Već je prošlo 28 i pol godina od povijesnog preleta hrvatskog junaka iz Bihaća u Klagenfurt i 25 godina od njegove pogibije na zadatku. Rudolf Perešin tog je 25. listopada 1991. godine izazvao pravu euforiju u Hrvatskoj i zasigurno dao snagu onima koji su stajali ili koje će u narednim godinama tek stajati u obrani Hrvatske. Prvi je Hrvat koji je s avionom, MiG-om 21 R, prebjegao iz tadašnje federalne vojske. Bilo je to u vrijeme dok se JNA u brzini povlačila iz Slovenije, a Hrvatskoj, zajedno s pobunjenim hrvatskim Srbima, spremala otvoreni rat i agresiju.
Za austrijske medije Perešinov prelet bio je tek bizarna epizoda rata u susjedstvu koju su lansirali kao ekskluzivu. U Hrvatskoj, izloženoj srpskoj agresiji, kapetan prve klase Rudolf Perešin postao je pravi nacionalni junak. Junak u punom smislu te riječi, na ponos svakom Zagorcu, svakom Hrvatu i stoga se već 21 godinu u njegovoj Gornjoj Stubici, održavaju “Susreti za Rudija”. I u ono vrijeme ga se slavilo, mediji su se doslovno borili tko će uloviti junačkog pilota da prepriča kako je došlo do povijesnog preleta i kakve su mu misli u tim trenucima prolazile glavom. Uspjelo je to i tadašnjem Zagorskom tjedniku, lista koji je počeo izlaziti svega tri mjeseca od Rudolfova preleta u Klagenfurt i čija je prvotna ideja i bila pisati o sudjelovanju Zagoraca na bojištu širom Hrvatske, ali i njima, zagorskim braniteljima, svaki tjedan dostavljati informacije o zbivanjima u Hrvatskom zagorju. Zagorski tjednik bio je svjedok vremena, u kojem je, u pravom smislu, nastajala i rasla Hrvatska. Izlazio je svaki tjedan – punih 205 tjedana, a u broju od 6. ožujka 1992. godine objavili su veliki intervju, vjerojatno jedan od najvećih u svojih 205 brojeva, s Rudolfom Perešinom.
Intervju prenosimo u cijelosti:
“Eskalacijom rata na tlu Republike Hrvatske započelo je i napuštanje redova jugo-vojske od strane Hrvata. Među tim pripadnicima, koji su pod svaku cijenu željeli prekinuti poslušnost pretpostavljenima našao se i pilot Rudolf Perešin, po činu kapetan I. klase. Iz anonimnosti, ovaj je ljubitelj plavih visina izašao 25. listopada prošle godine, kada MiG-om 21 preletio Alpe i aterirao na aerodromu u Klagenfurtu (Austrija). Bio je to doista jedinstven i neizbježan potez jednog pilota u jugoslavenskom zrakoplovstvu. Tim svojim postupkom ne samo što je napustio armiju, već je u velikoj mjeri uzdrmao tada čvrste temelje vojnog zrakoplovstva.
Bilo je dosta onih koji su znali da se nalazi na aerodromu s kojeg su se svakodnevno dizali zrakoplovi s ciljem da ruše hrvatska sela, gradove, spomenike kulture, odašiljače i često su se pitali – kad će konačno reći zbogom okupatorima? Međutim, bio je dosta odlučan i svima je govorio da će sve doći na svoje mjesto. Jer ovaj vrsni pilot, koji je iza sebe imao preko tisuću sati leta u MiG-u 21, nije sjedio skrštenih ruku. Bio je izuzetno dobro upućen u sve ono što je zadesilo Hrvatsku. Već od prvih dana rata u Sloveniji, a kasnije i u Hrvatskoj, u glavi je počeo slagati mozaik najdjelotvornijeg rastanka s tzv. JNA. S tom namjerom upoznao je jedino svoju suprugu Ljerku. I tako su njih dvoje ovaj izuzetno dobro zamišljen plan čuvali ljubomorno za sebe.
– Svjesni trenutka da moramo što prije napustiti sve ono što smo zajednički stjecali tokom osam godina boravka u Bihaću, pala je odluka da prvi korak moram učiniti ja. I tada 23. rujna odlazim zajedno sa kćerkom Daliborkom k svojoj majci u Hrvatsko zagorje – rekla nam je Perešinova supruga Ljerka i dalje nastavlja:
– Ovaj moj odlazak iz Bihaća donekle je poljuljao zamišljeni rastanak s vojnim gnijezdom u Bihaću. Poslije tjedan dana nazvao me suprug i ja sam sama s osobnim automobilom krenula ponovno tamo, gdje sam provela daljnjih 14 dana.
Boravak supruge Ljerke u “vidokrugu” vojnih lica vratio je Perešina na izviđačke letove. Kako nam je rekao naš sugovornik Rudolf Perešin, za uspješnost ovakvog plana nije mu odgovarao svaki let. Između ostalog, avion treba imati dovoljno goriva, meteorološke prilike i slično.
– I tako je stigao taj dugo očekivani dan kada se sve poklopilo. Imao sam pred sobom povoljni zadatak, vizualno izviđanje od Brežica, Ljubljane do Kopra. Ulazeći u kabinu “svog” zrakoplova tipa MiG 21, nitko osim mene nije mogao niti naslutiti da je ovo posljednji zadatak koji izvršavam u uniformi JNA. Tom prilikom mi kroz glavu prolazi sve ono vrijeme provedeno u JNA, a među ostalim rekao sam onako u sebi: “Dao Bog da ovo bude uspješan let, a ujedno i put bez povratka”. Poslije dobivenog znaka za uzlet, nakratko sam se okrenuo i samo pogledom ispratio pistu i grad Bihać. Održavajući vezu s kontrolnim tornjem, izvršavao sam postavljeni mi zadatak. Nad Ljubljanom prvi dojmovi, što se tiče meteo – situacije, nisu bili najupečatljiviji. Oblačni sloj nije ulijevao povjerenje u konačni uspjeh. Na svu sreću, u daljini se nazirala bolja preglednost. Bio je to samo još jedan od onih dijelova u mozaiku koji su omogućavali moj rastanak s jugo – zrakoplovstvom. Upuštanje u let preko Alpi do aerodroma u Klagenfurtu bio je nalik lutriji u kojoj su se na moju sreću svi brojevi poklopili – tako komentira svoj uspješni let MiG-om 21 preko Alpi Rudolf Perešin.
Na pitanje zašto se ranije nije odlučio na odlazak, ovaj 33-godišnji Stubičanin odgovara:
– Ja sam se odlučio na ovakav odlazak i ništa drugo nije dolazilo u obzir. Bilo je razdoblja kada dugo nisam letio, a trebate znati i to da Hrvati nisu bili u prilici baš “svaki dan” sjesti u kabinu aviona, a naročito ne mi u izviđačkoj eskadrili. Dosta rano sam shvatio da se s tamošnjeg aerodroma avioni nisu dizali u svrhu za koju smo se mi piloti obučavali, dakle obranu vanjskih granica bivše SFRJ, već su korišteni za crne zamisli rušenja i agresije u Hrvatskoj. Tada sam odlučno rekao “NE”. Tim svojim domoljubnim izljevom malo sam bio udaljen od piste. No, nisam se predavao i ni pod koju cijenu nisam želio povratak među svoje Hrvate ostvariti praznih ruku. Naprotiv, želio sam zadati JA udarac koji će mnogima ostati duboko urezan u dušu. Ovim svojim postupkom kako mnogi misle, ja nisam “ukrao” MiG 21 JNA, već sam njime Hrvatskoj vratio samo djelić onoga za što je decenijama izdvajala.
Ovaj susret s Rudolfom Perešinom ne možemo zamisliti bez pitanja koje se sve češće može čuti: Hrvatsko zrakoplovstvo danas i sutra?
– Hrvatsko nebo nema razloga strahovati za čuvarima, pilota ima, i to dobro obučenih. Međutim treba proći jedan duži period do konačnog stasanja, tj. da se isto materijalno i kadrovski obnovi.
Vaši planovi?
– Od mojih prvih pilotskih dana negdje duboko u meni tinjala je jedna želja, a to je da poslije određenog broja godina provedenih među vojnim zrakoplovima okusim i kruh civilnog zrakoplovstva. Naravno, sve su to želje, a kada će se iste ostvariti, teško je reći.”
Rudolf je nastavio letjeti u HRZ-u i uskoro je postao zapovjednik elitne 1. lovačke eskadrile HRZ-a. Inače, tog 2. svibnja 1995. godine nije ni trebao letjeti. Ustao je u 3.30 sati, otišao je na Pleso, a četiri aviona čekala su za polijetanje. Jedan je bio njegov. Poletjeli su u 5.58, smjer Stara Gradiška. Pola sata kasnije kontrola leta javlja da jednog aviona nema. Pogođen je. Pilot se katapultirao. Pogođen je i drugi avion, ali on se vratio u Zagreb i sletio. Bio je to posljednji let Rudolfa Perešina, heroja Domovinskog rata. Hvala ti Rudi.