Zagorski klopotec

Nakon četvrt stoljeća samostalnosti, pitam se koja je granica braniteljskog ponosa

Objavljeno: 17.01.2017. mladenmandic

Ovih dana slavimo četvrt stoljeća od priznanja samostalne Hrvatske. Mada sam se s karlovačkog bojišta vratio 20-ak dana ranije, pa u trenutku samog priznanja Hrvatske, nisam bio na ratnom području, preko televizije sam pratio s koliko su sreće, ponosa i sa suzama radosnicama u očima, priznanje, unatoč tome što je tada još uvijek bila okupirana trećina hrvatskog teritorija, dočekali hrvatski branitelji. Nažalost, iz dana u dan branitelja je sve manje. Vrijeme provedeno na bojištima diljem Lijepe Naše očito uzima svoj danak. Samo u zadnjih mjesec – dva, nakon kratkih i teških bolesti, napustila su me dvojica ratnih prijatelja, časnika – prvo Damir Preglej – Mali Bobetko iz Desinića, pa Štef Pernjak, koji je nedavno sahranjen u Krapini. Nažalost, mnogi od branitelja su zbog razočarenja nakon što su dobili svoju državu i teških socijalnih uvjeta u kojima su živjeli, i sami podignuli ruku na sebe. Puno ih kaže – Državi smo dali sve, a ona danas, kad nam najviše treba, ništa. Pa kad je već država od većine tih malih branitelja digla ruke, tu su opet branitelji da bar malo pomognu u nevolji. Prošlog tjedna ostao sam dirnut s koliko žara, volje i entuzijazma sedam – osam branitelja cjelodnevnim piljenjem i cijepanjem drva po cičoj zimi pomaže obitelji svog teško bolesnog kolege Viktora Vinceljaka iz Velike Vesi. Nakon što je obolio od raka grla i pluća, u Bolnici Merkur Viktoru je mjesecima infuzija jedina hrana i sada čeka svoju treću operaciju. I dok su ti mali ljudi bili na ratištu po blatnjavim i vlažnim rovovima, mnogi su sudjelovali u sumnjivim privatizacijama i zgrtali novce. Neki su i usprkos povlasticama, napravili velike dugove, a danas ih pronalazimo po kojekakvim “listama srama”, i upropastili poduzeća u koja se branitelji nakon rata više nisu mogli vratiti. Oni i dalje žive svoj lagodan život, a država će im zasigurno milijunske dugove jednostavno otpisati. No, za razliku od tih i takvih, Viktor Vinceljak i njegova supruga Nevenka ipak s ponosom mogu reći da sa skromnih 1520 kuna Vikrorove mirovine koja im je i jedini prihod, nikad nikom ništa nisu ostali dužni. No, ipak ne mogu, a da se ne zapitam, koja je granica tog ponosa.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter