Trnje Live Acoustic poznati je krapinski rock bend koji ovog mjeseca slavi svoj 15. rođendan. Čine ga trojica glazbenika – Ante Radak (30) na gitari, Petar Jurman (27) na bas gitari, koji se momcima pridružio 2012., te Zoran Čavužić (30), vokal. Iako su u proteklih 15 godina odradili oko tisuću nastupa, glazba je, kako kažu, za njih još uvijek samo jedan predivan hobi, s obzirom na to da svatko od njih ima i karijeru koja nije vezana uz glazbu, pa je tako Ante inženjer građevine, Zoran programer, a Petar ima vlastitu agenciju za osiguranje. Pa ipak, to ih ne sprječava da odrade prosječno dva do tri nastupa tjedno, a gdje god dođu, od Hrvatske, do Slovenije i Austrije, njihove jedinstvene izvedbe publiku ne ostavljaju ravnodušnom. A da bi svojoj publici zahvalili na proteklih 15 godina vjernosti, organiziraju i veliki slavljenički koncert, koji će se održati ove nedjelje u Galeriji grada Krapine. Tim povodom razgovarali smo s Petrom i Zoranom, koji su nam otkrili što sve pripremaju, ali se i prisjetili najvažnijih trenutaka u 15 godina dugoj povijesti svog benda.

Kada i kako je nastalo Trnje?

Zoran: 21. rujna 2004. godine održali smo svoju prvu probu. Ante i ja smo išli zajedno u prirodoslovno – matematičku gimnaziju u Krapinu te smo imali dosta glazbenika u razredu, poput Marka Šolmana, koji je svirao bubnjeve u prvoj postavi, a danas je jazz trubač koji živi u Grazu, te Hrvoja Lugarića, koji je svirao gitaru i bas. Igrom slučaja smo se svi našli u istom razredu i dogovarali se neko vrijeme da idemo osnovati bend, do trenutka kad sam ja išao na natjecanje pjevača amatera i trebao mi je prateći bend. Ad hoc smo složili ekipu, napravili probu i cijela ta priča živi već 15 godina. Naravno, i prije smo nastupali zajedno u nekakvim zajedničkim varijantama, školskim priredbama i slično. Moram napomenuti da je tijekom godine kroz naš bend prošlo petnaestak članova, trenutno nas je troje, a za neke nam se svirke pridružuju i gosti te neki od bivših članova.

Koliko je nastupa iza vas?

Zoran: Oko tisuću. Prije je to bilo mnogo manje, 20-ak nastupa godišnje, a kasnije, u udarnim godinama, nekakvih 120-130 nastupa godišnje, i to od Makarske do Beča, od talijanske granice do Slavonije.

Postoji li nastup koji posebno pamtite?

Zoran: Definitivno su oni prvi bili najslađi, ali i kasnije je bila masa koncerata koji su po mnogočemu bili osebujni. Primjerice, Brucošijada Zagrebačkog sveučilišta, i zbog atmosfere i zbog publike, četiri i nešto tisuća ljudi. U posebnom sjećanju nam je ostao i Hoomstock 2013. godine. Fantastična atmosfera, fantastična ekipa, odlični bendovi. No, jedan od najosebujnijih nastupa svakako je bio onaj u Beču, u muzeju, za ministre financija. Tu su i mnogi privatni nastupi, često bi se svirka iz noćne pretvorila u svirku koja je trajala noć i dan.

Kako ste došli do Beča?

Zoran: Sviramo na dosta festivala u Zagrebu, kao i u Sloveniji. Na takvim mjestima je uvijek puno ljudi i netko iz ministarstva, tko je bio zadužen za organizaciju, nas je čuo, uzeo vizitku i dobili smo neočekivani poziv. Zanimljivo je da nismo ni točno znali kome idemo svirati. Kad smo došli tamo, tajne službe su radile sigurnosne provjere… Bilo je stvarno zanimljivo.

Možete li reći da ste ostali dosljedni svom repertoaru u ovih 15 godina?

Zoran: Jesmo. U razdoblju srednje škole smo se malo tražili, malo smo svaštarili, imali smo i električnu gitaru, pa smo svirali i malo žešću glazbu, ali smo se ipak na kraju našli na nekakvom rock & rollu 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, i nekakvom ExYu novom valu, Parni Valjak, Dugme, Azra i slično. Izvođači koje sviramo možda nisu stilski toliko slični, ali ova akustična varijanta u kojoj sviramo nam daje slobodu da to dosta izaranžiramo na svoj način i na kraju to ispada stilski prilično homogeno. Primjerice, velika je razlika između Beatlesa i Balaševića, ali u našem aranžmanu to paše jedno uz drugo. Također, u početku smo radili na autorskim stvarima, međutim, to je bilo u električnoj, žestokoj varijanti, a s vremenom, kako se bend transformirao, polako smo odustali od toga.

Kako izgledaju vikendi glazbenika?

Petar: Nemamo vikenda. U prosjeku nastupamo dva – tri puta tjedno, uglavnom petak i subota. To je onda ludo. Kroz tjedan na posao ujutro, a onda svirke. Taman se do srijede oporavimo, naspavamo i onda dolazi novi vikend.

Zoran: To je zapravo najteži dio ove priče, iako smo to uvijek nekako uspješno rješavali. Jer imamo jako puno nastupa, a ne bavimo se isključivo glazbom. Imamo profesionalne karijere koje su nam ipak na prvom mjestu, a glazba nam je hobi i dodatni izvor prihoda.

Gdje najviše nastupate?

Zoran: U Sloveniji. Svaka treća svirka nam je tamo i moram reći da su Slovenci jako zahvalna publika. Odgovara im naš stil glazbe, a nemaju baš neki veliki izbor slovenskih bendova. Jako su srdačni prema nama i u mnogim mjestima već znamo poimence pedesetak ljudi koji dolaze na naše svirke. Uz klubove, dosta nastupamo i na privatnim zabavama, ali i na nekim manifestacijama. U Sloveniji smo čak svirali i svadbe, što je bilo jako zanimljivo.

Kako vas prihvaća zagorska publika?

Zoran: To je najbolja publika. Iako smo prije puno više svirali po Zagorju, od Zaboka, Bedekovčine, Zlatara, do Marije Bistrice i Stubice. No, sada kada nam upadne neka svirka u Zagorju, a posebno u Krapini, to više niti ne doživljavamo kao svirku, nego druženje s ljudima. Uvijek nam je drago svirati doma.

Kako vas doživljava mlađa publika?

Petar: Prihvaćaju nas dosta dobro. Čak iznenađujuće dobro. Kad dođu na svirke, snimaju nas, popričaju s nama… Možda je razlog tome djelomično i naš styling. Oblačimo tregere, leptir – mašne, svaku svirku smo u odijelima, tako da, ljudima je to zanimljivo.

Zoran: Pošto smo krenuli s tim repertoarom, pedesete, šezdesete, sedamdesete godine, kada je to u pravilu bio standardni outfit, odlučili smo se za takav styling, ali vidimo da je sve više bendova to pokupilo, pa sada moramo osmisliti nešto drugo. A što se tiče našeg repertoara, moram reći da je zgodna stvar to što recimo imate u publici ljude od 20 godina, od 60 godina, one koji slušaju metal, one koji slušaju cajke, ali svi oni znaju Elvisa, Parni Valjak, Beatlese, tako da ne možemo reći “Naša publika sluša ovo i ovo i ima toliko i toliko godina”. Mislim da svi u našem repertoaru mogu naći nešto za sebe i mislim da je to i tajna našeg uspjeha – repertoar, aranžmani i energija.

Petar: Tako je. Energija je ono što prodaje. Ima bendova koji odsviraju puno bolje i puno točnije od nas, ali s druge strane, prenijeti energiju i prenijeti atmosferu na publiku, to je već drugi par cipela.

Kad smo već kod točnog sviranja, koliko zapravo vježbate?

Zoran: Davnih dana, u srednjoj školi smo vježbali jako puno, a svirali jako malo, a sad je obrnuto. Od silnih svirki, praktički da ni nemamo probe, pa u pravilu na tonskoj probi izvježbamo neku novu pjesmu koju smo prethodno probali kod kuće svatko za sebe. Jednostavno, nakon što sviramo tri dana u tjednu, dovoljno smo uigrani.

Da se još malo vratimo na publiku… Je li istina da vas više prate žene?

Zoran: Da, ali moram priznati da se u proteklih 15 godina struktura te ženske publike promijenila. Više nemamo toliko srednjoškolske publike ili publike ranih dvadesetih godina, a sve je više publike u tridesetim i četrdesetim godinama. Čini se da to tako ide s godinama.

Jeste li možda imali kakvih neugodnih iskustava s obožavateljicama?

Zoran: Mi nismo. Ne znam jesu li naše supruge imale, haha. Trebalo bi njih pitati. Neugodnih iskustava smo imali samo s muškom publikom.

U kojem smislu?

Zoran: Pa netko se napije u bircu, pada, ruši opremu, ili se ekipa ispred nas potuče pa onda posljedično i mi dobijemo malo.

Dolazi li do trzavica među članovima? Je li teško odabrati repertoar?

Petar: Nakon toliko godina koliko sviramo zajedno, ekipa smo, puno se družimo i dobri smo si. U principu se slažemo. Guramo neki svoj štih i manje – više se složimo oko izbora pjesama.

Zoran: Pa zapravo nam se izbor pjesama nameće sam po sebi. Čujemo neku pjesmu, aha, to je naš đir, to bi se dalo višeglasno otpjevati, to paše uz akustičnu gitaru, i to je onda to.

Povod za ovaj razgovor zapravo je 15. obljetnica postojanja vašeg benda. Što ste pripremili za svoju vjernu publiku?

Zoran: Kao što sam rekao, 21. rujna 2004. godine održana je naša prva proba pa taj dan slavimo kao svoj rođendan. Nekoliko puta tijekom ovih godina radili smo rođendanske koncerte, a ove godine, pošto se radi o okrugloj obljetnici, odlučili smo napraviti veliki koncert i iskoristiti priliku da pozovemo i bivše članove da nam se pridruže. Koncert je 22. rujna u dvorištu Galerije grada Krapine, od 18 sati. Pripremamo malo drugačiji nastup od ostalih, voljeli bismo pružiti jedan vremenski presjek od 2004. godine do danas, da popratimo promjene u postavi, te da nam se na taj način gosti pridružuju na pozornici. Također, taj će koncert biti i povod da predstavimo i neke kadrovske promjene, no to će iz prve ruke saznati posjetitelji koncerta.