KOLUMNA

Gdje je nestao humor ili zašto je odzvonilo krapinskom “Zvoncu”?

Objavljeno: 24.01.2017. Jelena Jazbec

Nakon punih 110. godina, odzvonilo je krapinskom “Zvoncu”. Jedan od dva najdugovječnija humoristično – satirična lista u Hrvatskoj tako od ove godine prestaje izlaziti, a na pitanje zašto, (ne)odgovorni urednik Drago Kozina odgovara – razloga je mnogo.
Potanko mi je objasnio sve, a kada čujete njegove argumente, jednostavno ne možete osuditi skupinu entuzijasta koja je stajala iza tog lista, jer su svi razlozi u potpunosti pravovaljani, i žalosno je to reći, ali “Zvonec”, čini se, zaista više nema temelja za nastavak svoje priče koja je više od jednog stoljeća mamila osmjehe na lica Krapinčana, stanovnika okolnih općina, ali i brojnih drugih Zagoraca. Život malog čovjeka i svakodnevne dogodovštine kroz 110 godina bile su neiscrpan izvor inspiracije, te su, pretvarajući se u stihove pune satire i dobronamjerne šale, punile stranice tog lista, koji bi izlazio svake godine uoči fašnika.
Ali, gdje je nestala inspiracija?
Ili je možda mnogo bolje pitanje, gdje je nestao smisao za humor?
Kaže Kozina, u svoja najslavnija vremena krajem 80-ih godina, “Zvonec” se tiskao u nekoliko tisuća primjeraka, a njegovo predstavljanje u krapinskoj Festivalskoj dvorani okupilo bi toliko ljudi da bi se ponekad moralo održati i više takvih predstavljanja, da bi svi u njemu mogli uživati. A onda su prošla ta slavna vremena, te mu je počelo pristizati sve više komentara u stilu – Lani je bilo bolje.
Mudri urednik Kozina na to bi odgovorio protupitanjem – A s koliko si ti više volje prošle godine došao ovamo?
I ne radi se, kaže, samo o tome, radi se o čitavom konceptu fašnika i tradicionalnih fašničkih povorki diljem Zagorja, koje iz godine gube zainteresiranost publike, ali i entuzijaste koji bi bili voljni maskirati se i ludirati nekoliko sati.
– Drugi će – odgovara većina, ona ista većina koja će kasnije biti najglasnija kada se treba pobuniti jer grad, općina ili netko treći ne pruža zanimljive sadržaje.
A zna se da iza najboljih projekata, onih koji se ne pokreću radi profita, stoji zajedničko zalaganje, trud i rad onih koji se vode isključivo – srcem. Dati vlastiti doprinos zajednici ne tražeći zauzvrat ništa, jedina je formula uspjeha u našim malim sredinama. Ali tako je teško pokrenuti se…
Da, istina je, ubrzani životni ritam učinio je da više nemamo vremena za sebe, a kamoli jedni za druge. Trčimo od jednog do drugog mjesta trudeći se uloviti značajne trenutke i lijepe uspomene, ali život nam poput otopljene grude snijega klizi kroz prste i polako nestaje, odlazeći u nepovrat.
I kada na kraju godine rezimiramo i razmišljamo o tome koji su to trenuci koje bismo morali zabilježiti, bilo u našem pamćenju, bilo na papiru, kao što su to činili članovi uredništva “Zvonca”, toliko smo fokusirani na buduće planove i svakodnevne obaveze, da se više ni ne možemo sjetiti. I obećajemo si da će ova godina biti bolja, da ćemo sve uraditi drugačije, no hoćemo li zaista?
Ne radi se čak niti o “Zvoncu”, povorkama ili nekim drugim manifestacijama. Promjena koja se zbiva, obuhvaća nas kao pojedince. Kada bih pitala svoje vršnjake o najljepšim uspomenama iz djetinjstva, zasigurno bi se među njima našao upravo fašnik. Da, svi smo živjeli za taj dan, iščekujući da se oglasi posljednje školsko zvono, da na svoja lica možemo staviti maske i krenuti u pohod. Kucali bi na vrata, plesali, zabavljali ukućane, družili se, te, razumije se, nešto pritom i zaradili.
Nekad smo taj dan kod kuće pripremili hrpu sitnog novca da bismo mogli nagraditi sve koji bi nam pokucali na vrata. Danas ćemo ih nagraditi papirnatim novčanicama, jer maškare su posljednjih godina prava rijetkost.
A koliko djeca time gube, pojasnio mi je urednik Kozina, koji kaže kako je obilazak kuća toga dana, mnogo više od zabave – to je jedna važna životna lekcija. Kada djeca cijelog dana hodaju po hladnoći, i navečer zbroje zarađeni novac te ga međusobno podijele, uopće nije važna svota, važno je ono što su pritom naučili – da se za novac u životu treba pomučiti. I to će imati puno značajniji utjecaj na budućnost djeteta, od onoga da mu roditelj dodijeli novac i spasi ga od “mukotrpnog rada”.
A što se tiče legendarnog “Zvonca” i onog pitanja s početka, jesmo li zaista izgubili smisao za humor, rekla bih da je jednostavno došlo do očekivane promjene. Mi mladi i generacije koje su nam prethodile, ne znamo se šaliti na isti način, što nas ne treba iznenađivati. Čitati o dogodovštinama svojih sugrađana i pritom se dobro nasmijati, uveseljavalo je ljude nekad, i upravo zbog toga “Zvonec” se iščekivao čitave godine. Danas o dogodovštinama čitamo svakog dana na društvenim mrežama. Nema tu uvijek rime, kvalitetnog humora, a ponekad niti dobrog ukusa, ali to je naša svakodnevica.
Pa ipak, činjenica jest da Krapina odlaskom “Zvonca” u povijest, gubi mnogo, i tužno je što se prekida stoljetna tradicija. No, kao što to najčešće biva u životu, svemu jednom dođe kraj. A svoj kraj nagovijestilo je uredništvo već u prošlogodišnjem izdanju “Zvonca”, u uvodniku, riječima: “Mi smo svoje rekli! Na potezu ste Vi”.
Valjda je došlo vrijeme za stvaranje neke nove tradicije.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba