On ima samo riječi hvale za Zagorje, a iako je rođen u talijanskom Torinu, Zabok i Oroslavje su već proteklih 16 godina njegov drugi dom. I upravo je zato, u ovo vrijeme kada, vođeni različitim interesima, Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu, s nama poželio podijeliti svoju životnu priču o tome kako je u Hrvatskoj, u idili zagorskih zelenih brega, pronašao svoj mir i utočište.
Angelo Cordella rođen je 1959. godine u Torinu, gdje je i završio tekstilni fakultet, nakon kojeg je punih 15 godina radio diljem Italije, a onda je 2002. godine, kada je u Oroslavju otvoren AquafilCRO, došao u Zagorje, s planom da se, kao i drugdje, zadrži ovdje maksimalno dvije godine.
– Kada sam došao ovamo iz Torina, koji broji oko 900 tisuća stanovnika, bilo je pomalo neobično. Naime, za nas Talijane, Hrvatska je more. Ne poznajemo baš druge krajeve. Mogu reći da se u ovih 16 godina, vaše Zagorje jako izgradilo. Sjećam se, kada sam došao, nije bilo tako puno automobila na cestama, a većina kuća nije imala fasadu, i zaista mogu reći da se vidi kako Zagorje ide naprijed – kaže nam Cordella, koji radi u Oroslavju, a živi u Zaboku. Ima sina u Italiji koji ga redovito posjećuje i koji također obožava Zagorje, a nas je zanimalo što je njega potaknulo da svoj planirani boravak od dvije godine, produži na 16.

Oduševljen Starim selom

– Ovdje se živi dobro. Niste ni svjesni da ste očuvali neke vrijednosti koje smo mi u Italiji izgubili. Primjerice, bio sam pozitivno iznenađen kada sam izašao na ulicu i djeca iz susjedstva su me prepoznala i pozdravila. U Italiji toga više nema. Drugo što mi se jako svidjelo, jest što vidim djecu koja ujutro idu sama u školu. Mali, torba veća od njih, i idu pješice u školu. To je jako lijepo, jer kod nas se zbog porasta kriminala, roditelji ne usude pustiti djecu samu. Djevojke su ovdje kod vas slobodne hodati navečer ulicom, bez ikakvog straha. U Italiji toga isto nema. S obzirom na to da smo imali veliki imigrantski val, doselilo je puno ljudi, i nisu svi među njima dobri. Sve su to važne stvari, kojih vi vjerojatno niste ni svjesni. Taj mir i osjećaj sigurnosti, činjenica da možete ostaviti automobil otključan i nitko vam ništa neće uzeti… Također, za vas su jako važni susjedi. Ja u Italiji nisam ni znao tko živi pored mene. I općenito su ovdje ljudi ljubazni, žele raditi, znaju raditi, znam to po djelatnicima u našem poduzeću – otkriva nam Cordella.
Zanimalo nas je i smatra li da u Zagorju zaista nema dovoljno sadržaja koji bi mogli zadovoljiti potrebe suvremenog čovjeka.
– Možda nema za mlade, ali, primjerice, u Zaboku imate wi – fi na ulici, što mi u Italiji nemamo. Tako da, istina je da je Italija u puno stvari naprednija, no u nekim važnim segmentima je Hrvatska išla naprijed. Za mene osobno najvažniji je taj miran život – kaže.
Kao i svakog stranca, ponajviše ga je u Zagorju očarala ljepota prirode.
– Priroda je jako lijepa, sviđa mi se zelenilo, a posebno me oduševljavaju bregi. I u mojoj regiji postoji jedno mjesto slično Zagorju. Inače, Zagorje sam jako dobro upoznao. Već prve godine kada sam bio ovdje, išao sam posjetiti sva mjesta, Trakošćan, Kumrovec, Veliki Tabor, Mali Tabor… Također sam jako puno vremena posvetio upoznavanju povijesti Zagorja. Tražio sam podatke na internetu, čitao… Zato mogu reći da mi je najfascinantnije mjesto “Staro selo” u Kumrovcu. Ulaskom u taj muzej, vi upoznajete zagorsku povijest unatrag 200 godina i jako mi je zanimljivo vidjeti kako su ljudi onda živjeli. Naravno, tu je Trakošćan, koji je najljepši, a tu su i toplice, također vrlo atraktivne. Ma zapravo, imam samo pozitivne dojmove u vezi života u Zagorju. Ovdje sam 16 godina i nikada nisam imao loše iskustvo – otkriva sa smiješkom, a o tome koliko zapravo Zagorje doživljava svojim, svjedoči i činjenica da mu iznimno smetaju kritike na račun njegovog novog doma.
– Nije mi drago kada, primjerice, dođu moji prijatelji iz Italije i komentiraju, da, lijepo je ovdje u Zagorju, ali nema toga i toga. Meni ne smeta. Ja volim svoj život ovdje i smetaju mi jedino takvi komentari. Zapravo u Hrvatskoj dulje radim nego u Italiji – ističe.
Od preseljenja u Hrvatsku, zaredala su se samo pozitivna iskustva, no nešto mu je ipak teško palo – učenje hrvatskog jezika.
– Hrvatski jezik je jako težak. Cijelu prvu godinu jedna mi je djevojka u poduzeću sve prevodila. Bila je tu jedna jako smiješna situacija… S obzirom na to da sam na početku govorio samo talijanski, pitao sam gospođe u poduzeću, što su radile, a to se na talijanskom kaže “Che cosa avete fatto?” Međutim, one su čule samo “cosa”, pa su pomislile da sam im rekao da su koze. Bilo je to jako smiješno. Kasnije je jedna profesorica dolazila u poduzeće dva puta tjedno i tako sam počeo učiti hrvatski. Smatram da je to jako važno, učiti jezik zemlje u kojoj radite. Da, svi možemo govoriti engleski, ali tako se ne vodi posao. Osim toga, zahvaljujući tome što sam naučio hrvatski, sada razumijem i malo ruski, a mogu komunicirati i s ljudima iz Bosne i Hercegovine. Zato kažem, jezik se mora učiti. Ja još ne govorim perfektno, ali ljudi razumiju mene, i ja razumijem njih, i to je važno. Sada mi je recimo teže kada dođem kući, u Italiju, i moji prijatelji govore na dijalektu, a ja automatski počnem pričati na hrvatskom. Naime, ja čujem nešto što nije talijanski standardni jezik i automatizmom se prebacim na hrvatski – otkriva nam Cordella sa smiješkom.

Roštilj s prijateljima

Posjetio je i Dalmaciju i Istru, te ističe kako je more na hrvatskoj strani mnogo ljepše i čišće od onog s talijanske strane. Za plaže pak kaže kako su talijanske ljepše, jer ima mnogo više pijeska.
Slobodnog vremena, kaže, nema puno, jer je u poduzeću ponekad i subotom i nedjeljom, no nađe se vremena tu i tamo za poneki nedjeljni roštilj s prijateljima, što mu se jako sviđa.
– U Zagorju je, čini mi se, pravilo, ako ne jedete meso, vi niste jeli. Ovdje se stalno jede svinjetina. Mi u Italiji jedemo tjesteninu, meso isto, ali ne u tolikim količinama, a i nije samo svinjetina, tu je i teletina i slično. Od zagorske kuhinje, obožavam mlince s patkom ili puricom. Zatim su tu i ćevapi, pljeskavice, burek, zagorski štrukli… Ma sve sam probao, obišao sam sve zagorske restorane – kaže.
Pitali smo ga i po čemu se razlikuju Hrvati i Talijani.
– Mi u Torinu smo sjevernjaci, isto kao i Zagorci, i zato mogu reći da smo sličnog temperamenta i karaktera. Malo smo zatvoreniji i rezerviraniji prilikom upoznavanja, od, primjerice, ljudi s juga – otkriva.
Na kraju nas je zanimalo i razmišlja li o odlasku iz Hrvatske.
– Ma ostat ću ovdje i kada budem u mirovini. Ovo je prekrasno mjesto, mir, ovdje imate sve što trebate, možete šetati, imate mjesto za izlaske, imate dućane… Zabok i Oroslavje su zaista gradovi po mjeri čovjeka – zaključuje ovaj simpatični Talijan.