JEDINSTVENA AVANTURA: DAVOR PETRAK IZ PREGRADE U 10-AK JE DANA PROŠAO 10 ZEMALJA I UKUPNO 5500 KILOMETARA, VOZEĆI SE MOTOROM PUTEVIMA STARIH SLAVENA, A POSEBNO GA SE DOJMILA RUSIJA

“Kod Rusa nema zadrške. Jedna me je gospođa oprala, rekla da mi to ne treba i da bi bilo bolje da sam doma sa ženom i djetetom”

Objavljeno: 04.08.2018. Jelena Jazbec

Davor Petrak (43) iz Kostela pokraj Pregrade bavi se dizajniranjem klupica inspiriranih motivima iz prirode, u sklopu projekta “Probudi radost”. Zanimaju ga i jezik i lokalna narječja, a s obzirom na to da se njegovo mjesto Kostel nalazi na povišenom području, nije bilo mnogo doseljavanja, pa nije bilo ni mnogo mogućnosti utjecaja na jezik, što znači da se na tom području sačuvao staroslavenski jezik. Promatrajući dijalektiku, ponašanje, utjecaj okoliša na čovjeka, kaže kako je dublje uronio u sebe, a da bi još više obogatio svoje spoznaje, odlučio se na jedinstvenu avanturu – krenuti putevima starih Slavena i upoznati navike, jezik, komunikaciju i energiju ljudi koji žive na tom području. Stoga je prije otprilike godinu dana predložio najboljem prijatelju Stjepanu Mikulašu, koji je odmah pristao, da motorom krenu na putovanje od Mađarske, preko Ukrajine, do Rusije, te dalje Baltičkom rutom preko Latvije, Litve, Poljske, Češke, Slovačke, Austrije, Mađarske i Slovenije, do Hrvatske.
Izabrali su stare motore iz socijalističkih vremena, koje su kupili upravo za tu namjenu, i to za otprilike 400-tinjak eura po komadu.

“Nismo bikeri”

– Mi nismo bikeri, nismo članovi nikakve skupine, išli smo na put kao obični ljudi, a motor smo odabrali zbog lakšeg uspostavljanja direktnog kontakta s područjem kojim prolaziš. Osjećaš mirise, gledaš ljude, staneš gdje hoćeš, popričaš s kime hoćeš. Nismo upotrebljavali GPS, već smo išli na direktnu komunikaciju s ljudima. Pitali bismo ljude za smjer, a usput i porazgovarali s njima i to je bilo odlično. Naravno, u Rusiji moraš znati ruski i ako ga ne znaš, bolje da ne ideš sam tamo, jer oni ne govore engleski. U Moskvi, doduše, da, ali po cijeloj istočnoj Europi stariji ljudi ne govore engleski, već isključivo ruski, i to tečno. Znači, ekipa koja pije pivu ispred dućana, odlično govori ruski. Ja ne pričam još toliko dobro, učio sam ga proteklih godinu dana, dok sam se pripremao za put, no vrlo je lako postići komunikaciju s njima, jer se lako otvaraju, koncentrirani su na komunikaciju i smisleno razgovaraju – otkrio nam je avanturist Davor, a nas je zanimalo kako su na njegovu ideju o putovanju reagirali njegova supruga i sina.
– Moja obitelj je reagirala slično kao i šira okolina. Mislili su da se ja zezam, s time da svi misle i da je to jako opasno područje. No, to je izuzetno prekrasan prostor s odličnim ljudima i ne može se desiti da se čovjeku nešto dogodi, a da mu nitko ne pomogne. Primjerice, na zapadu za tako nešto trebaš novac, i ako ga nemaš, ti si mrtav. Ali ovdje, bilo je nekoliko situacija kada nam je zaista trebala pomoć, i ljudi su nam pomogli, no, nitko nije želio primiti novac. U Ukrajini je jedino režim prelaska preko granice rigorozan i dugotrajan. Vidiš betonski bunker, osobu koja stoji ondje s automatskom puškom i propušta dalje po pet – šest vozila na proceduru, pa te onda kontrolira po pet – šest službi u različitim uniformama, no svi su oni otvoreni za komunikaciju, zafrkanciju, jedino im ne smiješ rušiti autoritet i ometati ih u poslu – kaže Davor.

Obećana zemlja

On i njegov prijatelj na put su krenuli u subotu, 21. srpnja te su 25. srpnja stigli u Moskvu.
– Prvi čovjek kojeg smo sreli kada smo stigli u Moskvu, bio je dostavljač pizze, kojem se, baš kao i svima njima ondje, nigdje ne žuri. Stvarno ne znam tko je čekao tu pizzu, ali on se zapričao s nama. Zna dosta o Hrvatima, o bivšoj Jugoslaviji, Zastavinim vozilima… Nekako sam stekao dojam da je njima Hrvatska obećana zemlja, toplina, krajolici, more, sve ih to privlači. Kasnije, kada smo tražili smještaj, nismo imali gdje parkirati motore. Do nas dotrči čovjek i pita nas imamo li kakav problem. Mi mu kažemo kako nemamo gdje ostaviti motore, a on kaže da ih možemo parkirati kraj njegovog motora i da možemo prespavati kod njega. Tako smo ostali kod njega, sprijateljili se i sljedeće ljeto će nas najvjerojatnije posjetiti u Hrvatskoj – otkriva Davor.
Moskvu opisuje kao jako čist grad, u kojem nema niti najmanjeg papirića na cesti i sve se pere i čisti. Cijena karte za jednu vožnju metroom je oko pet kuna i u jednom danu, koliko su boravili u ruskom glavnom gradu, Davor i Stjepan su obišli gotovo sve znamenitosti.
– Kada bih trebao neku informaciju, najradije bio izabirao neku stariju gospođu, i uvijek bih pristojno zamolio za pomoć i na kraju obavezno srdačno zahvalio na ruskom. Ta zahvala uvijek ih raznježi i kao da oslobađa dopamin u njihovom mozgu. Što se tiče cijena u Moskvi, u McDonald’s-u su dva velika menija za 50-ak kuna, a u dobrom moskovskom hostelu možeš spavati za sto kuna. I taksi je vrlo jeftin, tako da se zaista može dobro proći. Naravno, ako baš želiš, uvijek imaš gdje potrošiti novac – ističe Davor.
Put do Moskve trajao je pet dana, jedan dan proveli su u Moskvi, dok je povratak kući trajao četiri dana, jer su ceste kvalitetnije na baltičkoj ruti. Davor i Stjepan su tako prošli oko 5,5 tisuća kilometara.

Nikad ispod 15 sati

– U Mađarskoj smo još rezervirali smještaj preko Bookinga, no kada smo došli u Ukrajinu, više nije bilo interneta, pa smo onda vozili i vozili, deset, pa 15, pa 20 sati, s time da smo zadnjih sedam sati bili potpuno mokri. Ukrajina nema tako loše ceste, no postoji 30-ak točaka na kojima stvarno možeš pasti s motora ili razbiti auto. Onda smo stali na jednoj benzinskoj, gdje je slučajno bio jedan motel, u kojem smo za 85 kuna dobili urednu sobu s dva kreveta. Drugi dan smo nastavili i gotovo nikad nismo vozili ispod 15 sati dnevno. Dogodilo se u jednom trenutku i da smo pogriješili i otišli prema bjeloruskoj granici, pa smo se morali vraćati 200 kilometara, pa nismo uopće spavali. Nismo se vozili brzo, pa onda to ni nije bilo toliko naporno, no, u nekim trenucima jednostavno ne možeš dalje, jer skužiš da spavaš. Onda bi spavali gdje smo stigli, par puta i na parkiralištu – prisjeća se Davor, kojega je cijelo ovo putovanje stajalo tek – 500-tinjak eura.
– Mi smo se odlučili na niskobudžetnu varijantu. Jeli smo po benzinskim postajama, hot dog, hamburger, dakle, brzu hranu, pili smo gazirana pića. U Moskvi smo spavali kod tog čovjeka, ali da smo boravili u hostelu, dva dana bi nas svakoga stajala po sto kuna. Potrošio sam oko 500 eura, u što je uključena i cijena goriva. Naime, gorivo u Rusiji stoji između 3,5 i 4 kune, a u Ukrajini oko šest – kaže Davor, koji nikada prije nije bio na sličnom putovanju motorom.
Zanimalo nas je i je li odluka o putovanju u Rusiju imala ikakva veze sa Svjetskim nogometnim prvenstvenom.
– Namjerno smo izbjegli Svjetsko nogometno prvenstvo, iako nam je to na kraju jako puno pomoglo. Svi su nam govorili “Hrvati, šampioni”, pozdravljali nas, hvalili naše reprezentativce. I kada sam pitao jednog Rusa kako komentira izjavu “Slava Ukrajini” našeg reprezentativca Domagoja Vide, rekao mi je da je Vida to trebao reći u Ukrajini, a ne u Rusiji. I tu zapravo uočavate koliko Rusi paze da nekoga ne povrijede – kaže Davor.
Pitali smo ga i ima li već plan za novu avanturu.

Duhovni razvoj

– S obzirom na to da ja idem putem nekog svog duhovnog razvoja, ne znam hoće li mi se ukazati potreba da opet nekamo krenem. Ja sam vođen nekim svojim smislom, tako da meni više ništa ne znači niti taj motor, niti sebe smatram bikerom, niti zaljubljenikom u putovanja. Meni je osobno to putovanje značilo da vidim jesam li zadržao ono esencijalno u sebi ili sam se asimilirao u neku zapadnu kulturu. Želio sam saznati jesam li izgubio one osnovne postavke, moralne pogotovo. Htio sam vidjeti, u dodiru s drugim ljudima, kakav sam ustvari ja, jer tamo nema zadrške. Tamo ti odmah daju do znanja da im se nešto ne sviđa ili ne odobravaju. Primjerice, jedna gospođa, koja bi po godinama meni mogla biti supruga, oprala me i rekla da mi ovakvo putovanje ne treba, da je bolje da sam kod kuće sa suprugom i djetetom. No, trebalo mi je to, napunio sam srce, pročistio se i sada znam neke stvari koje sam prije samo pretpostavljao. Moja je životna filozofija da ne znam ništa, sve hoću saznati i sam provjeriti, da bih mogao donositi odluke. Trebala mi je ta Rusija i kada bih je morao opisati u nekoliko riječi, rekao bih da su to ljubav i sloboda, nezavisnost, duhovno blagostanje i humanizam. Čovjek je na prvom mjestu i ne drži se toliko do forme i do materijalnih stvari. Namjeravam se vratiti u Moskvu, no ovog puta avionom. Moram onamo odvesti ženu i sina – zaključuje Davor.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba