U selu Sopot živi najstarija stanovnica grada Pregrade, Magda Karažija, koja će u ponedjeljak, 16. siječnja, navršiti punih sto godina. Ekipa Zagorje Internationala obišla je ovu simpatičnu staricu, a torta i cvijeće koje smo joj donijeli, poklon slastičarnice “Relax” i cvjećarne “Tratinčica” iz Krapine, izmamili su na njezinom licu iskren osmijeh, koji razotkriva vedar duh, neuništiv ni nakon stoljeća života, koji je nije baš uvijek mazio.

Život u Zagrebu

Baka Magda, djevojačkog prezimena Šoprek, rođena je 1917. godine u Mihovljanu, no uz to je mjesto vezan samo djelić njezina dugog života. Naime, već s 12 godina otišla je u Zlatar.
– Moja strina imala je u tom gradu gostionicu, pa me uzela u službu. Tamo sam posluživala goste, ali sam i naučila kuhati, tako da mogu reći da sam učena kuharica – otkriva.

Uz Mihovljan je u ovim godinama vežu tek rijetke uspomene, poput predivne crkve koju je često pohodila, a kasnije je, u vrijeme Drugog svjetskog rata, bila srušena. Također se sjeća kako je jednom prilikom bila nestašna, pa je sa stabljike graha potrgala cvijeće, za što je kasnije bila i kažnjena.
– Mama me istukla, tako je to bilo u ono doba. A što sam ja znala, da mi je netko rekao da se to ne smije raditi, ne bih to sigurno napravila – smije se danas baka Magda toj priči.
Do devetnaeste godine živjela je u Zlataru, a kasnije se preselila u Zagreb. Ondje se zaposlila kao kuharica i kaže, proživjela najljepše godine svog života.

– Kad me netko pita što mi je bilo najljepše u životu, uvijek kažem da je to bilo onda kad sam bila djevojka. U Zagrebu je život bio drugačiji, vozila sam se tramvajem, išla sam u kino, kupila sam si lijepe haljine… Zarađivala sam svoje novce, kupila si što sam htjela i nitko mi nije gospodario – kaže.
A onda se dogodio sudbonosni susret koji je u potpunosti promijenio njezin život. Upoznala je svoga budućeg supruga, deset godina starijeg Josipa, rodom iz Sopota pokraj Pregrade, koji je također radio u Zagrebu. Za njega se udala 1941. godine, i prvih su nekoliko godina živjeli u Zagrebu, no kada su se njegovi roditelji razboljeli, ovaj mladi bračni par morao se preseliti u njegovo rodno mjesto, jer se netko morao pobrinuti za gospodarstvo. To je baki Magdi jako teško palo, s obzirom na to da je bila naučena na jedan potpuno drugačiji stil života.

– Nisam baš bila naviknuta na rad na zemlji, rano sam otišla u svijet i zaposlila se. Nisam bila naviknuta na kopanje, rovanje, rad u vinogradu – kaže.
No, hrabro je prihvatila izazov, uhvatila se u koštac sa svim poljoprivrednim poslovima, a uz to se brinula i za kućanstvo i svoje šestero djece, tri djevojčice i trojicu dječaka, s obzirom na to da je suprug odlazio na teren i rijetko bio kod kuće.
– Puno puta se dogodilo da sam bila više gladna, nego sita, jer sam uvijek čuvala hranu za svoju djecu – kaže.

Velika proslava

Sa svojim je suprugom živjela gotovo 60 godina, a obitelj im je povodom proslave zlatnog pira pripremila i veliko slavlje. Slavlje se povodom stotog rođendana priprema i sutra u Sopotu, pa će se tako u Područnoj školi okupiti predstavnici Grada Pregrade te Udruge umirovljenika Pregrada, kao i članovi velike obitelji ove stogodišnjakinje, koja, uz šestero djece, ima i jedanaestero unučadi te dvanaestero praunučadi.
Na kraju smo baku Magdu pitali što je tajna njezine dugovječnosti i vitalnosti.

– Nikad nisam bila bolesna. Pazila sam da se ne prehladim i uvijek sam vodila brigu za svoj život. A puno sam radila. Sama se sebi čudim kako sam mogla toliko raditi, i to bez muža. Mislim da je tajna u tome da se ne treba puno jesti. Ja nikad nisam puno jela – šali se najstarija građanka Pregrade, koju njezini sumještani najčešće vide kada sa sinom sjeda na traktor i odlazi na njivu. Pitali smo je hoće li i s navršenih sto nastaviti sa svojim radnim navikama.
– Naravno da hoću, kako ne. To me veseli, biti na svježem zraku. To me još drži na životu – zaključuje baka Magda.