Kada smo razgovarali s njime prije dvije godine, tada 17-godišnji Matija Jagić upravo je bio osvojio titulu METRO Junior Top Chefa, prestižno priznanje za najboljeg mladog hrvatskog kuhara. U tom je trenutku bio maturant i intenzivno razmišljao o budućnosti. Nakon dvije godine, kuhanje je još uvijek njegova najveća ljubav. Iza njega je dvogodišnje radno iskustvo u cijenjenom šibenskom restoranu “Pelegrini”, gdje se zaposlio odmah po završetku srednje škole, na preporuku svog tadašnjeg mentora. No, kako kaže, taj mu je posao samo bio vjetar u leđa da ide još dalje, pa tako sada iza sebe ima iskustvo stažiranja u dva restorana s 50Best liste – prošle godine je godine radio u “Hiši Franko” u Sloveniji, a ove godine u restoranu “Maaemo” u norveškom Oslu. Sada je u Zagorju, zaposlen u Bluesun hotelu Kaj i, kako kaže, promatra ono što se događa na zagorskoj gastro sceni, pa uspoređuje s iskustvima koje je stekao u inozemstvu.

Zašto si odlučio napustiti “Pelegrini”?
Radeći u “Pelegriniju”, shvatio sam kako sustav funkcionira i po prirodi mi je normalno da idem dalje, da se razvijam. Za restoran “Maaemo” znao sam već par godina, zapravo, sous chefica iz “Hiše Franko” radila je gore tako da sam na neki način već znao kako Maaemo izgleda. S vrlo malo novca, točnije, sa svim novcem koji sam tada imao, otišao sam u Oslo. Potpuno sam, ništa drugo, nego naučiti. Naravno, nisam tamo išao učiti kuhati, jer to već znam, išao sam osjetiti taj sustav, kako je to raditi u jednom od boljih restorana na svijetu, ujedno nositelja tri Michellin zvijezde. Njihovi trendovi, način razmišljanja i koncepti daleko su drugačiji od naših. Ostao sam koliko mi je to vlastiti džep dopuštao jer, naravno, stažiranje nije bilo plaćeno. Nakon sedam tjedana vratio sam se u Hrvatsku.

Razmišljaš li možda o preseljenju u Norvešku?
O preseljenju nikako ne razmišljam, ne sviđa mi se način na koji ljudi tamo žive.

Spomenuo si Michelinove zvijezde. S obzirom na to da su dva zagorska restorana, Vuglec Breg i Mala Hiža, nedavno dobila Michelinove preporuke, možeš li nam pojasniti o čemu se tu zapravo radi?
Michellin je svjetska organizacija koja se, između ostaloga, bavi ocjenjivanjem restorana. Znači, kada te takva organizacija uvrsti u svoj vodič, to može biti od velike važnosti. Na kraju krajeva, čim je više dobrih restorana s pojedinog područja uvršteno u taj vodič, čitavo to područje postaje prepoznatljivije i privlačnije. Što se tiče zagorskih restorana koji su dobili Michelinove preporuke, mogu reći da sam u oba bio gost i ono što im je zajedničko i zašto su bolji od većine zagorskih restorana, jest po meni ukupan dojam. Starinske stvari, tradicionalna jela, ugodna, casual atmosfera i cijena koja je vrlo prihvatljiva. I to je jedini put kojim bi se ugostitelji u Zagorju trebali kretati da dobiju tako važna priznanja i privuku goste, ne samo iz Zagreba, već i iz susjednih zemalja koji su, siguran sam, spremni potrošiti određenu svotu novca da bi uživali u miru naših brega.

I Restoran “Pelegrini” je dobio Michelinovu zvijezdu…
Da. Taj period sada nazivam školom brzog odrastanja. Kao klinac iz srednje škole, kad uletiš u takvo nešto, nisi ni svjestan što se oko tebe događa, no sve to te natjera da brzo učiš i postaješ zreliji. Tako smo mi u “Pelegriniju” rasli kao tim, kao obitelj i ove godine je stigla ta jako lijepa vijest. U to vrijeme imao sam čak dvoje kolega iz Zagorja, s kojima i danas radim. Ono što stoji iza takvog jednog restorana, jest velika volja, strast i otvorenost za nove ideje. Chef i vlasnik Rudolf Stefan jedan je od najradišnijih ljudi koje poznajem.

Što misliš, na čemu bi zagorski restorani trebali poraditi da bi i oni dosegli tu razinu?
Cijenim ih zbog tradicionalnosti i zbog gostoprimstva kojeg pružaju. No, edukacija osoblja i ulaganja u neke nove stvari, za zagorske restorane još je uvijek problem. U “Pelegriniju”, chef je kroz godinu sve slao na edukacije izvan granica i tako je dobio na podizanju kvalitete osoblja, što je temelj restorana. A ja se pitam zašto to nitko ovdje ne radi? Prošli tjedan bio sam na kongresu u Šibeniku, gdje se raspravljalo o problemima i o koracima koje trebamo poduzimati kako bismo uspjeli kao destinacija. I takvi eventi su budućnost, zato što okupljaju ljude iz struke koji mogu reći zašto rade tako kako rade, iznijeti svoje probleme, da onda svi zajedno nađemo način kako da nam bude bolje.

Kakvi su ti planovi za budućnost? Sigurno će se te razni vjetrovi ponovno odvesti dalje od Zagorja.
Trenutno radim u Bluesunu jer neki ljudi tamo žele raditi ozbiljan posao. A za budućnost ćemo vidjeti, planovi već postoje. Za sad glava dolje i samo rad, to je još uvijek jedini način da se brzo nauči.