Ivan Klasić (54), umirovljeni policajac iz Pregrade, sudjelovao je u obrani grada heroja od lipnja do kolovoza 1991. godine

GDJE JE BILO NAJGORE, TU SMO BILI MI: U Vukovaru se jako malo spavalo, stalno se išlo u akciju, a bili smo gladni i po dva dana

Objavljeno: 18.11.2018. Jelena Jazbec

Stigli su ponovno oni tužni dani u studenome kada se prisjećamo pada herojskog grada i svih žrtava Vukovara. Nakon tromjesečne opsade, u studenome 1991. godine slomljena je obrana tog grada, a u Vukovar su ušli pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i bivše Jugoslavenske vojske, počinivši brojne monstruozne zločine nad hrvatskim braniteljima i civilima koje su zatekli u razorenom i uništenom gradu.
Među svjedocima najveće i najkrvavije bitke u Domovinskom ratu su i poneki Zagorci, koji su dali svoj doprinos hrabrom, požrtvovnom i gotovo nadljudskom odupiranju tada mnogo nadmoćnijem neprijatelju.
Iz godine u godine, ususret ovoj obljetnici, oni s našim čitateljima dijele svoja potresna svjedočanstva, iako sjećanje na te teške trenutke iznova otvara stare rane koje, čini se, nikada do kraja ne mogu zacijeliti.
Ovog puta razgovarali smo s umirovljenim policajcem Ivanom Klasićem (54) iz Pregrade, koji je u vrijeme bitke za Vukovar u tom gradu proveo mjesec i pol dana, od kraja lipnja do početka kolovoza.
Klasić, inače rodom iz Krapine, vojni je rok odslužio 1983./1984. godine u Srbiji, u Valjevu, Kragujevcu i Kikindi, na tadašnjoj državnoj granici s Rumunjskom. Završio je tečaj za snajperista u Kragujevcu, na poligonima tvornice naoružanja, a kasnije se vratio u interventnu grupu za zaštitu granice. Po završetku vojnog roka, do početka Domovinskog rata radio je u tvornici namještaja, završio je i školu za policajca, a kada se pročulo da su, kako on to slikovito kaže, zapuhali novi vjetrovi, kontaktirao ga je rođak koji je bio na visokoj funkciji u Zagrebu, u Ministarstvu unutarnjih poslova, i rekao mu da se prijavi u policiju. Bilo je to 1990. godine.

Čuvao centar

– U sastav MUP-a ulazim 16. prosinca 1990., s naznakom da ću raditi u Policijskoj postaji Pregrada. 3. ožujka 1991. šalju me u Pakrac i Novsku. Bili smo stacionirani u Jasenovcu, čuvali smo most i štitili to područje od srpske okupacije. Ondje smo proveli oko tri tjedna. Nakon toga mi se pružila prilika da se pridružim Jedinici za posebne namjene MUP-a Rakitje. Otišao sam tamo, no, nakon dva dana, u noći, prebacili su nas u Kumrovec, gdje smo bili neko vrijeme i od tamo bi odlazili u akcije. A onda je jednog jutra došla ekipa od četvero – petero ljudi, da trebaju zapovjednike vodova da se formira nova bojna na Sljemenu. Zapovjednik naše bojne šalje mene i još petoricu – otkriva nam Klasić.
Za Vukovar je pak krenuo dok je još bio u sastavu bojne iz Kumrovca, krajem lipnja 1991. godine.
– Jedne večeri vidjeli smo da se priprema autobus na asfaltiranom igralištu ispred političke škole i znali smo da se kreće u akciju. To je bio signal. Ukidaju se telefonske govornice, nema razgovora i tijekom noći odlazimo u glavnu bazu Rakitje. Ondje također isključeni telefoni, prekinuta komunikaciju, pristižu autobusi… Počele su kružiti priče da se najvjerojatnije kreće u Knin ili u Slavoniju. Ondje smo proveli možda jednu noć, i zatim je krenuo konvoj od dvadesetak autobusa, borbenih oklopnih vozila i natovarenih civilnih kamiona. Svi u autobusu morali smo biti u vlastitim civilkama, s dugim i kratkim naoružanjem, dok je ostala prtljaga bila dolje u bunkeru. Nije se smjelo znati da mi dolazimo. Stali smo samo jednom, a ulaskom u Vinkovce, neki su nas dočekali s pognutim glavama, neki su nam mahali, s dva prsta u zraku. Bili smo svjesni što nas čeka. Dolaskom u Vukovar preko Bogdanovca, ljudi su nas dočekivali još življe i radosnije. Oni su već u to vrijeme bili jako ugroženi od strane Srba i naša je zadaća prvenstveno bila očuvati hrvatska sela u okolici Vukovara i sam grad Vukovar. Zadaća je bila sačuvati ustavno – pravni poredak Republike Hrvatske. Ulaskom u sam Vukovar, na jednoj smo farmi dočekani od strane skupine naših ljudi koji su nam pripremili hranu, sokove i tu dobivamo raspored tko kamo ide. Mene je zadesilo to da budem u središtu Vukovara. Dakle, čuvanje zgrade Grada, Vupikove uprave, današnjeg malograničnog riječnog prijelaza i nadziranje Dunava – ističe Klasić te opisuje kako su izgledali dani provedeni u Vukovaru.

4. srpnja

– Jako se malo spavalo, bilo je naporno, nema slobodan, nesloboda… Uvijek si spreman i nije bilo dana da nije bilo kretanja u akciju. Nekad smo bili gladni i dva dana jer su nam Srbi zatvarali puteve. Kuhinja je bila negdje prema Iloku, tako da nekad nismo mogli do nje. Snalazili smo se. Imali smo svoj džeparac pa bi kupovali hranu po obližnjim trgovinama. Borbe su se zahuktavale iz dana u dan, a jedna od najžešćih bila je 4. srpnja. Tada sam radio noćnu na Dunavu, posljednju smjenu ujutro od dva do šest. Završio sam, prilegao i u pola osam nas dižu, “Ajmo, dečki, počelo je. Bačena je bomba na našu policijsku patrolu.” Znali smo da će biti pravi fight, da će poteći hrvatska krv. U Borovom Naselju bila je jedna šesterokatnica odakle su udarali snajperisti. Borbe su trajale ujutro od osam pa navečer do 11 sati. Samo je na teren stizala municija. Toga danas su pripadnici iz Rakitja i pripadnici ostalih bojni očistili Borovo Naselje i do pada Vukovara nitko u to naselje nije ušao. Gubitaka s naše strane nije bilo, bilo je sitnih ranjavanja – kaže ovaj hrvatski branitelj.

Vukovar je napustio krajem srpnja ili početkom kolovoza, ne sjeća se točno.
– Izmjene su se vršile svaka tri tjedna do mjesec dana, no nama se teren produžio za desetak dana jer je trebalo vremena da se pribere snaga koja će nas zamijeniti. Krajem srpnja ili početkom kolovoza, nisam siguran, došli su dečki iz Varaždina. Oni više nisu mogli kao mi… Jednostavno nije bilo dovoljno ljudi. Po povratku iz Vukovara imao sam tri dana slobodno, a onda istočna Slavonija, Okučani, Nova Gradiška, Banija, Petrinja… Što da kažem… Gdje je bilo najgore, tu smo bili mi. U ono vrijeme, najelitnija postrojba MUP-a. Sreća je bila što nismo oskudijevali s naoružanjem – otkriva Klasić.
Gledanje smrti u oči, tih je dana bilo njegova svakodnevica, no, kaže kako o tome nije stigao previše razmišljati.
– Misliš samo na sebe i na to da zaštitiš onoga pokraj sebe. Ne gledaš što je iza, samo što je naprijed. Čovjek je zvijer, ima u sebi nagon za preživljavanje i to su budi po potrebi. Sve vam postane normalno. Ti si poslan onamo da odradiš svoj posao. Ne razmišljaš ni o čemu, čak ni o tome kako ćeš ti okončati, usmjeren si samo na to da ne okončaš. Zapravo, cijela mudrost ratovanja je u tome da sebe zaštitiš – kaže ovaj umirovljeni policajac, a nas je zanimalo smatra li da je postojao način da se Vukovar spasi.

“Tako je moralo biti”

– Plamtjelo je na sve strane, duž čitave granice s Bosnom, Srbijom i Crnom Gorom. Vi nemate ljudstva, nemate tehnike, dok se nismo kasnije dignuli kao feniks iz pepela. Naime, Hrvatska nije kao država bila priznata do 1992. godine. Vi ne možete nabaviti materijal, sve je preskupo. Vukovar se nije mogao obraniti sa šakom ljudi, no da smo uzeli ljude s područja Banije i Korduna, udarili bi nas i presjekli nam državu. Bili su u Topuskom. Koliko je to od Zagreba? I sad ti uzmi odavde ljude da idu braniti Vukovar. Moralo je tako biti – ističe Klasić, koji se u studenome 1991. godine vratio u Policijsku postaju Pregrada, gdje je radio sve do umirovljenja 1. travnja 2018. na poslovima kontrole hrvatske državne granice.

Danas je član Udruge hrvatskih branitelja Pregrada i Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Ogranak Zabok. Ističe kako nije zadovoljan položajem hrvatskih branitelja u hrvatskom društvu.
– Više se drži do onog Titovog borca, nego do hrvatskog branitelja. Nas se sjete samo kad je neka obljetnica. Ovim bih putem poručio svim političarima, ovu državu smo stvorili mi i sve drugo je laž. Niti Tito niti njegovi borci nisu stvarali Hrvatsku, oni su stvarali Jugoslaviju, isto kao i komunizam i antifašizam. Hrvatska je nastala 1990. i tko god kaže nešto drugo, laže. A za ovu je državu proliveno previše krvi da bi netko lagao. I onaj mit da hrvatski branitelji imaju neke povlastice, također je laž. Ja nisam dobio ništa od države, niti sam to ikad tražio. Sve što sam stekao, stekao sam sa svojih deset prstiju – zaključuje Ivan Klasić.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba