Iako su mu već 74 godine, postolar Josip Hršak iz Polja Krapinskog još uvijek svakodnevno dolazi u svoju radnju u krapinskoj Ulici Ljudevita Gaja 5 i popravlja cipele svojim vjernim mušterijama. Jedan je od posljednjih zagorskih postolara, a s nama je vrlo rado podijelio svoju životnu priču o zanatu koji izumire.
– Tata mi je isto bio postolar i ja samo bio dječak od 10 godina kada me on već počeo podučavati svome zanatu. Tako sam ja radio uz njega, prije škole, poslije škole, kako kad. Pri završetku osmog razreda, već sam sam znao napraviti cipele. Nakon toga, upisao sam i završio trogodišnju Školu učenika u privredi, ovdje u Krapini, onda je došla vojska, godinu i pol, i od tada neprestano radim ovo. Dakle, pune 63 godine ja “premečem” cipele po rukama – kaže Hršak, te nam pritom pokazuje male replike cipela koje je samostalno izradio sa samo 14 godina.
– Tata i ja smo izrađivali cipele koje smo prodavali na sajmištu, s obzirom na to da ih se onda nije moglo kupiti kao danas jer nije bilo toliko trgovina. Te cipele, s obzirom na današnju cijenu, nisu bile skupe, pogotovo ako se uzme u obzir da je to bio ručni rad – otkriva.
Kod oca je u njegovoj radnji u Polju Krapinskom radio deset godina, a kada je on odjavio obrt, potražio si je radnju u Krapini i otvorio je 1973. godine. Prvo je bio smješten u Ulici Matije Gupca, a onda je 1976. godine kupio poslovni prostor u Ulici Ljudevita Gaja, gdje se nalazi još i danas. U njegovoj je radnji snimljen i spot za pjesmu popularnih Kavalira, “Šuoštor”.

I od tri ujutro

– Poznaju me svi, ne samo Krapina, nego i cijela okolica – Pregrada, Radoboj, Velika Ves, Đurmanec, Jesenje, Bednja, čak i iz Rogaške Slatine dolaze ljudi. No, moram priznati, nekad je bilo puno više postolara, meni su u sjećanju ostala trojica, no, svi su oni sada već pokojni. Sada smo ovdje u Krapini ostali smo dvojica – kaže Hršak.
Zanimljivo je da je uvijek radio sam, jer, kaže, nije baš bilo interesa mladića da izuče ovaj zanat. Zbog toga je nerijetko radio prekovremeno, pogotovo u razdoblju do 90-ih godina, kada mu je zbog propadanja mnogih poduzeća, posao pao za čak 80 posto i nikada se više nisu vratili oni najslavniji dani.
– Sada dolazim na posao u sedam, nekad sam, kad je bila gužva, došao i u tri ujutro. Trebalo je školovati kćeri, gradio sam kuću, moram sam se boriti – otkriva.
Da bi izradio jedne cipele, treba mu 12 sati. One danas stoje 500 kuna, a priušte si ih samo rijetki, odnosno, oni koji nemaju drugog izbora.
– Još uvijek ima ljudi koji traže ručno izrađene cipele, uglavnom su to oni koji imaju preširoku nogu i ne mogu si pronaći odgovarajuću veličinu u trgovini. Evo, bio je maloprije tu jedan gospodin, kupio je cipele u trgovini, ali su mu preuske, pa sam ih ja malo pokušao rastegnuti na mašini koju imam. A one cipele koje sam mu ja ručno izradio, kaže kako čuva samo za svečane prigode – smije se Hršak.
U slobodno vrijeme bavi se poljoprivredom. Ima vrt, vinograd i voćnjak, a radni je staž produžio silom prilika.
– Mirovina mi je mala, jedva dvije tisuće kuna za 36 godina radnog staža. Imao bih 46, ali me otac nije prijavio onih prvih deset godina kada sam radio kod njega. Zato sam išao zamoliti da mi daju odobrenje da uz mirovinu, još malo radim, i dobio sam ga, s obzirom na to da se radi o deficitarnom zanimanju – otkriva ovaj krapinski postolar.

“Dobri živci”

Kaže kako bi svakako preporučio mladima da idu njegovim stopama, ali sumnja da će se netko odlučiti.
– Problem je to što ih nema tko više naučiti, a više se ni ne upisuje taj smjer. Također, u današnje vrijeme mislim da im je ispod časti da bi išli za “šoštara”. Nekad je to bilo isplativo zanimanje i bilo je jako puno posla. Nije bilo krapinskog Ponte Rossa niti kineskih dućana, gdje si danas žene kupe cipele za 50-60 kuna, nose mjesec dana i bace. Prije kada su bile prave, kvalitetne cipele po trgovinama, tada se to isplatilo popravljati, no danas ljudi nemaju novca da bi kupili takvu obuću – zaključuje.
Pitali smo ga i može li sada, kada je pri kraju svog radnog vijeka, reći da je volio svoj posao.
– Da nisam uživao u ovom poslu, već bih odavno odustao. No, kada razmislim, što bih ja uopće mogao raditi osim ovoga? Znam jedino popravljati cipele i raditi na poljoprivredi, od čega je gotovo nemoguće živjeti u današnje vrijeme. Istina, posla je puno manje nego inače, iako je to dobro za mene. Ne mogu više tako, nisam toliko fleksibilan. Općenito za ovaj posao osoba mora biti smirena i imati jako dobre živce. Kada mušterija donese cipelu koja nije više za ništa drugo, nego za baciti, i kaže: “Daj ti nekaj napravi, ti si majstor, ti buš nekaj zmislil”, moraš biti pravi umjetnik da spasiš stvar – govori Hršak sa smiješkom, svjestan da je među posljednjim takvim “umjetnicima” u svome rodnom gradu.
– Prohujao je moj život. Još malo… Godina, dvije, ako poživim, i nestat će i taj zanat – zaključuje.