Draženka Grah, 28-godišnjakinja iz Zagorskih Sela, jedina je profesionalna oračica u Zagorju, i među rijetkima u Hrvatskoj, te predsjednica Udruge natjecatelja u oranju Krapinsko – zagorske županije.
– Rodila sam se u siromašnoj obitelji koja je imala svega osim novca. Bilo je tu puno ljubavi, razumijevanja i dobrote, ali se za kruh i za sve što je bilo potrebno za život trebalo pošteno naraditi. Odmalena sam bila uključena u sve kućanske i poljoprivredne poslove. Živjela sam s roditeljima i sestrom, nije bilo baka ni djedova i zato sam odmalena naučena raditi i zaraditi. Posebice sam imala interes za traktore i mehanizaciju, i to od malih nogu. Samostalno sam počela voziti traktor s 12 godina, te kosila, preokretala sijeno i vozila ga prikolicom. Bilo mi je to vrlo zanimljivo i zabavno, kad sjedneš na traktor, upališ ga i gas do daske. Kako smo sestra i ja rasle, odlučili smo povećati poljoprivrednu proizvodnju, odnosno uzgoj krava, te smo krenuli u izgradnju nove staje i broj krava povećali s dvije na 15. Majka Božica je otvorila OPG i krenuli smo s velikom voljom u to. Tada mi je to bilo veoma privlačno i interesantno.

“Tatin sin“

– U životu sam radila teške fizičke poslove – od betoniranja do rada na krovu, od ranog jutra do ponoći, nije bilo lako, ali se isplatilo i sve se napravilo. Voljela sam raditi i pomagati obitelji u svemu, a najviše sam voljela traktor. Zapravo, po svemu izgleda da sam trebala biti muško. No, iako to nisam, ipak sam na neki način “tatin sin“. Susjedi puno put spomenu da se po zvuku traktora zna tko ga vozi, kod mene je uvijek gas do daske. Volim to, volim brzu vožnju po poljskim putevima, taj adrenalin, tu prašinu koja se diže iza mene. Tako punim pluća i ne razmišljam o ničem. Traktor mi je u najtežim trenucima kao prijatelj, jer čim sjednem na njega, odmah mi je lakše – priča nam svoju životnu priču Draženka Grah. No, napominje da nije uvijek bilo tako.

Poljoprivreda me othranila

– Bilo je jedno teško razdoblje u mom životu, u pubertetu, kad znate da su roditelji sve djece negdje radili, nisu imali poljoprivredu, imali su dosta novca, putovali su, a ti moraš raditi u štali, biti “zmazan“, znojan i još ti se podruguju – “tvoji su poljoprivrednici, a ti smrdiš po štali“. Puno puta sam se znala pitati zašto baš ja moram to raditi i tu živjeti, bilo me je sram, djeca znaju biti okrutna. Ali sad se smijem tome i zapravo sam ponosna na to što su moji poljoprivrednici i da imam takve roditelje koji su od mene napravili osobu koja zna što je život, koja zna cijeniti život i ljude oko sebe, osobu koja zna zaraditi za svoj kruh i cijeniti ga. Poljoprivreda me je odgojila, othranila, postavila na noge, platila moj fakultet i zahvaljujući njoj sam to što jesam – mlada, ambiciozna žena, magistrica ekonomije, savjetnica za investicijska ulaganja, poljoprivrednica i oračica. Obožavam raditi na poljoprivredi, iako to puno puta nije nimalo lako, ali to mi pruža zadovoljstvo, posebice nakon posla i rada s ljudima i papirima u Zagorskoj razvojnoj agenciji. Volim taj posao, ali puno puta dođem doma prezasićena informacijama i razgovorima s ljudima, pa mi fizički posao u štali odlično dođe – rekla nam je Draženka. (Mladen Mandić)

Profesionalno oranje nije lako

– Profesionalnim oranjem sam se počela baviti sasvim slučajno. Sve je počelo sa stručnim osposobljavanjem u Županiji, koja je i organizator toga. Kako su znali da vozim traktor i radim sve s traktorom, te da znam orati, predložili su mi da se prijavim, što sam i učinila. Sad je već šesta godina kako se bavim natjecanjem u oranju. Najbolji plasman do sad mi je bilo drugo mjesto, a najslabije četvrto. Najgore mi je bilo natjecati se prvi put. Znala sam orati i tata je htio da to usavršim, pa su krenule edukacije i s njegove strane, te edukacije od strane našeg državnog prvaka, meni dragog prijatelja Tomislava Kuharića. Mozak mi je bio prepun informacija, i to različitih, dok se na kraju nismo tata i ja posvađali, jer mu nisam mogla pojasniti kak se to profesionalno ore. Mojem znanju u oranju najviše je doprinio Kuharić, jer razlika je “kak se to profesionalno ore, a kak doma“. Mnogi ljudi mi znaju reći ma, kaj je to zorati i natjecati se, pa kad dođu i vide, vele nisam si mislil da to tak ide, ni to baš sam tak – otkriva Draženka. (mlm)

Certifikacija za državnu sutkinju

– Osim natjecanja u oranju, prije tri godine prošla sam i certifikaciju za suca za suđenje na državnim natjecanjima, tako da sam i sudila zadnje dvije godine na državnim natjecanjima. Obožavam ta natjecanja, meni je to ušlo u krv, volim to, predivno je to iskustvo, upoznaješ nove ljude, stvaraš nova prijateljstva i veze, a i naučiš puno toga. A kad si jedna od rijetkih u tome, svi ti više pridaju na pažnji. Kao rezime cijele ove priče o meni, ja sam samo obična djevojka i žena koja voli raditi i zaraditi za život, koja voli poljoprivredu i koja voli životinje. A zakaj? Tak su me naučili, bez rada nema kruha, bez borbe nema pobjede, bez poljoprivrede nema života. Eto, to sam ja – rekla nam je Draženka Grah. (mlm)