Taj je vikend to bilo “in” i jednostavno si nisu mogli priuštiti da ne budu tamo, da ne budu viđeni. Uostalom, ako je jedan Maradona potegao do Zagreba, to znači da se događa nešto stvarno veliko u zagrebačkoj Areni, zar ne?
Selfiji su se radili svako malo, pokušalo se uloviti nekog poznatog u pozadini, da to bude što atraktivnije i da na Fejsu i Instagramu skupi što više lajkova. Dolje su neka dvojica za to vrijeme udarali žutu lopticu preko mreže, a 3000 ljudi u čudnim svijetloplavo – bijelim dresovima navijali su za ovog koji je na terenu isto bio u plavom i to na nekom nerazumljivom jeziku. Hm, a da i mi navijamo za ovog drugog? Ma ne, gle Maradonu, evo i Kolinde, došao je i Plenki, gleee i Ančić i Ljubičić su tu. Ćiro, pederu, i ti si tu! Pa i oni su bili neki sportaši, kaj nisu? Klik, klik, selfiiiiii. Između klikanja popravljanje šminke, rašpanje noktiju, postavljanje najnovijih fotki na društvene mreže. Tko zna, možda je i koji nogometaš u publici, takva prilika se ne propušta, pa nek vele da sam i sponzoruša, kaj me briga. Kaj to veli ovaj na visokom stolcu? Kaj je to TAJ BREK? Ma, nema veze. Klik, klik. Cjoooj, kak to dugo traje… Kaaaj? Sad još jedan dvoboj? Ovi u plavo – bijelom nekaj slave. Nemreš vjerovat. Da sam znala, nikad od starog koji je direktor uprave Kajvasbrigakojedržavnefirme ne bi uzela kartu. Idem ja, kaj je meni sila to tu gledati? Osim toga, u Bogovićevu sad dolazi ekipica, idem i ja tam. Aj bok!
Nažalost, mnogima je da se uistinu odvija velik sportski događaj indikator bio upravo Maradona i bezbroj novinara i televizijskih kamera, a ne sama činjenica da Hrvatska igra finale Davis Cupa, teniskog svjetskog kupa, u kojem su mnoge renomiranije reprezentacije puno ranije od nas i Argentinaca završile svoj ovogodišnji put. I dok su Argentinci to shvatili, pa ih se preko 3000 otisnulo na prekooceanski let da navijaju i stvore svojima domaćinsku atmosferu, pravi domaćini nisu pustili da uđu i pravi navijači, ljudi koji bi to stvarno željeli gledati i zdušno navijati i uživati, već su se karte dijelile sponzorima, partnerima, savezima, političarima… Čekaj, to mi je od nekud poznato… Ne mogu se sad sjetiti otkud… No, uglavnom, posljedica je bila to da su Argentinci uz sebe u prvim redovima imali svoje najvatrenije navijače, a naši političku i društvenu elitu, sponzore ili njihovu djecu, kojima se nije baš cijelu nedjelju sjedilo u Areni, pa su stolci bili popunjeni “na parove razbroj se”. Prazne sponzorske stolice, u petom odlučujućem meču finala, slika su i sramota cijele sportske Hrvatske. I žao nam je Čilića, ne treba kriviti ni Karlovića, u nedjelju su Argentinci jednostavno bili bolji. Osim toga, ne zvuči baš ni tako loše, nakon što prođe prvotno razočaranje i tuga, kad kažeš da si u nekom sportu drugi na svijetu. DRUGI NA SVIJETU. To je bolje i od one nogometne bronce iz devedesetosme na koju smo toliko ponosni. Argentinci su bili bolji i oni su prvi. A dobli smo od njih lekciju iz mentaliteta, patriotizma, navijanja, borbenosti, ustrajnosti i samopouzdanja. Oni od nas baš i nisu dobivali lekcije. Dobili su tek pljesak, između ostalih koji su bili u Areni, i od hrvatske političke kreme, jer bili su tamo načelnici, gradonačelnici, župani, saborski zastupnici, državni tajnici, ministri, predsjednica i premijer. Ne kažem, domaćinstvo takvog sportskog natjecanja zaslužuje da tamo bude državni vrh. Ali baš da je neophodno da ih bude toliko, na tim boljim mjestima uz teren? Hrvatski političari očito su strastveni ljubitelji tenisa. Možda onda ne bi bilo loše da se u sabornicu stavi veliki ekran i da se na njemu prenose teniski mečevi. Saborski stolci bi onda očigledno bili puni. Glasati o zakonima, amandmanima, reformama i ostalim glupostima mogu u pauzama između gemova, setova i mečeva. Netko je rekao gem, set, meč? Super, gotovi smo za danas, idemo na gablec u menzu. Danas Pernar časti.