Mjesec je borbe protiv ovisnosti, koji se obilježava od 15. studenoga do 15. prosinca, a tim povodom, kao i svake godine, kontaktirala nas je Terapijska zajednica “Moji dani“ iz Đurmanca, s molbom da se objavi tekst o djelovanju ove ustanove koja je kroz svoj sedamnaestogodišnji rad već spasila bezbroj života muškaraca i mladića. Oni bi onamo dolazili mahom izgubljeni, uništeni, iscrpljeni, misleći da je njihov život završio, ne znajući kako pronaći radost bez droge, smisao bez ovisnosti. Da, bilo je onih koji bi se putem pokolebali, ili onih koji bi padali, pa se ponovno vraćali, ali vrijednost ove terapijske zajednice gotovo je nemjerljiva.

Ovog puta s druge strane linije bio je Miroslav Ružman (44), koji mi se najprije predstavio kao radni terapeut, a kroz razgovor sam doznala kako je i on liječeni ovisnik kojega je upravo dolazak u Zagorje iz njegovog rodnog Čakovca povratio u život i pružio mu priliku za novi početak.

– Konkretan problem mi je bila droga. Poslije je to prešlo i na alkohol, ali primarno je tu bila droga. Sve je počelo još u srednjoj školi, kada sam počeo eksperimentirati s marihuanom, pa su počeli prvi izlasci na partyje, gdje sam počeo sa sintetičkim drogama, da bih kroz određeno vrijeme završio na heroinu – rekao je Miroslav, na što se odmah nadovezalo moje pitanje – Kakva je bila obitelj u kojoj ste odrasli?

– Dolazim iz obitelji u kojoj nisu bili sređeni obiteljski odnosi. Otac mi je bio alkoholičar, maltretirao je majku i to mi je bio bijeg od samoga sebe. Svaki ovisnik će vam reći da se drogirao jer mu je bilo dobro, ali jako je teško priznati da su kod većine nas koji smo u terapijskoj zajednici, okidač nesređeni obiteljski odnosi, na ovaj ili onaj način – kaže otvoreno.

Pitam ga i je li se ikada prije dolaska u Đurmanec pokušao liječiti.

Dva braka

– Nije mi bilo ni na kraj pameti da se pokušam liječiti jer mi nije bilo važno ništa osim toga da namirim sebe i svoje potrebe. Toliko sam bio sebičan i egoističan. U to su mi se vrijeme dogodila i dva braka, imam i dvije kćeri, jednu od 20 i jednu od 14 godina. Prva me supruga napustila nakon godinu dana braka jer je uvidjela da se sa mnom jednostavno ne može, dok je druga supruga pokušala nešto sa mnom, ali je naposlijetku uzela našu kćer, koja je tada bila stara tri ili četiri godine, i jednostavno otišla. Bio sam toliko đubre da sam i nju navukao na drogu, ali se ona, hvala dragome Bogu, iz toga iskopala na vrijeme – otkriva naš sugovornik.  

Kad je supruga otišla, ostao je sam u stanu, a nakon osam mjeseci doveo se do toga da mu banka uzme stan, a kompletnu ušteđevinu i novac od prodaje dvaju automobila potrošio je na drogu.

– U to sam vrijeme imao jako dobar posao, inače sam kuhar po struci i radio sam u Zagrebu, a sa strane sam, naravno, dilao drogu. Nikad mi nije bio problem zaraditi i doći do novca, bio sam tu dosta sposoban. Problem je nastao kad sam shvatio da se sve to pretvorilo u jednu agoniju i da ne mogu više tako. Na Badnjak, kad su mi iz stana iznosili zadnje stvari, takvog me pokupila moja majka, koja mi je jedina pružila ruku u tom trenutku i onda sam 2016. godine “drž – ne daj“ ušao u zajednicu. Iza mene je tada bilo dobrih 20 godina drogiranja, od čega 15 godina žestokoga – govori nam Miroslav, koji je za Terapijsku zajednicu “Moji dani“ čuo od jednog prijatelja iz Čakovca, koji je isto bio korisnik.

– Na početku sam bio veliki protivnik, zajednica mi nije bila ni na kraj pameti jer sam mislio da je to moj konačni pad, ali bio sam totalno u krivu, nisam uopće razumio smisao zajednice – kaže.

Pitam ga i jesu li za njegovu ovisnost znali članovi njegove obitelji i kolege na poslu.

Pandorina kutija

– Znala je moja obitelj, znali su na poslu, ali ja sam to mogao “hendlati“ jako dugo. Ja sam se drogirao i radio. Nikad se nisam našao u situaciji da radim, a da se istovremeno ne drogiram. Meni je to bilo povezano jedno s drugim. Dno sam dotaknuo tek kad me napustila druga supruga s djetetom. Tu mi više ništa nije bilo važno, čak sam prestao i raditi… – otkriva.

Do kraja se očistio na psihijatriji, ali droga ga je psihički, kako sam kaže, totalno ispraznila.

– Droga me je emotivno uništila tako da mi je, kad sam došao u zajednicu, bilo nevjerojatno teško, morao sam prihvatiti jedan način života gdje se čovjek treba do kraja poniziti, prihvatiti pravila, prihvatiti drugog čovjeka, saslušati ga da bi uopće došao do nekog zaključka, a mi ovisnici smo takvi egoisti da, čim ti netko nešto kaže, ti si gotov. Nije meni bio problem odraditi radnu terapiju, iako ima dosta dečkiju koji su lijeni i problem im je raditi, jer su ih uvijek potpomagali roditelji, koji, kakvi god bili, uvijek žele najbolje svojoj djeci. Naravno, nekad rade krivo, ali ovisnici su takvi, manipulatori, i iskoristit će svaku priliku da dođu do onoga što im je potrebno – droge ili alkohola. No, meni nije bio problem raditi, već me je ovisnost totalno otuđila i odvela me u jedan drugi svijet, pa mi je čak i odgovaralo što sam zatvoren, što sam se držao radne terapije i nitko me nije dirao niti otvarao moju Pandorinu kutiju, pa čak niti ja sam jer se nisam bio spreman suočiti sam sa sobom. Naravno, ispočetka mi je jako teško išlo, bio sam protivnik svih pravila i trebalo je dosta kazni da bih uopće počeo shvaćati zajednicu. Kad si ti godinama u svijetu ovisnosti, ne možeš shvatiti smisao zajednice za mjesec, dva, tri. Svatko misli: “Doći ću u zajednicu i riješiti sve svoje probleme za tri mjeseca.“ Nećeš, prijatelju moj. Ja otvoreno kažem momcima koji su ovisnici o heroinu – 24 mjeseca, i to samo ako zagrizeš, ako želiš nešto napraviti. Zato kažem, bilo mi je jako teško na početku, ali sam se borio. Imao sam dečke koji su me nosili, prijatelje koji su razumjeli, operatere koji su razumjeli, i ne mogu im dovoljno zahvaliti. To je skupina ljudi koja si je zaista dala truda oko mene da bih danas mogao normalno funkcionirati, raditi ovdje s dečkima i prenositi im svoja iskustva koja sam stekao u zajednici – kaže Miroslav, koji je u međuvremenu uspio uspostaviti vrlo dobar odnos sa svojim kćerima, a već neko vrijeme volontira u Terapijskoj zajednici i prema načinu na koji govori o svojim radnim zadacima i životu u zajednici, može se osjetiti kako istinski uživa u pomaganju momcima koji su se našli u teškoćama kao i on prije četiri godine.     

– Meni je najvažnije ovoj kući, ovoj zajednici bez koje ja danas ne bih bio živ, vratiti dug. Nije to dug u doslovnom smislu, već sve ono što je meni ta kuća dala – vratila mi je mene samoga i dala mi život. Zahvaljujući toj kući, ja sam prihvatio sebe i živim život kakav trebam živjeti, sam sam sebi na prvom mjestu, ali na onaj ispravan i zdrav način. I ja sada želim tako raditi s drugim dečkima, imajući normalan, ljudski pristup. Nije najvažnija ta radna terapija, ona će se napraviti. Treba razgovarati s ljudima, doprijeti do njih,  treba ljude čuti. Treba biti fleksibilan. Tu je 20 različitih dečkiju, 20 različitih karaktera, koji su prošli nevjerojatne stvari. Ljudi će reći: “Mah, to je narkoman“, jer još uvijek smo dosta stigmatizirani u društvu i da, većina tih mišljenja drži vodu, ali da bi ti s tim ljudima mogao početi raditi, oni ti moraju vjerovati i moraju vidjeti da zaista živiš ono što im govoriš. Jedino je to pravi put – kaže Miroslav.

Stakleno zvono

Od njega doznajemo kako u zajednici trenutno boravi 20 korisnika koji prolaze program u trajanju od 12 do 15 mjeseci. Epidemija koronavirusa na njih ne utječe mnogo, što je dobro, jer već ionako imaju dovoljno vlastitih borbi.

– Mi smo tu pod jednim staklenim zvonom, nemamo pretjerani doticaj s vanjskim svijetom, što je s jedne strane i dobro, tako da se dečki mogu jače fokusirati na sebe, na rad na sebi i na ono što je najbitnije, a to je psihosocijalna i radna terapija. Vijesti u pola sedam jedan dio dečkiju pogleda, drugi ima obaveze pa ih ni ne pogleda, tako da se ne unosi neka negativnost i sve je ok kod nas. Naravno, provodimo sve mjere koje moramo, poput dezinfekcije i mjerenja temperature – doznajemo od našeg sugovornika, koji kaže kako su trenutno svi njihovi kapaciteti popunjeni pa će, a s obzirom na to da je situacija takva kakva jest, ipak pričekati neko bolje vrijeme za primanje novih korisnika.

Za kraj me zanimalo i gdje vidi svoju budućnost, kad jednom prođe korona vrijeme, a on možda bude spreman zakoračiti u “vanjski svijet“.

– Trenutno sam sto posto posvećen ovome što radim u zajednici, a što će biti kasnije, vidjet ću. Nisam ništa konkretno stavio pred sebe – zaključuje Miroslav.