Mladen Ptičar dragovoljac je Domovinskog rata, poduzetnik i profesor u Srednjoj školi Krapina. Posljednje dvije godine intenzivno radi na pokušaju ujedinjavanja zagorskih branitelja, inicirajući osnivanje braniteljskih udruga na razini jedinica lokalne samouprave, pri čemu članstvo u udruzi ne ovisi o tome kojoj je postrojbi osoba pripadala. Ptičar je rođen 1972. godine, rodom je iz Desinića, a danas živi u Đurmancu. U svojoj je župi osnovao i Društvo hrvatskih katoličkih muževa, koje je jedan od glavnih organizatora Križnog puta “Stopama pobijenih” od Đurmanca do Maclja, kao i svete mise za žrtve križnih putova nakon Drugoga svjetskog rata, koja se slavi svake godine u lipnju. Povodom obilježavanja Dana neovisnosti, s njime smo razgovarali o njegovim danima provedenima na istočnoj bojišnici, o aktualnim temama vezanima uz hrvatske branitelje i Domovinski rat, a otkrio nam je i koje će biti glavne aktivnosti udruga branitelja koje su do sada osnovane u Desiniću, Pregradi, Mariji Bistrici, Oroslavju, Radoboju i Zlataru.

Srednju školu završili ste u Sloveniji, a nakon toga ste upisali fakultet elektrotehnike, no, te ste godine, kao 19-godišnji mladić, ipak radije otišli u rat. Što vas je potaknulo da donesete takvu odluku?

Rekao bih da je to bila jedna mješavina osjećaja. Ne mogu reći da je to bilo čisto domoljublje, imao sam tek 19 godina, a imati jasne životne stavove u tim godinama, to bi bilo malo pretjerano. Prije bih rekao da mi je zasmetalo ono što sam slušao u medijima, da se negdje granatira, ubija, napada, ruši od strane neprijatelja. A bio je tu i onaj mladenački zov, avanturistički poriv u meni, nagon koji nosiš u sebi kao mladić. Doprinijelo je i to što su u rat išli i neki moji prijatelji, pa ne možeš reći “Ja ne idem, ja sam kukavica”. Pridružio sam se jednoj skupini ljudi iz bivše općine Pregrada, koja je pokrivala područje Huma na Sutli, Pregrade i Desinića, u organizaciji Emila Juraka, zvanog Deda. Naš prvi teren bio je oko tadašnjeg Tenjskog Antunovca, danas Antunovca, u Osječko – baranjskoj županiji. Bilo je to u sklopu 106. Osječke brigade, dok smo kasnije prebačeni u 130. brigadu, također osječku. Nakon toga sam ja prešao u 68. bojnu Vojne policije u Osijek.

Kako su izgledali ti prvi dani po dolasku u Slavoniju?

Prijatelj i ja smo noć prije odlaska u rat bili u disku u Dvorcu Bežanec, na koncertu Prljavog kazališta. Dakle, bili smo u jednom mirnodopskom okruženju, okruženi djevojkama i glazbom, a već sutradan smo krenuli dolje i tu istu noć, kada su nas smjestili u prostor jedne škole, gdje nije bilo struje, počelo je žešće granatiranje. Zgrada se počne tresti, čuješ fijuk, eksploziju, i to je poprilično veliki šok. Važno je spomenuti i da do tada ja praktički nikad nisam imao pušku u rukama, s obzirom na to da sam izbjegao JNA zbog upisao na fakultet. Nismo znali apsolutno ništa – kako se oružje smije, kako ne smije koristiti, kako se sakriti, kako se zaštititi, niti su nam tada bilo što rekli.

Situacija je jednostavno bila takva da smo mi odmah drugi dan dobili pušku i uniformu i trećeg dana smo išli na prvu liniju, pa se ti sada snalazi. Bilo je to dosta stresno i teško je to zaboraviti. Nakon nekoliko dana doživjeli smo veliki pješački napad, obrana nam je bila razbijena i morali smo se povlačiti, i momak koji je došao s nama, Marijan Pleteš iz Huma na Sutli, je u tom napadu ranjen i zarobljen, te je ubijen sljedeći dan. Bio je pokopan na jednom lokalnom groblju i tek je 2001. godine ekshumiran te su njegovi posmrtni ostaci preneseni u Hum, a njegovo je ubojstvo proglašeno ratnim zločinom na sudu u Beogradu. Nakon povratka iz rata krajem 1993. godine, nisam odmah krenuo na fakultet jer sam imao problema s prilagodbom na civilno društvo. Naime, biti dvije godine na ratnom području, gdje se ubija, gdje se razara, umire, to utječe na izgradnju osobe, a moji prijatelji i ja smo baš tada bili u fazi formiranja odrasle osobe. Tako sam ja nakon demobilizacije otišao u Njemačku i tamo sam bio dvije godine, pa sam tek onda nastavio studij.

Zašto ste se odlučili aktivirati na području okupljanja i ujedinjavanja branitelja Krapinsko – zagorske županije?

Emotivno sam vezan za hrvatske branitelje i jednostavno im ne mogu okrenuti leđa. Godinama nisam bio niti u jednoj udruzi, jer su one bile svakakve, no, ipak sam se trudio oko branitelja, u smislu da sam podržavao njihove aktivnosti i onda sam odlučio dati svoj doprinos tome da se braniteljska populacija ujedini kako bi mogla ostvarivati svoj ciljeve. Prioritet je dakako zaštita digniteta Domovinskog rata, jer iako to zvuči kao floskula, djeca izlaze iz škole, a da o Domovinskom ratu znaju vrlo malo. A činjenica jest da je temelj naše države Domovinski rat, a ako je nešto temelj, onda se o tome mora govoriti i podučavati djecu. Mi koji smo se borili na hrvatskoj strani, nemamo se čega sramiti. Svi zločini koji su procesuirani s naše strane, radili su ih pojedinci, dakle, ne postoji organizirana skupina koja je radila zločine. Nadalje, moj motiv je bilo i to što su branitelji na neki postali marginalizirana skupina, pa sam od više njih čuo da kažu “Znaš, mene je ponekad sram reći da sam hrvatski branitelj”. A hrvatski branitelj, zbog činjenice da je zbog drugih bio spreman, kako se kaže, staviti glavu na panj, mora biti na diku, na ponos svome narodu, a ne na sramotu. Ja ne kažem da su svi branitelji idealni, ali generalno, on mora imati poseban status u društvu. To ne znači posebne povlastice, nego branitelj kao pojam mora biti uzor budućim naraštajima. Ipak, ono što me najviše potaknulo na pokušaj ujedinjavanja zagorskih branitelja, je činjenica da sam, kada sam pokušao pokrenuti inicijativu da se u svim općinama i gradovima podignu spomenici za njihove poginule branitelje, shvatio da mi u županiji nemamo jasan popis poginulih. 25 godina nakon rata, mi nismo sposobni napraviti popis poginulih. To je sramota i za postojeće udruge i za vlast. Ako mi ne poštujemo mrtve, kako ćemo poštovati žive? Tada sam odlučio – nešto se tu mora promijeniti.

Kada spominjete zaštitu digniteta Domovinskog rata, uskoro ćemo obilježiti i 27. obljetnicu pada Vukovara, hrvatskog Grada heroja. Kako komentirate navode da se Vukovar mogao spasiti, odnosno, da je bio prodan?

Kada sam došao dolje, 10. studenoga 1991., nas stotinjak su pitali ima li netko tko bi želio ići za Vukovar. Od nas sto, javilo se osmero ljudi. Prva puška koju sam ja dobio, bila je M-48. Momak od 17 godina i ja, bez ikakve obuke, bili smo poslani na prvu liniju jer nije bilo ljudi. I zato se naša obrana raspala kada bismo doživjeli neki jači napad. Zar bismo se zaista mi, takvi borci, uspjeli suprotstaviti toj velikoj sili koja je tada došla na Vukovar? Tu priču, da je Vukovar prodan, izmislila je Kontraobavještajna služba JNA samo da uzdrma naše jedinstvo. A neki našu ljudi su to prihvatili da bi opravdali svoju savjest jer nisu bili u ratu. Jer ima ljudi koji nisu bili, a trebali su biti. Koji su bili sposobniji od mene, koji su prošli vojnu obuku, a sada, da opravdaju sebe pred drugima, posebno pred svojom djecom, reći će: “Zašto bih i išao, kad je sve bilo prodano?”

Pojasnite nam ukratko svoju ideju vezanu uz osnivanje udruga branitelja po zagorskim gradovima i općinama.

Član udruge može biti bilo koja osoba koja ima status branitelja, neovisno o tome kojoj je postrojbi pripadala. Predsjednik udruge se ne bira na skupštini, jer time dobiva previše ovlasti, već ga bira rukovodeće tijelo koje se zove Vijeće branitelja, a koje čini od devet do 15 ljudi. Udruge su do sada osnovane u Desiniću, Pregradi, Mariji Bistrici, Oroslavju, Radoboju i Zlataru. Naravno, udruge branitelja nije potrebno osnivati u svim jedinicama lokalne samouprave, jer su u nekim mjestima one postojeće vrlo funkcionalne. Cilj je da se naposlijetku stvori jedna krovna organizacija koja bi pokrivala većinu zagorskih branitelja, iako to možda nije u interesima nekih, ne branitelja, nego onih koji koriste branitelje. No, mi moramo biti jači od toga. 25 godina nakon Domovinskog rata nije važno tko je bio u kojoj postrojbi, nego je važno da osoba osjeti da je odigrala značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti.

Koji su vaši ciljevi, odnosno, čime bi se novoosnovane udruge trebale baviti?

Uz prethodno spomenute ideološke ciljeve, mi smo uspjeli od Ministarstva znanosti i obrazovanja dobiti dopusnicu za predavanja u školama i to na pet tema: obrana Vukovara, akcija Maslenica, akcija Bljesak, akcija Oluja i zarobljeništvo u logorima. Predavanja bi uključivala i svjedočanstva hrvatskih branitelja jer vjerujem da će takve stvarne priče učenici lakše zapamtiti nego puke činjenice, brojeve i nabrajanja. Zatim je tu i dalje inicijativa za postavljanje spomen – ploča za poginule zagorske branitelja, a pritom ne mislim na grobljima, već na javnim površinama. Nadalje, želja nam je osigurati braniteljski starački dom, koji bi omogućio smještaj hrvatskih branitelja kada oni više neće biti u mogućnosti brinuti se sami za sebe. Naime, to će za nekoliko godina postati vrlo važno pitanje i o tome je potrebno početi razmišljati na vrijeme. Dakle, planova je mnogo, vidjet ćemo što ćemo od toga uspjeti ostvariti.