koji su kod njega na treningu, ima i tri svoja psa.

– Socijalizacija je za pse važna slično kao i za djecu u vrtiću. Što ih je više, zabavnije im je. Štoviše, to pomaže psima koji dolaze na školovanje da se nauče ponašati u društvu drugih pasa, da se igraju i razvijaju svoje nagone. Naposlijetku, vlasnici dobivaju stabilnijeg psa koji može ići i u urbane sredine, među ljude, u objekte, na livadu. Bolje je da pas uđe u što više različitih sredina da se zna ponašati u raznim situacijama – ističe Tušek te dodaje kako ga svatko tko želi provesti socijalizaciju, a ne zna kako to učiniti, može nazvati za savjet.

Ovčarka Rina

A u Tušekove odlične trenerske sposobnosti uvjerio se i Davor Zrinščak, čija je njemačka ovčarka Rina, stara desetak mjeseci, u vrijeme kada smo bili kod Tušeka, bila na obuci već mjesec dana.

– Radi se o treningu poslušnosti i socijalizacije. Bila je malo prezaigrana i neposlušna, a s obzirom na to da smo sa Zvonimirom dugogodišnji prijatelji i znamo da je dobar u tome što radi, odlučili smo je dati je u njegove ruke. Dolazimo joj “u posjet”, odradimo neki trening zajedno, malo i mi učimo zajedno s njom… Promjena je ogromna. U ovih tridesetak dana toliko se toga promijenilo. To je praktički sada gotov pas, možeš s njime bilo gdje, u šetnju, među ljude, prošećem je bez povodca po cesti, a prije je nisam mogao uzeti sa sobom na trčanje jer bi bila dva kilometra od mene – zaključuje Zrinščak, dok njegova kujica Rina odrađuje trening na poligonu, u društvu svoga trenera, u kojem oboje, čini se, podjednako uživaju.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba