Već 29 godina u krapinskoj Ulici kardinala Stepinca, svoj obrt ima danas 60-godišnji Ivan Kolarić iz Hromca. On je posljednji krapinski frizer i brijač, a njegovim skorim odlaskom u zasluženu mirovinu, završava jedna važna era u povijesti grada Krapine – era brijačnica u kojoj se točno znalo da žene na frizuru idu ženama, a muškarci muškarcima, da je odlazak brijaču društveni događaj za koji treba uzeti vremena, i, ono najvažnije – da će mušterija dobiti kraljevski tretman, ali će zauzvrat cijeniti majstora i njegov zanat.

Brijačnica – mjesto druženja

– Oduvijek sam želio biti frizer za muškarce. Stoga sam u Bedekovčini završio frizersku školu, i potom proveo godinu i pol na obuci kod gazde. No, kako nije bilo mogućnosti da odmah otvorim frizeraj, devet i pol godina radio sam u TEP-u u Krapini. Tek tada se ukazala prilika za neki lokal. Naime, u ono vrijeme, teško si našao lokal. Nisi mogao naći šupu, a danas u gradu iznajmiš lokal gdje god hoćeš. I tako sam odlučio. Rekao sam sam sebi: “Probat ću, ako ide, ide, ako ne ide, zatvorit ću i idem negdje kopat grabe”. I stvarno, one prve godine, bile su zlatne. Primjerice, kad bi “Jedinstvo” dobilo plaću, ja inače imam pauzu od 12 do 14 sati, do 13 sati rješavao sam ljude koji su došli do podne, u 14 sati su drugi već čekali. A sad mi prođe cijeli dan da nema ni žive duše – otkriva Ivan, ističući kako je razlog taj što njegove vjerne mušterije, koje u ovaj frizerski salon dolaze od samog otvorenja, polako stare i umiru.
– Imam puno ozbiljnijih mušterija, no svaki čas čujem, netko je umro. Mladih nema. Problem je u tome što se nekad prije znalo da muškarci idu k muškim frizerima, a žene k ženama. Danas toga više nema. Nekad kad bi djeci počela školska godina, to je bilo toliko dečkiju na šišanju, a danas i dečki idu k frizerkama. Krapina sigurno ima 15 frizerki, a ja sam jedini muški. Ja bih trebao imati toliko posla, da ne bih stizao raditi, a pogledajte što se događa.
Kada je 1974. godine završio srednju frizersku školu, maturirale su 22 frizerke i dvojica frizera. U 29 godina rada, u njegovom je salonu na praksi bilo pet budućih frizerki i samo jedan frizer, koji danas ne radi u struci.
– Taj dečko danas vozi transporte, a bio je fenomenalan. No, zarada je u ovom poslu slaba. Ali ako čovjek ima volju, onda ni nije sve u novcu – kaže Ivan, te se sjetom prisjeća ne tako davnih vremena, od 1987. do 1990. godine, kada su njegov frizerski salon svi zvali brijačnica.
– Kada bi ljudi ovdje došli, nikada im se nigdje nije žurilo. “Vama se žuri? Samo izvolite, ja ću pročitati novine”. Tu su dolazila gospoda. Sve što si trebao znati, doznao si kad si došao u brijačnicu. To je od nekada bilo mjesto gdje se družilo. Srijedom i nedjeljom uvijek se znalo tko će doći na brijanje. Nedjeljom, ako bi se negdje zakartali, ja sam trebao imati otvoreno do 11, ali sam imao spisak ljudi koji će taj dan sigurno doći, i ja nisam zatvorio lokal u 11. Isto tako, ako bi neka mušterija slomila ruku ili nogu, išlo bi se k njoj doma. Te vjerne mušterije dolazile bi redovito tijekom cijelog mjeseca, ja bih bilježio, i na kraju mjeseca im dao račun. Bili su to lijepi dani – kaže Ivan.

Vjerne mušterije

Večernji izlasci u dane održavanja Krapinskog festivala bili su poseban društveni događaj, do te mjere da su muškarci u Ivanov salon dolazili ne na šišanje, nego na brijanje, pranje kose i friziranje.
– Sada toga nema. Omladina uzme mašinicu i ošiša se do gola. Dođe eventualno netko i kaže: “Moram se ići slikat, a rekli su mi da ne mogu ovakav, daj me brzo obrij”. Imam još jednog čovjeka tu iz Krapine koji mi već 28 godina redovito dolazi na brijanje. On je transporter. Da je mjesec dana vani, on se neće nigdje obrijati, on će radije doći k meni. A kada mi dođu takve stalne mušterije, ja ih nerijetko počastim s brijanjem, jer meni je čast da je ta osoba došla k meni i da mi je vjerna – otkriva Ivan.
A nakon 29 godina neprekidnog rada, kaže Ivan, nagledaš se svega, i dobrog i lošeg. No, loša iskustva zaboravlja, a ona smiješna, vrlo rado dijeli s drugima.
– Primjerice, kad ti dođe čovjek koji je pod utjecajem alkohola, prema pravilima struke, ne bi ga smio primiti, no nikad ih nisam otjerao. A znate kako ćete najbolje primijetiti da je osoba pod utjecajem alkohola? Kada se pogleda u ogledalo, njemu počne vrtoglavica i mučnina, i vidiš samo kako spušta glavu i zažmiri. Tada ti je sve jasno – smije se Ivan.
Najgore je, kaže, raditi s mušterijom koja uopće ne drži do higijene, no i taj je izazov uspješno svladao. Nikada nije odbio nikoga tko bi ušao u njegov salon i uvijek se trudio svoj posao odraditi besprijekorno. I pred sam kraj radnog vijeka, ne može sakriti zanos kada govori o svome poslu.
– Nikada, u 29 godina, nije mi se zamjerio frizerski posao. To je ono što sam zaista želio raditi, i sretan sam što sam u tome uspio. A sada neka Bog da još malo života, da uživam u zasluženom odmoru, iako sam za svoje stalne mušterije na raspolaganju u bilo koje doba dana i noći – zaključuje.