BUDUĆI PRAVNICI SPAŠAVAJU PSE I MAČKE: Udruga Animalex neumorno se bavi zaštitom životinja i piše prijave protiv onih koji se nad njima iživljavaju, a posebno su se istaknuli svojim volonterskim radom na potresom pogođenom području, o čemu nam je posvjedočila predsjednica udruge Iris Ban – Krošelj

“Vlasnica mazi psa i plače. U ruci drži bebu, a iza nje razrušena kuća, ljudi se griju na logorskoj vatri. Nisam morala ništa više pitati. Pas je odveden u hotel za pse, a onda udomljen“

Objavljeno: 14.03.2021. Valentina Cigula

“Animalex“ je udruga studenata Pravnog fakulteta u Zagrebu, u kojoj djeluju ambiciozni mladi ljudi, ljubitelji životinja željni pravde za one kojima se nepravda, nažalost, tako često svakodnevno nanosi od strane pojedinaca koji ne shvaćaju da, iako ih zakon definira kao vlasnike kućnih ljubimaca, njihovi četveronošci nisu stvari i nisu izjednačeni s predmetima kojima su vlasnici ili posjednici, da su oni živa bića koja osjećaju tugu, sreću, a itekako bol, ako im se ona nanosi. Zaustaviti bešćutna usmrćivanja i iživljavanja nad životinjama te sankcionirati one koji počine takva kaznena djela, misija je ove udruge.

Razgovarali smo s predsjednicom Animalexa Iris Ban – Krošelj o radu udruge te njihovu angažmanu oko zbrinjavanja životinja na potresom pogođenom petrinjskom području.

– Udruga Animalex započela je kao studentska inicijativa prije četiri godine, a službeno kao registrirana udruga djelujemo tri godine. Ideja za udrugu bila je moja. Pomalo nesigurno i u strahu od ismijavanja drugih kolega, napisala sam post u našoj zajedničkoj grupi studenata. Tada se javilo tridesetak kolega koji su bili voljni raditi ono što danas radimo. Na to me potaknulo ubojstvo jednog psa, gdje institucije nisu reagirale kako su trebale. Malo sam pogledala zakon, vidjela da je dobar, no unatoč tome, ništa se nije događalo. Kroz četiri godine, kolege su dolazile i odlazile, a trenutno nas je oko 18 – otkrila nam je Iris.

Udruga piše prekršajne i kaznene prijave protiv počinitelja po osnovama zakonskih odredbi koje se krše.

– Kazne su jako stroge – zatvorske i novčane. To je ono na čemu inzistiramo – većoj empatiji i radišnosti službenika, čega je kronično dosad manjkalo. Kroz tri godine rada, svaki smo predmet pratili od prikupljanja detaljnih informacija koje su bitne za olakšavanje posla službenicima, kako bi što bolje mogli obaviti svoj posao, prijavljivanja te praćenja čitavog postupka do presude, a zatim i objavljivanja presude u javnosti. Imamo velik arhiv kaznenih i prekršajnih prijava, preko 200. To je naporan rad sa službenicima, pokušaji da ih natjeramo da istjeraju predmet do kraja, dosta su tromi i spori, no to se s godinama mijenja uz pomoć građana koji nas prate, ali  i uz podršku medija – ističe Iris te napominje kako je uloga medija u njihovu djelovanju zaista bitna te da udruga ostvaruje dobru suradnju s medijima, što je bitno kako bi se građanima pokazalo što se ne smije raditi te što dolazi kao posljedica učinjenog kaznenog ili prekršajnog djela, ali i kao pomoć u mijenjanju svijesti kod građana i njihove edukacije.

Volontiranje u Petrinji

Započevši priču o njezinu, ali i angažmanu ostalih Animalexovaca u Petrinji, Iris nam je ispričala kako je odlazak u potresom pogođena područja te pomoć stanovništvu i životinjama bio izvan njihovih uobičajenih aktivnosti budući da je, kako je već ranije istaknula, rad udruge usmjeren na pisanje prekršajnih i kaznenih prijava protiv počinitelja kaznenih djela.

– Ja sam iz Samobora, gdje sam potres i osjetila, no nisam mislila da je to bio tako razoran potres jer Samobor je područje gdje je svako malo neki blaži potres. Kada sam vidjela fotografije, da je Petrinja stvarno razorena, prvo sam, naravno, pomislila na ljude, ali i na životinje jer to je nekako područje gdje će ljudi malo manje misliti na životinje, a čovjek će sam po sebi prvo spašavati svoju živu glavu. Kad je bio zagrebački potres, nisam mogla pomoći jer sam bila u vikendici malo izvan Zagreba, a bio je već i lockdown. Tada sam htjela otići u Zagreb pomoći ljudima i životinjama, ali sam fizički bila spriječena upravo zbog propusnica koje su se tada još izdavale. No, s obzirom na to da sam nakon  petrinjskog potresa imala priliku odmah otići tamo, a i s obzirom na to da naša udruga ima veliki ugled i podršku ljudi, bila sam svjesna da ako krenemo u to, imat ćemo podršku naših pratitelja i da ćemo moći puno pomoći, što se i ostvarilo – kaže Iris.

Iako je ona jedina iz udruge odlazila na teren, dodaje kako su ostali članovi također odradili veliki dio posla, rješavajući logistički dio, odnosno, liste privremenih smještaja, dojavljivali gdje treba razvoziti hranu, a onda je ona kao “terenac“ sakupljala hranu, donosila je ljudima na adrese, uzimala pse o kojima se ljudi nisu mogli brinuti, stavljala ih u privremene smještaje, a kasnije ih je udruga spajala s vlasnicima ili udomljavala.

Problema sa smještajem nije bilo, javljalo se od 50 do 100 osoba koji su bili spremni pružiti privremeni smještaj životinjama, a Iris posebno ističe Hotel za pse “Paspalace“, koji su primili dva psa te zaključuje kako je sve oko smještanja životinja proteklo bez problema i veoma uspješno, a svima koji su pomogli upućuje zahvalu.

Podijelila je s nama i dojmove prve večeri kada je stigla u Petrinju.

– Sve je bilo srušeno, Petrinja u mraku – bez struje , vode, interneta, vojska na ulicama. Mrak je počeo padati već oko četiri sata popodne, a jedina svjetla bila su svjetla automobila, vatrogasaca, policije i hitne pomoći. Totalni kaos na ulicama, no ja to nisam tako doživljavala jer kroz rad udruge dosta smo izloženi stresnim i neugodnim situacijama, ružnim prizorima. Mene osobno, a vjerujem i kolege, vodi čisto nekakvo zadovoljstvo i sreća da smo nekome uspjeli pomoći, mi se tada osjećamo jako dobro, samim time što se ovdje radi o životinjama koje su same po sebi bespomoćne – priča Iris i dodaje kako ih vodi želja da pomognu te njoj i njenim kolegama to daje snagu jer, kako kaže, Petrinja nije postojala samo tada, već Petrinja postoji i sada jer petnaest životinja koje su zbrinute, njihovu pomoć treba i danas.

A u Petrinji i okolnim područjima zbrinjavali su pse, mačke, jednu svinju za koju su, nažalost, morali pozvati veterinara da je uspava zbog toga što je četiri dana ležala paralizirana te jednog konja koji se zove Zekan, a za kojeg su organizirali i ogradili dvorište zato što mu je štala bila urušena.

– Neki psi i mačke bili su vlasnički, a neki su bili lutalice, odnosno, nisu imali čip. Očitali smo čitačem mikročip i vidjeli bismo adresu, vratili ih vlasnicima, a ako ih oni nisu mogli zadržati, onda smo ih mi privremeno smjestili. Rastanci su bili emotivni, a nakon nekog vremena, kad su se vlasnici nekako situirali, ponovno smo ih vratili. Pse i mačke koji nisu imali vlasnike dalje smo sretno udomili. Krenule su u nekom trenutku priče kako mi krademo pse, a to su gluposti jer mi smo ozbiljna udruga, imamo čitače mikročipova, odlazili smo na adrese vlasnika, ponudili svu pomoć, od hrane do smještaja, ne samo psima, već i ljudima. Pomogli smo i više nego što bi itko pomogao ili mogao – kaže Iris, koja se prisjetila i nekih od najtežih trenutaka provedenih na potresom pogođenom području.

Pas u bačvi

– Prvu večer, prvi ulazak u Petrinju, kada smo našli psa Lorda, koji je aljaški malamut. Taj pas je bio sam na ulici, nije bilo svjetla, Petrinja je bila u potpunom mraku. On je nama prišao, mi smo njega uzeli, saznali smo adresu vlasnika, otišli smo na nju i to je bila potresna situacija – u pozadini smo vidjeli razrušenu kuću, ljude koji se griju na logorskoj vatrici, a meni je tada prišla vlasnica psa koja je u naručju imala dijete, starosti otprilike devet mjeseci. Ona je preko stakla mazila psa, plakala, bila tužna. Vidjela sam situaciju, nisam morala ništa više pitati. Dogovorile smo što dalje i razmijenile brojeve. Taj pas je bio mjesec dana u hotelu i sada je udomljen kod kuma njegove vlasnice kojem kuća nije uništena u potresu. Druga situacija je pas koji je živio u bačvi, njega smo također spasili i udomili, no nije ta priča krenula od tog psa, već sam slučajno vidjela jednu gospođu na cesti i osmrtnicu na ogradi. Dirljiv trenutak je bio kad sam rekla: “Gospođo, kako se vi zovete? Mi smo tu volonteri, dajte recite kako da vam pomognemo.“ To je bila gospođa Stana, rekla sam joj da ćemo sutra doći s kavom i kolačima, a ona me sa suzama u očima upitala: “Zar ćeš stvarno doći?“ Sutradan sam došla s kavom i kolačima, sprijateljile smo se, vidjela sam da ona ima unuke i snahu. Radili su novu montažnu kućicu, pa sam unukama kupila nove jastuke, posteljinu, lutkice. Eto, pomagali smo i ljudima i životinjama – kaže Iris.

Ističe kako je velika podrška došla i od pratitelja Facebook stranice udruge, kojih je u ovom trenutku oko 22 tisuće.

– Već četiri godine smo renomirana udruga, imamo puno podrške i povjerenja ljudi, ne samo ljubitelja životinja, već i šire, tako da je pomoć i podrška stizala sa svih strana od samog početka. To je jako puno ljudi kojima smo mi zahvalni i bez kojih čitava ideja Animalexa ne bi bila moguća, a pogotovo Petrinja, gdje je bilo potrebno zbrinuti jako puno pasa. Puno smo pomogli i to nam je donijelo još više gledanosti i pratitelja, pridonijelo je našem ugledu, no, nismo to radili zbog toga. Bio je to nekakav unutarnji osjećaj, volja za pomoći. Ja sam studentica prava, imam puno učenja, ali sam dva mjeseca odlučila posvetiti ljudima i životinjama koje uopće ne znam. I nije mi žao – zaključuje Iris.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba