Pod čarobnim svjetlima velegrada i adventskim blještavilom, u gužvi koja je preplavila ulice i mnoštvu sadržaja koji se nude, često je teško razlučiti san i javu.
Dok se užurbanim koracima probijamo kroz svjetinu, pod utjecajem tisuću podražaja koji nam istovremeno dolaze iz izloga naših trgovina, pružajući sliku savršenog Božića – sjaja, skupocjene odjeće, uređenog interijera, tople vatre u kaminu, raskošno okićenog bora – i mi poželimo biti dio te parade. Dane uoči Božića provodima u utrci za savršenom kuglicom na boru, najfinijim jelima, poklonima za najmilije. I ne stajemo, iz godine u godinu ponavljamo istu grešku, i trčimo, trčimo… Sve dok nas surova stvarnost jednog dana ne udari u glavu, i prisili nas da zastanemo, pa razmislimo…
Na jednom zagrebačkom portalu objavljene su fotografije snimljene na zagrebačkom Dolcu, u poslijepodnevnim satima, po završetku radnog vremena. Tužne i surove, na neki način prikazale su drugu sliku glavnog grada, koja je u proteklih nekoliko tjedana vrlo lijepo upakirana u sjajni celofan manifestacije “Advent u Zagrebu”. Da, ponosni smo na najljepši advent u Europi, i to nije sporno, ali fotografije izmučenih stanovnika Zagreba koji kopaju po smeću u potrazi za ostacima hrane na najpoznatijoj tržnici, njihova lica koja odražavaju svakodnevnu borbu za preživljavanje, na neki su nas način omele u našoj trci i udarile tamo gdje najviše boli.
Nasmijana lica iz televizijskih reklama u svojim raskošnim domovima, suprostavljaju se izmučenim licima onih koje život nije mazio. Ovo prvo, plod je mašte. Ovo drugo, hrvatska svakodnevica.
I onda, kad smo već zastali na trenutak, možda ćemo početi razmišljati o istinskom smislu Božića. Možda će nas tužna slika potaknuti da na Božić zakopčamo svoj kaput i odvažimo se proći hladnim ulicama, do kuće nekog starog i osamljenog susjeda, da bismo unijeli malo topline u njegov dom, u njegovo srce.
Dok gomilamo poklone ispod bora, možda ćemo se sjetiti djeteta rođenog u skromnoj štalici i shvatiti koliku prednost u suvremeno doba dajemo materijalnom, u odnosu na ono duhovno.
Pokazalo je to i ovogodišnje darivanje povodom blagdana sv. Nikole. Otužna slika moje župne crkve koja je te večeri zjapila prazna u vrijeme svete mise, a onda se kao nekim čudom ispunila neposredno prije podjele darova.
Prvi problem bio je taj što je zaobiđen trend da sveti Nikola od sada pohodi vrtiće i škole, pa je podjela darova organizirana u crkvi, što je nekima zasmetalo već u samom početku. Oni drugi, odlučili su pregristi jezik i ipak pokupiti svoj poklon, naravno, propuštajući svetu misu.
Ne ulazim u to tko je vjernik, a tko nije, i slažem se da svako dijete ima jednako pravo na poklon, ali pitanje koje se nameće jest, kakvu ste poruku, dragi roditelji, svojem mališanu dali tim svojim postupkom? Djeca poput spužve upijaju sve vaše obrasce ponašanja, a ta je večer mogla jedino stvoriti dojam kako se u životu isključivo vrijedi boriti za ono materijalno.
I da, svetom Nikoli mjesto nije nigdje drugdje, nego u crkvi, a oni koji nisu vjernici, neće djecu podučavati da štuju katoličke svece, pa čak i ako oni donose poklone, zar ne? Ionako smo izmislili dosta Djedova Božićnjaka i ostalih likova koji poklone mogu donijeti u bilo koje drugo doba godine.
Prije nego što ova božićna kolumna, koja bi trebala odaslati poruku ljubavi i mira, krene u pogrešnom smjeru, zaželjet ću svima sretan, blagoslovljen i mirom ispunjen Božić, sa željom da tek rođeno djetešce u štalici u svima nama probudi pravu dozu skromnosti i mnogo, mnogo ljubavi…