U današnjem svijetu digitalnih medija sve je mjerljivo. Tko čita, kad čita, koliko čita, koje teme ljude zanimaju više, koje manje. Bilo je doduše i prije, u tisku, ali ne u toj mjeri i ne do tih detalja. Osim toga brojke o nakladi, prodaji i remitendi nisu mogli baš svi vidjeti. A kako se novinarstvo “otvorilo” svijetu, tako je s vremenom ta otvorenost ljudima postala nezanimljiva. Svjetski trend mainstream medija, a pričamo o onim digitalnima, nije više da oprema teksta otkriva sve. Mislim, tko je danas vidio da u naslovu ili nadnaslovu budu odgovori na pitanja tko, što, gdje, zašto, kada i kako? Tako se doduše nekad učilo, ali to bi danas značilo da čitateljstvo, a ono je postalo razmaženo, pretrpano informacijama i izrazito selektivno, ne mora kliknuti na taj tekst da bi saznalo bit onoga o čemu se piše. A manje klikova na vaš tekst ili portal, znači manji doseg ljudi koji to vide, što znači da ste sve manje zanimljivi i oglašivačima, kojima je naravno u interesu da što više ljudi vidi njihove reklame. I odatle naslovi “Nećete vjerovati što je učinio…”, “Evo za koliko je poskupjelo….”, “Ovo bi vas moglo iznenaditi….”, uglavnom, shvatili ste, naslov danas čitatelja mora potaknuti da pošto – poto klikne na taj tekst jer tek unutra (možda) može pročitati ono što ga zanima. Više klikova = više ljudi vidi tu vijest = više ljudi vidi i reklamu pored tog teksta = novac. Za one koji ne znaju, to vam se po starohrvatskom zove “clickbait”, iliti mamac za klikove.

Ali gdje je granica? Postoji li ona uopće u današnjem svijetu, kada svi pod normalno prihvate da čovjek s 15-ak različitih dijagnoza (a sve se tiču psihe), postaje predsjednik najmoćnije države svijeta i dobiva u ruke gumb koji lansira nuklearne rakete, ili kad na Eurosongu pobjeđuju bradate pjevačice, ali zato što su bradate, a ne zato što su pjevačice, ili kada netko tko sustavno maltretira drugu osobu, tko je već trebao biti u zatvoru zbog prijašnjeg ubojstva i tko ima zabranu prilaska, bez problema dođe do te osobe i probode je nožem 30-ak puta? I ajde, prolaze takvi naslovi kad se odnose na tekstove koji su činjenični i istiniti, samo ih morate otvoriti da biste pročitali što vas zanima. Ono što je mnogo gore da su pojedine redakcije i pojedini kolege prestali prezati od laži. Jednostavno napišu nešto što je izmišljeno, poluizmišljeno ili zločesti trač. Dakako, obično takvi tekstovi imaju negativan kontekst, a mi ljudi, kakvi smo, volimo čitati negativnosti o drugima. Što opet dovodi do toga da su takvi tekstovi iznimno čitani. Njima čak ni ne treba “clickbait” naslov.

Posljednji je takav primjer o voditelju Odjela kirurgije u Općoj bolnici Zabok, dr. Marijanu Huisu i doktoru Davoru Jurišiću iz riječkog KBC-a. Bez dokaza, s nekim navodnim sugovornicima javno ih se prozvalo seksualnim predatorima. Kod zabočkog doktora navodilo se da žensko medicinsko osoblje drugačije ni ne može do posla na tom Odjelu, bez da spava s njime. Na to su oštro reagirali i dr. Huis, i Uprava bolnice, ali i medicinske sestre s Odjela kirurgije. Jer stvarno, papir svašta trpi, ali napisati za uglednog kirurga i za medicinske sestre, od kojih su mnoge i žene i majke, takvo što, a samo da bi se dobilo na atraktivnosti teksta, u najmanju ruku nije lijepo, senzacionalističko je, neutemeljeno i utuživo – sve ono što novinarstvo ne bi trebalo biti. Jer takvi napisi uistinu mogu nekome uništiti ili dobrano zagorčati život. Pa koja je onda cijena tih klikova? Mnogo veća od one koju je marketinški odjel fakturirao oglašivaču za reklamu, zar ne? A to onda nije ni vrijedno da se zove novinarstvom.