DR. SANJA KOVAČIĆ VEĆ SE ISTAKNULA USPJEŠNOM LIJEČNIČKOM KARIJEROM I VOLONTERSKIM RADOM, A TRENUTNO SE NALAZI I NA HDZ-OVOJ LISTI ZA ŽUPANIJSKU SKUPŠTINU

“Imam mnoge zamisli vezane za preustroj zdravstva i socijalnu politiku, a s Ranogajcem kao županom to bi se moglo i ostvariti”

Objavljeno: 18.05.2017. zagorjeinternational

Dr. Sanja Kovačić, liječnica s Odjela neurologije u Zaboku, inače iz Marije Bistrice, pomalo samozatajna jer ne voli publicitet, odavno je srušila sve lokalne ograde kada je riječ o predanom i nenadmašnom volonterskom radu, po čemu je poznata diljem Hrvatske, a koji zapravo oslikava njezina rečenica: “Naučila sam da mi u životu ne treba puno, ali da puno mogu dati”. Kako kaže, politika je ne zanima, jer zahvaljujući svome pozivu ljudima pomaže na druge načine, no kao nezavisna kandidatkinja nalazi se na HDZ-ovoj Županijskoj listi za Županijsku skupštinu, te je odlučila poslati jasnu poruku o svojem viđenju zagorske politike i ljudima koje podržava.

Kažu da od najmanjih nogu, od osnovne škole, nesebično pomažete drugima. Otkud taj poticaj, ta želja?
Često sam kroz svoje intervjue, koji su se bavili temom mog volontiranja, čula to pitanje i na neki način sam mu se čudila. Naime, odrasla sam uz jednu osobu koja je živjela asketskim životom. Svoja primanja koristila je samo za najnužnije životne potrebe, a svu ostalu imovinu davala je u dobrotvorne svrhe, najčešće za gladnu djecu u Africi. Neosporno je da je ta osoba nesvjesno formirala moje životne vrijednosti i ostavila mi ih u trajno nasljeđe.

Kao aktivistica, prisutni ste u mnogim aktivnostima u lokalnoj zajednici, u Mariji Bistrici, gdje živite, a naravno i šire. Tu je pomoć sportašima, pa rad u Crvenom križu, Zaklada Ana Rukavina, KUD “Lovro Ježek”… Teško je sve i pobrojiti. Otkud snaga i vrijeme, uz sve obveze istaknute liječnice u bolnici, majke i supruge?
Budući da je takav način života neodvojiv dio mene, onda to niti ne doživljavam kao nešto vanserijsko i nešto što zahtijeva dodatni trud i napor. To je moj život.

Ne volite publicitet, ali ljudi lijepo govore o vama, hvale vas, žele znati što radite. Eto, i mene koji vas ne poznam, zaintrigirala je jedna vaša rečenica: “Naučila sam da mi u životu ne treba puno, ali da puno mogu dati”. Kako ste to naučili? Recite i nama.
Od malih nogu sam se susretala sa životnim poteškoćama koje su katkad bile i preteške za jedan mladi život. Prerana smrt oca, vrlo skromni uvjeti školovanja i života, potom prerana smrt majke. Kad sam jednog dana dobila svoju konkretnu plaću za posao za koji sam se školovala, bila sam vrlo sretna jer je to bilo mnogo, mnogo više nego što sam imala do tada. Također, usprkos poteškoćama, stekla sam mnoga teorijska i praktična znanja koje su zapravo usmjerena na dobrobit čovjeka, ali i čovječanstva. Zahvalna sam Bogu na tom daru i na neki način privilegiji.

U svom volontiranju ne zaboravljate, naravno, struku. Radite na Odjelu neurologije u Općoj bolnici Zabok, gdje organizirate i “Tjedan mozga”, svojevrsnu zdravstvenu edukaciju. Što je to zapravo?
Tjedan mozga je jedna od mojih volonterskih aktivnosti koja mi je iznimno draga. Naime, kako je svrha “Tjedna mozga” popularizacija neuroznanosti, preko te aktivnosti imam zapravo priliku skrenuti ljudima pozornost na neke znanstvene spoznaje od kojih mnoge mogu život današnjeg čovjeka učiniti boljim. Primjerice, već mi je pomalo postalo, volim u šali reći misija, na “Tjednu mozga” upozoravati na globalni problem nekretanja današnje djece te podsjećati na neke buduće zdravstvene probleme koje će ta generacija sadašnje djece imati u budućnosti. Iako, moram reći da me često obuzme neka melankolija kad razmišljam o tome, jer imam osjećaj da usprkos tome što već godinama upozoravam na taj problem, vidim da roditelji i djeca i dalje održavaju stare loše navike. Primjerice, zamijetila sam u mojoj lokalnoj sredini, gdje već godinama putem “Tjedna mozga” i drugih načina upozoravam na taj problem, i dalje roditelji djecu voze i na kratke relacije automobilom. Također, djece gotovo da nema vani u igru, u prirodi ni na dječjim igralištima. Tužno je to.

Vrlo simpatično zvuči i podatak da ste, radeći na radionicama za djecu, sveprisutnim video igricama sučelili razne druge vještine – kuhanje, šivanje, vezenje i došli ste do zanimljivih zaključaka?
Da, to je jedna radionica za djecu koju sam organizirala na “Tjednu mozga” u Mariji Bistrici prije nekoliko godina. Jedan moj mali eksperiment kojim sam htjela pokazati da današnja djeca nisu sama po sebi apsolutno i a priori zainteresirana samo za video igrice i baš ništa drugo. U odabiru radionice kuharstva, šivanja i video igrica, većina djece se zapravo odlučila za kuharstvo i za šivanje. Čak i dječaci. Postavlja se pitanje koliko mi zapravo djeci nudimo neke druge opcije za ispunjavanje slobodnog vremena.

Kako kao liječnica gledate na ovaj pravi egzodus mladih liječnika iz naše zemlje i kako mislite da je to moguće zaustaviti i ne dovesti se u situaciju da ostanemo bez dovoljnog broja liječnika, ali i drugog medicinskog osoblja?
Iznimno sam zabrinuta zbog toga. Iako već sada veliki dio liječnika u našoj zemlji nedostaje, a najveći broj onih koji su otišli su prema statistikama u nekim srednjim godina i kao iskusni specijalisti, mislim da će taj problem, ako se ne zaustavi, imati posljedice tek u budućnosti. Naime, liječnicima koji ostaju sve je teže raditi na brodu koji tone jer posla ima jednako ili više, a ljudi koji rade na istom poslu je sve manje. Također, vrlo je važno prisjetiti se da je vrijeme potrebno za stjecanje iskustva i potrebnih znanja liječnika vrlo dugačko. U cijeloj toj javnoj debati oko tog problema, čini mi se da je jedino Hrvatska liječnička komora uspjela nešto konkretno poduzeti da se taj problem barem umanji. Naime, unatrag kratkog vremena, zalaganjem Liječničke komore, liječnici su dobili najpovoljnije stambene kredite u državi i pouzdano znam da će ih mnogi mladi liječnici koristiti. To je zaista jedan hvalevrijedan konkretan potez, međutim, čekam da i drugi dionici u politici i društvu također nešto učine. Inače, Hrvatska liječnička komora provela je anketu među liječnicima i studentima medicine prema čijim rezultatima je plaća liječnika tek na trećem mjestu razloga potencijalnog odlaska iz države. Na prvom mjestu su uvjeti rada, odnosno mogućnosti napredovanja. Na taj problem sam u nekoliko navrata upozoravala više ravnatelja bolnice u kojoj radim. Naime, već samo uljudnijim pristupom poslodavaca sa svojim zaposlenicima, osluškivanjem njihovih problema, frustracija, mnogi bi se problemi mogli riješiti i liječnici bi bili zadovoljniji tu gdje jesu. Htjeli to priznati ili ne, poslodavci u zdravstvu sada su u jednom zapravo nepovoljnom položaju, jer na tržištu nema liječnika na izbor te su liječnici zapravo u situaciji da mogu postavljati svoje uvjete. Ako im se ne ispune, idu na drugo radno mjesto gdje misle da će biti bolje. To je realnost ovog hrvatskog trenutka. Mislim da je krajnji čas da to poslodavci spoznaju i da kreiraju radnu klimu koja će biti nadasve poticajna.

Hrvatsko zagorje i županija u kojoj živite ima silne mogućnosti za razvoj zdravstvenog turizma. Koji su po vama razlozi da se na tom planu ne učini više?
Mi smo mala zemlja i naša županija kao regija unutar Hrvatske još je manja. Već samo zbog toga vrlo veliki trud moramo uložiti da nas se uopće primijeti da postojimo, a kamoli da kod nas ima potencijala za ulaganja, u ovom konkretnom slučaju u zdravstveni turizam. Mi taj trud za sada nismo ni približno uložili. Ponajprije, da bi se uopće ozbiljno krenulo u tom pravcu, potrebno je u prvom redu osigurati platformu, odnosno izraditi kvalitetan strateški plan. Pročitala sam strateške planove naše županije i nekih općina koje zanima ova tematika i razočarana sam stilom pisanja u kojem se dosta uopćeno o tome govori. Nigdje nisam zapravo naišla na konkretne planove. Primjerice, u narednih pet godina izgradit će se to i to na taj i taj način. Također, SWOT i druge analize nisu utemeljene na stvarnim istraživanjima u konkretnom vremenu i prostoru. Imam osjećaj da se strateški planovi prepisuju jedan od drugoga i da su svrha zapravo samo sebi. Međutim, i kada poradimo na ovom gore navedenom problemu i učinimo zaista nešto konkretno, moramo biti svjesni da rezultati neće biti preko noći i da će nam trebati dosta vremena da nam županija postane poznata kao takva. Stoga mi se čini da dosta kasnimo.

Koji su po vama glavni problemi u zdravstvu i kako biste ih riješili? Što mislite o najnovijim idejama da dopunsko osiguranje bude obvezno za sve građane?
Bojim se da je ovo prevelika tema da bi bio samo odgovor na jednu pitanje. Ovakvo pitanje zahtjeva zapravo jedna intervju sam po sebi. Naime, problemi u hrvatskom zdravstvu su ogromni i što je najgore, iz nekog razloga, nesagledivi. Hitno nam je potrebna reforma u zdravstvu za koju naši ministri još nisu spremni. Što se umjesto reforme radi? Kad se dugovi nagomilaju, saniraju se i istog časa se ponovo počinju generirati. Participacija je nužnost u ovom kontekstu, no, teško da će naši umirovljenici i nezaposlene osobe biti u mogućnosti za dodatna plaćanja. Mislim da je problem vrlo zamršen i odnosi se na mnoge dionike i probleme u društvu i politici te se ni ne može rješavati kao jedan izoliran problem.

Koliko je politike i politikanstva u i oko zdravstva u Hrvatskoj i zašto je nemoguće postići jedinstvo oko rješavanja glavnih problema?
U prvom redu, mnogim našim političarima nedostaje osjećaj za opće dobro. To je javna tajna. Također, mislim da je u rješavanje problema neophodno potrebno uključiti stručne ljude koji nisu nužno vezani uz vladajuću političku strukturu. Imam jedan konkretan primjer iz svoje bolničke liječničke karijere. Naime, bila sam jedno kratko vrijeme predsjednica Stručnog vijeća naše bolnice, no, vrlo brzo sam dala ostavku na navedenu funkciju. Zašto? Naime, stručno vijeće jedne male bolnice kao što je bolnica Zabok bi trebalo biti najveće savjetodavno stručno tijelo čije mišljenje o nekim stručnim pitanjima bi se trebalo poštovati i provesti. Ja sam u svom mandatu u više navrata upozoravala na neke probleme za koje sam ponudila konkretna rješenja i članovi stručnog vijeća su me podržali u tome, međutim, niti jedna od tih sugestija nije od ravnateljstva bolnice nikad bila prihvaćena. Kako je vrijeme odmicalo, spoznala sam da je besmisleno da se ja samo zovem predsjednicom stručnog vijeća, a da ni na koji način ne pridonosim tom svojom funkcijom poboljšanju struke i stručnosti te sam dala ostavku. Na razini države, bilo je opcija da se za pomoć u rješavanju tog problema angažiraju stručnjaci iz inozemstva. Nisam protiv toga, no, principijelno sam mišljenja da to nije nužno i da imamo naših stručnjaka za pojedina područja koji u tišini svog ureda, ordinacije ili laboratorija rade velike stvari.

Sudjelujući na HDZ-ovoj listi za Županijsku skupštinu, istina kao nezavisna kandidatkinja, i vi ste zakoračili na neki način u politiku, u svijet gdje se donose odluke. Kako ste se odlučili na suradnju sa nositeljem liste, saborskim zastupnikom Žarkom Tušekom?
Da živim u nekoj državi s razvijenijom demokracijom i sustavom koji funkcionira na način da svatko može raditi svoj posao bez da puno brine o politici (osim da se angažira kao osoba koja daje na izborima svoj glas), nikad se ne bih odlučila na taj korak jer mi to ne bi bilo potrebno. Činjenica da je mnogo liječnika u politici u našoj zemlji i na lokalnoj i na državnoj razini nije dobra zbog više razloga i nešto govori o našem društvu. Jedan problem je svakako taj da danas ionako imamo premalo liječnika o čemu smo maloprije govorili, no, isto tako i to malo liječnika koje imamo nije zadovoljno s vladajućom politikom i vjerojatno kao i ja misle da bi svojim aktivnijim angažmanom u političkom životu nešto mogli promijeniti. Gospodina Žarka Tušeka poznajem već niz godina, cijenim ga kao osobu i kao političara i vjerujem da bih svojim davanjem podrške njemu i njegovoj listi moglo polučiti neke promjene na bolje u našoj županiji. Naravno da te promjene neće biti preko noći jer su se problemi nagomilali i jer sudbina naše županije nažalost ne ovisi samo o nama, nego i o našoj državi, a poglavito o trenutnom političkom i gospodarskom stanju u EU i u svijetu.

Uz podršku listi na kojoj ste i sami, podržavate i Dragutina Ranogajca, nezavisnog kandidata za župana, kojeg podržava i HDZ. Što po vama Ranogajec može donijeti županiji?
Rad gospodina Dragutina Ranogajca pratim već dugo, no, osobno sam ga upoznala tek nedavno i moram reći da je ostavio na mene izniman dojam. No, pokušat ću biti objektivna i reći kako mislim da je izbor Dragutina Ranogajca za župana optimalan iz više razloga. Jedan vrlo važan je svakako taj što se radi o osobi koja živi isključivo od svojeg rada i politički je neovisna. Također, radi se o osobi koja je pokazala da ima ambicije da učini nešto bolje za gospodarski život Hrvatske svojim angažmanom, ali i pozicijom predsjednika Hrvatske obrtničke komore. Dakle, dolazi već iz miljea jedne karijere koja je na neki način dosegla svoj vrhunac, što je iznimno važno. Vjerujem da će čitatelji shvatiti o čemu govorim.

Za što ćete se osobito založiti i što mislite da možete promijeniti ako uđete u Županijsku skupštinu, što je i vrlo izgledno?
Mislim da bih osobno mogla mnogo dati na razini organizacije i ustroja zdravstvenog sustava u županiji za kojeg mislim da se treba promijeniti, potom na razini socijalne politike, ponajviše na razini angažmana socijalno ugroženih osoba i na razini volonterstva. Već imam mnoge zamisli.

Što biste poručili žiteljima županije i Hrvatskog zagorja?
Poručila bih njima, kao što bih i svim ljudima na svijetu željela poručiti, da znaju u svakom trenutku da nismo zadnja generacija na ovom svijetu i da moramo voditi više računa o našem duhovnom i materijalnom nasljedstvu koje ćemo ostaviti ljudima koji dolaze iza nas.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter