INTERVJU - IVANA PARADŽIKOVIĆ: Lice s malih ekrana kojem vjerujemo, dobitnica brojnih priznanja, a ove godine ponovno je nominirana za nagradu Zlatni studio u kategoriji TV voditelj/voditeljica

“Odmalena sam se uvijek borila za druge, istjerivala pravdu, a ‘Provjereno’ je moja strast, forma kakvu sam oduvijek željela raditi”

Objavljeno: 14.02.2021. Valentina Cigula

Kada bismo za nju rekli da je sinonim borbe za pravdu u Hrvatskoj, ne bismo pogriješili jer ona je novinarka, omiljena TV voditeljica mnogih Hrvata, urednica uspješne, rado gledane i nagrađivane emisije „Provjereno“ koja svakog četvrtka iz godine u godinu i tako već njih 14, ulazi u naše domove putem malih ekrana, uvijek sa zaraznim osmijehom i svima već dobro znanim riječima: “Dobra večer! Ja sam Ivana Paradžiković, a vi gledate ‘Provjereno'”. Zajedno sa svojim timom donosi nam priče koje nas rastužuju, dovode do ruba suza, navode na promišljanje o društvu kojem pripadamo, ali i one od kojih nam srce obuzme toplina. Snažna je to žena koja se kao i mnogi u onim ratnim vremenima, nažalost morala suočiti s činjenicom teškog djetinjstva, a koja danas neustrašivo i hrabro otkriva zakulisne igre političara, poduzetnika, onih na vodećim pozicijama ili onih koji se u životu vode mišlju kako im novac otvara sva vrata, pa one koji vode bitku sa siromaštvom nemilosrdno “gaze” – ona je ta koja život u Hrvatskoj pokušava učiniti boljim i pravednijim za sve, ostvariti ono što bi prema Ustavu RH trebalo biti stvarnost, jednakost za sve ispred zakona. Ivana Paradžiković je dobitnica brojnih priznanja: Večernjakove ruže u kategoriji TV lice godine iz 2014. godine, nagrade “Krunoslav Sukić” iz 2016. godine, za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava, nagrade “Joško Kulušić” za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava na području medijskog djelovanja iz 2012. godine, a u prošloj godini, bila je i dobitnica Rektorove nagrade, te Zlatnog studija u kategoriji “TV voditelj/voditeljica”, a za istu nagradu i u istoj kategoriji nominirana je i ove godine, kao što je i njena emisija “Provjereno” nominirana za TV emisiju nagrade Zlatni studio koju je prošle godine u toj kategoriji osvojila zajedno sa svojim timom.

Uspjeli smo se ugurati  u njezin pretrpani raspored, ukrasti nekoliko minuta njenog vremena, te popričati s njom o njenim novinarskim počecima, otkriti zašto baš istraživačko novinarstvo, te što je to što je u novinarstvu ljuti ili rastužuje.

Kada ste odlučili da se u životu želite baviti novinarstvom, te što vas je privuklo novinarstvu, još k tome istraživačkom novinarstvu?

Oduvijek sam takva. Nepravdu i laž nikad nisam mogla prešutjeti, probaviti, prijeći preko toga. Od malena sam se uvijek borila za druge, istjerivala pravdu, tako da sam doista jedna od onih sretnica koja je postala ono o čemu je maštala. ‘Provjereno’ je moja strast, forma kakvu sam oduvijek željela raditi.

Možete li nam ukratko ispričati svoje prvo iskustvo u novinarstvu, te koje emocije i misli su bile prisutne kada ste odrađivali prvu emisiju ‘Provjerenog’? Postoji li trema još uvijek ispred kamera, iako je iza vas veliki broj odrađenih epizoda?

Moj prvi novinarski rad, koji mi je i bio svojevrsna ulaznica za volontiranje na televiziji, bio je o najpoznatijem lancu brze prehrane. Naime, profesor mi je sugerirao kako je šteta da to ne bude objavljeno pa sam se s pričom zaputila do Nove TV, pokucala tadašnjem direktoru na vrata i pokazala što imam. Kasnije, kada sam saznala da se na Novoj TV pokreće istraživačka emisija, bio je to ostvarenje sna jer me upravo takvo novinarstvo privlači cijeli život. Mala trema, ono pozitivno uzbuđenje pred kamerom uvijek postoji, to je dokaz da ti je stalo do onog što radiš.

Jeste li ikada “požalili” što ste se odlučili baviti novinarstvom, jeste li ikada pomislili “Što je to meni trebalo”? Što biste rekli, u čemu je zapravo ljepota ovog poziva?

Novinarstvo te može ubiti, ali će te barem držati živim dok se baviš njime. To je najbolja definicija novinarstva koju sam upamtila. Ponekad mi znaju savjetovati: pa to je samo posao, nemoj se toliko davati…. no to nije moj način. Kod mene je sve ili ništa. Neću vam lagati, nije to lako. Iscrpljuje i troši. No, onda ponovno naiđe priča zbog koje krv brže procirkulira. Ljepota ovog poziva leži u mogućnosti da nekome pomogneš, promijeniš ljudima živote nabolje.

Svakog tjedna “Provjereno” u naše domove donosi emotivne, tužne, ali i inspirativne ljudske priče – za koju priču biste mogli reći da vas je posebno emotivno dotaknula, da li vas ljuti ili rastužuje kad pomislite da niste u dovoljnoj mjeri uspjeli pomoći nekome?

Rijetke su one koje ne dirnu. Nama to nisu samo odrađene priče, ti ljudi postanu dio naših života, kao i mi njihovih. Frustriraju ili rastuže one koje bi bile lako rješive da postoji volja, one koje se tiču apsurdnosti i nelogičnosti u sustavu i koje zbog toga nekoga ograničavaju, diskriminiraju ili ugrožavaju njegova temeljna ljudska prava i dostojanstvo. Također, tu su i one priče koje, iako smo znali za njih, nismo uspjeli ispričati jer se nitko nije usudio skupiti hrabrosti i stati pred našu kameru. Nitko ne bi trebao živjeti u strahu zbog javnog istupanja. Zajedno možemo puno, a sami gotovo ništa.

Hrvati vole emisiju “Provjereno”- što biste rekli zašto je to tako, zato što vam zaista vjeruju ili biste istaknuli neki drugi razlog za to?

Nisam mogla ni sanjati da ćemo postići sve što jesmo – da će ‘Provjereno’ postati sinonim borbe za ljudska prava, da ćemo postati glas marginaliziranih, diskriminiranih, stigmatiziranih, obespravljenih…ili samo drugačijih. Da će nam ljudi tako bezrezervno davati povjerenje. ‘Provjereno’ je jednostavno postalo veće od nas samih, a naša jedina misao vodilja je kako što bolje napraviti emisiju za novi četvrtak. Vole nas, vjerujem, zato što prepoznaju koliko strastveno pristupamo poslu. Stalo nam je do sugovornika o kojima radimo priče i zato kada se nečega primimo, ne odustajemo dok ne ispravimo nepravdu.

Možete li podijeliti s nama neku simpatičnu anegdotu koju ste doživjeli s nekim obožavateljem te kako se uopće nosite sa time da vas ljudi prepoznaju na svakome koraku?

Prilaze i to zna biti jako slatko. Kažu uglavnom: ‘Svaka vam čast’. Nitko ne traži autogram ni slikanje nego imaju potrebu dati potporu. Tad, tek kad njihovim očima vidim nas, sine mi da radimo nešto važno i veliko. S mnogim ljudima iz naših priča sam u kontaktu pa mi tako Matija Basarac, samohrani otac kojem smo pomogli da izađe iz teške materijalne situacije, prvi čestita Božić, Novu godinu i rođendan.

Volite putovanja, sada je situacija sa koronavirusom, a kada se sve smiri napokon – gdje biste voljeli prvo otputovati i zašto? Koje je najljepše mjesto na kojem ste dosad bili i zašto?

Volim putovati i puno sam putovala. No, jedno je mjesto kojemu ću se uvijek vraćati. Vis. To je moj otok sreće, mjesto na kojem osjećam istinsku lakoću življenja.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter