POVODOM MJESECA BORBE PROTIV OVISNOSTI, DONOSIMO POTRESNU ŽIVOTNU PRIČU OVISNIKA, KOJI NAS JE ZAMOLIO DA GA PREDSTAVIMO KAO NARKA (41) IZ VARAŽDINA, A U TERAPIJSKU ZAJEDNICU “MOJI DANI” U ĐURMANCU DOŠAO IZ PAKLA DROGE I ZATVORA

SVAKI DAN SAM SEBE POBJEĐUJE: “Idem korak po korak prema cilju, nadam se da ću biti jedan od 100 koji uspiju i uskoro vidjeti svog sina”

Objavljeno: 11.12.2018. ivanabelosevic

Povodom Mjeseca borbe protiv ovisnosti, koji se obilježava od 15. studenoga do 15. prosinca, posjetili smo Terapijsku zajednicu za ovisnike o drogama, alkoholu i kocki “Moji dani” u Đurmancu. Razgovarali smo s jednim od korisnika, koji nas je zamolio da ga predstavimo kao Narka (41) iz Varaždina, a koji u Zajednici boravi 16 mjeseci. Ispričao nam je svoju potresnu životnu priču, o ovisnosti o drogama, boravku u zatvoru, problemima koje mu je to donijelo…
– Kad sam imao godinu dana umro mi je otac, živio sam s majkom i sestrom u stanu u Varaždinu. Majka je radila kao daktilografkinja na sudu, a kasnije u cvjećarni i brinula se za nas. Bilo joj je jako teško, kasnije se razboljela i umrla je od raka maternice, kad sam imao devet godina. Skrbništvo nad nama dobila je mamina sestra i njezin muž. Tada smo sestra i ja s njima živjeli u stanu koji sam naslijedio od oca, koji je bio predsjednik Općinskog suda u Varaždinu. S vremenom su oni dobili dvoje djece i preselili smo se van grada u Maruševec, u tetkovu kuću, jer nam je stan bio premali. Tamo sam počeo ići u srednju školu za strojarskog tehničara i već tada sam se počeo sastajati s dečkima i curama iz medicinske škole u kafiću, jer sam financijski dobro stajao, budući da su tetak i teta imali dućan, a i on je radio kao zapovjednik osobne pratnje Predsjednika RH. Ujutro bi većinom uzimao novac iz dnevnog utrška iz dućana, koji su stajao u ladici. I tu je sve krenulo, počeli smo pušiti marihuanu, zapalili bi svako jutro prije škole. Kasnije smo pušili i pod odmorom i nakon škole. Provodio sam cijele dane ili na pecanju, ili kartanju bele, u diskotekama ili igranju pikada u kafiću. Tako da su nas ujutro oko pet sati znali tjerati van iz kafića, znali smo imati za popiti još pet ili šest piva, koje smo onda popili kod škole. Doma bi se vratio oko 6 sati i natrag bih u 7 išao u školu. Prva četiri sata sam znao prespavati, jer sam praktički bio budan 24 sata – priča nam Narko kako je sve počelo.
Na selu gdje su živjeli upoznao je, kaže, jednog dečka koji je isto pušio marihuanu, družili su se i pušili zajedno. Par puta su kupili samo za osobne potrebe, a kasnije su znali kupiti i veću količinu, kako bi mogli i preprodavati.
– Kad sam imao 15 godina, počeli smo i saditi marihuanu. To su bile devedesete i takozvano “kemijsko doba“ – vrijeme kokaina, extasyja i drugih opijata te elektronske glazbe. Sa 16 godina sam počeo ići na te partije pa sam uzeo i taj “bombon“ (extasy). Sviđalo mi se. Živio sam od subote do subote, skupljajući novac s prijateljem, kako bismo imali za ulaznicu, za piće i dva, tri “bombona“. Odlučio sam potom uzeti i veće količine extasyja koji sam prodavao, kako bih imao novaca i kako bih uživao – prisjeća se Narko.
Kaže kako je tetak bio vrlo strog prema njemu i pokušao ga dovesti na pravi put, ali nije mu to pošlo za rukom.
– Nakon večere i razgovora, oni su otišli spavati, a ja sam otišao i do jutra bio vani. Kad je shvatio, zaključao mi je vrata, pa mi je ujutro otključala baka. Kad je i to shvatio, odlazio sam kroz prozor. I njega je potom zatvorio da nisam mogao unutra, ali onda sam prespavao u njegovom autu. Ujutro kad bi on išao na posao, istjerao bi me van, a ja bih onda prije škole malo prespavao u krevetu – govori nam Narko.

Veliki priljev novca

– S 18 godina tetak mi je rekao da odem i da nađem posao, da postanem svoj čovjek. Naposljetku mi je on našao posao – prvo sam dostavljao bezalkoholna pića, poslije sam radio u osiguranju, ali tamo su me dva puta našli kako spavam i dobio sam otkaz – prepričava.
Otišao je potom u svoj stan u centru Varaždina i bio prepušten sam sebi. Konstantno je, kaže, radio svakakve poslove, od renoviranja stanova do dostave, ali i cijelo vrijeme uzimao svakakve droge, od marihuane do kemijskih droga i kokaina. Istovremeno je preprodavao drogu pa je imao dosta veliki priljev novca.
– 2003. godine sam otišao raditi u Njemačku, Italiju i Francusku i tamo sam na građevini radio tri i pol godine. Šef mi je bio Varaždinac i odmah me uzeo za svog šegrta. Nakon što smo napravili jednu halu on je postao šef gradilišta, a mene je imenovao poslovođom. Imao sam i svoj auto, dobru plaću, koja bi u ovo doba recimo bila oko 2,5 tisuće eura i stan, a doma sam dolazio na vikende. Imao sam dosta novca, koji sam uvijek potrošio na tim partijima. Znao sam se i zadužiti, iz plaće u plaću. Kad nije bilo posla bio sam doma, prijavljen na minimalac i čekao sam da me opet pozovu…
U to je vrijeme upoznao jednu curu, koja je uzimala heroin i stalno se vrtjela oko njega, da bi naposljetku i ostala kod njega.
– Tada se heroin uzimao masovno i nazvao sam jednog prijatelja da ću početi raditi s heroinom. On mi je odmah rekao da ne radim to, jer nemam samokontrolu i nisam umjeren, jer uzimam 10 do 15 extasyja kroz noć i tko zna koliko još speeda i kokaina. Na kraju mi je ipak dao, počeo sam raditi s heroinom i uzimati ga. Prijatelji su često dolazili k meni u stan i tamo smo se drogirali. Inače, ta cura se navukla već s 15 godina, poslije ju je u trećem razredu mama ispisala iz škole, a ja sam onda otišao u srednju školu i molio ih da joj daju šansu da završi razred. Pristali su. Tada sam ju zaključao u stan da uči i da položi ispite, ali nije mogla bez heroina, pa sam otišao i nabavio joj, samo da nauči i završi razred – kaže Narko.
Onda su ga pozvali da ide raditi u Milano i otišao je, međutim kako je bio na heroinu, na poslu je, kaže, stalno sanjao o tome. Nije mogao izdržati, rekao je da ima upalu pluća i otišao je doma. Dobio je otkaz.
– Tu sam počeo sve intenzivnije uzimati i prodavati heroin u velikim količinama. S tom curom sam živio u stanu, a dobili smo i dijete. Tetak, teta i sestra su došli i rekli da će me odvesti u komunu i brinuti se za djevojku i dijete. Ja nisam htio čuti za to, pogotovo ne za vjersku komunu i odbio sam ih i tada su sa mnom prekinuli sve odnose. U to vrijeme, malo smo živjeli kod mene, malo kod njezine mame. Dolazila je patronažna sestra i socijalna služba, jer je ona bila prijavljena kao ovisnik, a i ja sam se morao prijaviti, jer sam imao nekih problema s policijom i zbog toga su nam htjeli uzeti dijete. No nisu, jer su vidjeli da je s djetetom svu redu, da je uhranjeno i čisto – govori Narko i nastavlja:
– Tetak je vršio pritisak na mene da je pola stana od sestre i tada sam ga prodao i razdijelio novac. Nismo se mogli riješiti ovisnosti, nakon deset godina došli smo do te točke da nismo uživali, nego smo morali ujutro odmah uzeti heroin da bismo mogli funkcionirati cijeli dan. Još smo neko vrijeme živjeli zajedno i onda je ta cura pala u depresiju i nije joj se dalo dizati ujutro, samo je spavala. A imali smo super dijete koje je cijelu noć spavalo, onda kad se probudilo trebalo ga je smo presvući i nahraniti, dijete se igralo. Kad je otišla k mami, ja sam je pustio, jer sam znao da će njezina mama odgojiti dijete – priznaje Narko.

Sedam godina zatvora

– Bavio sam se krađama i otimačinama i pao sam sve niže i dublje i bilo je za očekivati da ću završiti u zatvoru. Počeo sam uzimati sve više heroina, po pet grama na dan, to je koštalo oko 1000 kuna dnevno, ali ja sam ga dobivao za manje kad sam preprodavao. Nastavio sam s kriminalnim radnjama i završio u zatvoru. Dobio sam sedam godina, koje sam uspio skinuti na pet godina. Mojoj curi su rekli da se mora potpuno skinuti s droge i zaposliti, sjećam se da sam joj rekao kad sam odlazio za Remetinec: “Ne daj Bože da se nešto dogodi mom djetetu, jer onda bolje da me ne čekaš kad se vratim”. Nju sam krivio za to što sam počeo uzimati heroin, jer sam se s njom navukao, ali u stvari sam je kriv za svoje postupke. Na kraju sam izašao za četiri godine, to je bilo 2010. godine i živio sam godinu dana normalno, radio u građevini i na Rabu u kineskom restoranu – priča nam Narko.
No ubrzo je na poslu postao nezadovoljan, kaže kako ništa nije radilo kako treba. To ga sve jako pogodilo i otišao je s Raba.
– Tada su došle nove droge, poput heptanona. Počeo sam ga uzimati u enormnim količinama i do 70 tableta metadona na dan i nastavio sam se baviti onime čime sam se i prije bavio. Za sebe sam pak miješao heptanone i amfetamine s kokainom, to je bilo jeftinije od heroina, ali duplo jače. No, Varaždin je mali grad, nisam mogao naći stan, jer su svi znali čime se bavim, tako da je jedno vrijeme sestra umjesto mene tražila stan i jamčila za mene. Pomagala mi je, novac koji mi je ostao od prodaje stana, nekih tri tisuće eura, mi je postepeno davala – opisuje Narko.
Počeo je provoditi vrijeme na Dravi u ribolovu, ali došao je do toga da nije mogao držati ni ribički štap. Odlučio je da ide u bolnicu Vrapče.

Liječenje

– Tu smo potegnuli neke veze i brzo sam došao tamo, a bio sam dva mjeseca, doktori su me polako skidali s tih 70 heptanona i za 40 dana stavili na 30-ak. Rekli su da idem doma na mjesec dana, a dogodila se i neka incidentna situacija i istjerali su me. Međutim, pred bolnicom je bio terapeut koji je predstavljao ovu zajednicu i odlučio sam doći ovdje. Sestra je nazvala i sve riješila i isti me dan dovela. Tu sam bio još neko vrijeme na 30 heptanona, potpuno razuzdan i lud. Prvih mjesec dana imate ovdje brata koji vas upućuje što i kako, tako da mi je jedan dečko koji je ovdje, Zagorec, rekao da će me on srediti. Treba se prilagoditi, imao sam i tu nekih problema i padova, terapeut je procijenio kakva sam osoba i probudio je u meni revolt. Rekao sam sebi da mi ne mogu dati toliko kazni koliko ih ja mogu izdržati. Prije nego sam otišao u Vrapče, rekao sam Bogu: “Sve zadatke koje ćeš staviti pred mene ću izdržati, samo molim te da se riješim ovisnosti i da svi iz moje obitelji budu živi i zdravi“. Dogodio se taj klik, bace te na koljena i počinješ novi život – kaže Narko, koji je u Đurmancu već 16 mjeseci.
Skinuo se s terapije i čeka da izađe. Ima slabi imunitet, jer je bio na velikim količinama droge i sad se tijelo treba ponovno priviknuti, kako bi funkcioniralo normalno. Bio je i u crkvi, gdje je dao svjedočanstvo pred ljudima kojima je lagao i pljačkao ih te njihovoj djeci prodavao drogu.
– Stao sam pred njih, sve ispričao i tako pobijedio sam sebe. Nedostaje mi obitelj, sin mi sad ima 16 godina, živi sa svojom majkom, njezinim mužem, jer se udala, i mlađom sestrom. Nisam ga vidio više od dvije godine, zna da sam na liječenju i jedva čekam da ga vidim. Idem korak po korak prema cilju, nadam se da ću biti jedan od 100 koji uspiju, jer ovisnost je kronična bolest koja se može ponoviti za dva mjeseca i za deset godina. Da nisam došao u ovu zajednicu, najvjerojatnije ne bih ni bio živ. Jedan od razloga što sam došao je i to da mi je u mjesec dana od droge umrlo šest prijatelja. Nije lako, svaki dan sam sebe pobjeđujem, ali nadam se da ću uspjeti. Zahvaljujem ljudima u Zajednici, koji se trude i rade na meni, bez njih ne bih uspio. Shvatio sam gdje sam pogriješio, još mi fali da se fizički oporavim i da život nastavim vani i postanem vrijedan član društva – zaključio je Narko. (Ivana Belošević)



TERAPIJSKA ZAJEDNICA “MOJI DANI” POSTOJI OD 2002. GODINE, A KROZ NJU JE PROŠLO VIŠE OD 460 KORISNIKA

“Dani su isplanirani, od jutra do mraka se zna što se kad radi i dečki se toga pridržavaju”

U Terapijskoj zajednici radi šest članova stručnog tima, koji provode individualnu terapiju, radionice i ostale aktivnosti u sklopu psiho – socijalne rehabilitacije, a svojim radom pomažu i volonteri, kazala nam je socijalna pedagoginja Lorena Rukav.
– Zajednica je osnovana 2002. godine, zbog sve većeg broja ovisnika. Namijenjena je muškim korisnicima, a ima kapacitet za njih 20. Sada smo popunjeni do kraja. Program traje od 12 do 15 mjeseci, a napredak ovisi o individualnim karakteristikama samih korisnika. Do sad je kroz zajednicu prošlo više od 460 korisnika, a rad financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Ulazak u terapijsku zajednicu moguć je ako nas članovi obitelji budućeg korisnika kontaktiraju, nakon čega od stručnog tima dobivaju sve potrebne podatke. Važno je da je korisnik voljan pristati na liječenje. Imamo listu čekanja, a u suradnji s drugim zajednicama, neke korisnike usmjerimo k njima – rekla je L. Rukav.

Razni poslovi

Terapeut Davor Maričić dodao je kako se radni dan sastoji od terapije, četiri zajednička obroka, grupnih radionica, individualnih razgovora i nešto malo slobodnog vremena.
– Korisnici samostalno rade sve poslove vezane uz održavanje objekta, čistoću prostora, pranje i glačanje rublja, planiranje i nabavu svih potrebnih namirnica, pripremu obroka, pranje posuđa, izradu suvenira, brige o životinjama… Na sastanku raspoređujemo koje će poslove kroz taj dan dečki obavljati, na njima se ukazuje i na greške koje su protekli dan napravljene ili na pohvale. Također, radna terapija podrazumijeva i pomoć lokalnom stanovništvu u poljoprivrednim radovima, a korisnicima se omogućava i doškolovanje, prekvalificiranje zanimanja i pohađanje tečaja za računalnog operatera, pčelara i slično – naglasio je Maričić.
Kaže kako su dani isplanirani, od jutra do mraka zna se što se kad radi i toga se pridržavaju.

Slobodno vrijeme

– U slobodno vrijeme igra se košarka, nogomet, imamo i malu teretanu, a tu su i društvene igre. Dečki znaju održavati kartaške turnire, a ako su raspoloženi, organiziraju i neku predstavu. Televiziju mogu gledati navečer, vikendom i malo duže, do 23.30 sati. Dozvoljena je konzumacija kave i jedna kutija cigareta dnevno, tako da je zajednica malo liberalnija nego negdje drugdje. Poslovi se obavljaju do 18 sati, u zimsko vrijeme i kraće, jer prije padne mrak, zatim su tu odgovornosti koje se moraju obaviti – od tuširanja, higijene i večere. U 22.30 sati svi moraju biti na katu u sobama i u 23 sata se kroz tjedan gasi svjetlo i ide se na spavanje. Sljedeći dan sve ide ponovno – otkrio nam je terapeut Maričić. (ib) 

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba