U skupinu mladih i talentiranih ljudi koji izazivaju divljenje svojim radom i uspjesima, definitivno pripada i jedna Zagorka koja jako dobro zna što želi u životu i ne libi se boriti za ostvarenje svojih želja i snova. Loborčanka Marina Levak (24) profesionalna je slastičarka koja se usavršavala u Francuskoj. Za sebe kaže kako je izvan kuhinje vrlo povučena, ali vesela, nasmijana i pozitivna osoba, pa čak i u doba korone, kada je to teško biti, no kada je riječ o slastičarstvu, tada, kako kaže, često zna biti britka na jeziku, pogotovo u situacijama kada u kuhinji, gdje joj sve mora biti “po špagi” i na svom mjestu, nije sve onako kako je isplanirala.
Marina nam je otkrila ponešto o svojim počecima u svijetu slastičarstva, izazovima s kojima se susreće na trenutnom radnom mjestu, ali i o tome koliko se slastičarstvo u Hrvatskoj cijeni ili, bolje rečeno, ne cijeni.

Što vas je privuklo slastičarstvu, što je bila vaša prva slastica te kako je ispala? Postoji li osoba koja vam je uzor u svijetu slastičarstva?

Ne sjećam se baš svoje prve slastice koju sam napravila, ali vjerojatno je bilo toliko dobro da me zaintrigiralo da nastavim pripremati i peći slastice. Često znam reći da se nisam odlučila za slastičarstvo, nego se ono odlučilo za mene. Slastičarstvo je jednostavno uzelo mene i moju osobnost – volim o tome pričati i dijeliti znanje o svemu što god znam, isto kao i svi oni koji sa mnom dijele istu strast. Najveći uzori su mi Antonio Bachour, Amaury Guichon i Kristen Tibballs.

Kako je teklo vaše obrazovanje za profesionalnu slastičarku?

Moja profesionalna karijera započela je u Kulinarskom Institutu u Sisku. Prije toga nisam se bavila profesionalno, nego rekreativno. Nakon toga upućena sam na praksu u Butik torti kod chefa Marija Vujinovića, gdje sam i neko vrijeme bila zaposlena, a zatim odlazim u “Vincek”. U “Vinceku” sam bila nekih mjesec dana u običnoj kuhinji, a zatim su me prebacili u bezglutensku kuhinju. U međuvremenu sam dobila stipendiju “Budi Foddie” u sklopu Chef Stage kongresa u Šibeniku. Trenutno me možete naći u zagrebačkoj Tomićevoj ulici, u “Vis a Vis by Vincek”.

Slastičarna “Vincek” i “Vis a Vis by Vincek” – razlika, gdje je izazovnije, ljepše?

Slastičarna “Vincek” jedna je od najpoznatijih slastičarni u Hrvatskoj, radila sam u novom postrojenju koje se nalazi u Dugavama – to nešto što bih svakome preporučila da prođe ako želi biti ozbiljan i vrhunski slastičar. Iako izgleda kao tvornica, svaka osoba zna što treba odraditi, za što je zadužena i izgleda vrlo strogo na prvu. U kuhinji rade ljudi koji tu funkciju obavljaju već po 20-30 godina i iz tog razloga se drži kvaliteta slastica. Ima čak osoba koje rade od prvog dana s njima, tako da održivost i kvaliteta nije upitna. Trenutno radim u Tomićevoj, gdje je posebna kuhinja, gdje je sve drugačije, a opet isto. U Tomićevoj imamo veganske kolače, za dijabetičare i alergičare. Što znači, u prijevodu, da treba biti jako pažljiv s namirnicama jer ako, na primjer, dođe osoba i alergična je na orašaste plodove, morate imate kolač koji je bez orašastih, a isto tako kod pripreme paziti da taj kolač koji se deklarira kao bez orašastih plodova, ne dođe u doticaj s njima. Isto je tako i s mlijekom i s jajima, a za sirovine koje naručujemo, moramo biti vrlo oprezno upravo zbog glutena i moramo se prije narudžbe raspitati dolaze li u toj tvornici sirovine na bilo koji način u doticaj s glutenom. Stoga je normalno da je to izazovno i da je tu prisutna doza opreza, ali istovremeno jako sam sretna što sam upravo dio tima “Vis a Vis by Vincek”.

Svoje znanje i vještine usavršavali ste u Francuskoj – kakvo je to bilo iskustvo te koji biste trenutak izdvojili kao trenutak koji vam se posebno urezao u sjećanje?

Školovala sam se po programu “Expert in French Pastry Art”. Program je trajao svega dva mjeseca i zbog toga je bio vrlo intenzivan. Od 6 do 13 sati smo imali laboratorijske vježbe, zatim ručak te su u popodnevnim satima bili razni masterclassovi ili teorijski dio. To školovanje meni je puno pomoglo u samopouzdanju i razvijanju vještina, a kao najbolji događaj izdvojila bih kada smo u tri dana napravili 18 vrsta Petit Gateauxa, što u konačnici znači oko 360 kolačića – na što sam vrlo ponosna.

Po vašem mišljenju, što je najvažnije u slastičarstvu? Što biste rekli, je li slastičarstvo kao profesija dovoljno cijenjeno u Hrvatskoj?

Ono što je najvažnije u slastičarstvu, jest volja za radom – kao i u svakom poslu, a kako kažu, ako radiš ono što voliš, nijedan dan nećeš raditi. Nažalost, slastičarstvo u Hrvatskoj nije cijenjeno uopće. Ima nekoliko dobrih slastičarnica i to je to. A da ne pričamo o restoranskom slastičarstvu, u koje se ne ulaže uopće jer je nažalost, mišljenje da ljudi u restoran dolaze jest ručak ili večeru bez deserta, i tu dolazi do raskola. Nadam se da će se to promijeniti, već se počelo polako, kroz koju godinu nadam se da će biti bolji deserti na menu kartama restorana.

Imate li neki još uvijek neostvareni san u slastičarstvu?

Normalno da imam, ja sam osoba koja živi za ispunjenje osobnih ciljeva. Trenutno se spremam za majstorski ispit, koji bih trebala položiti da mogu otvoriti svoju vlastitu francusku slastičarnu. Voljela bih završiti još koji tečaj za sladoled. U slastičarstvu nikad nije dosadno, ako imate volje, a znatiželja je vjerni pratitelj, uvijek možete napredovati.

Koju slasticu posebno volite pripremati? Pečete li kolače često i privatno kod kuće ili se dogodi da vam kolači dosade i trebate predah od njih?

Nemam neku slasticu koju volim pripremati, kroz zimu volim pripremati razna tijesta s nadjevima i bez njih, a preko ljeta to budu neke voćne i osvježavajuće torte, ali isto tako, to nije pravilo. Privatno za sebe i svoju obitelj rijetko radim, ali kad radim, to je većinom guštanje i nešto novo što mi padne na pamet kao ideja, pa često bude iznenađenje, no, nikad mi to neće dosaditi – to je ljubav koja je rasla sa mnom.

Kako volite provoditi slobodno vrijeme?

Slobodno vrijeme provodim u šetnji, u prirodi ili u posljednje vrijeme na treninzima. Volim se opuštati uz kaligrafiju, ali isto tako postoje dani kad nisam ni za što od toga, pa samo sjedim uz kavu i dobru glazbu.