Nakon što je Dinamo, po tko zna koji put neslavno završio svoje “putešestvije” u Ligi prvaka, koja je očito prejak zalogaj za hrvatske klubove, ponovno se pojavila ideja o regionalnoj nogometnoj ligi, koja bi trebala početi 2018. godine. Naime, predsjednik Makedonskog saveza Ilčo Gjorgioski je rekao kako je UEFA već pripremila novac za takvu ligu i dala joj zeleno svjetlo. No, odmah su počele rasprave oko toga je li to dobra ideja. Ligu je, unatoč tome što je nekad bio protiv nje, podržao i najveći mag hrvatskog nogometa Miroslav Ćiro Blažević, a ni ostali nogometni eksperti nemaju očito ništa protiv. Jer rat i sve ono što je on donio, ipak je daleko iza nas. Tako bi na Maksimiru, Poljudu, u Gradskom vrtu i na Rujevici, ponovo mogli gledati Crvenu zvezdu, Partizan, Radnički iz Niša, Vojvodinu, Velež, Željezničar, Sarajevo, Ćirinu Prištinu, Budućnost, Vardar, Olimpiju…
Još se uvijek s nostalgijom prisjećam Ćirinih vremena iz 1982. godine, kada se i na utakmicama s Teteksom iz Tetova, OFK Beogradom s Karaburme ili Slobodom iz Tuzle, znalo okupiti više od 20 tisuća ljudi, više nego danas na Dinamovim utakmicama Lige prvaka.
U sportu, posebice u nogometu, sve se okreće oko novca i upravo je novac taj koji diktira sve. Otužna slika praznih hrvatskih stadiona, očito je već svima dojadila. Kad već košarkaši i rukometaši imaju svoje regionalne lige, zašto bi nogometaši bili iznimka? Izgreda na nogometnim stadionima ionako već i sada, kad ne igramo protiv srpskih klubova, imamo napretek, posebice kad je u pitanju naša svetinja – hrvatska nogometna reprezentacija. Budući da ni Juventus ni Sevilla ni Lion ove godine baš i nisu nešto privukli gledatelje u Maksimir, sigurno bi im veći magnet bila jedna Zvezda ili Partizan. Pa zašto onda i današnjoj publici, zbog kojeg se nogomet uostalom i igra, ne pružiti jedan takav doživljaj? Jer sport, zvao se on nogomet ili fudbal, ne poznaje granice.