Iz Hrvatske je 2016. godine u inozemstvo iselilo 36.436 osoba, a najviše se iseljavaju mladi, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku. Najveći broj onih koji su odselili, naime, imao je između 20 i 39 godina.
Poražavajuće su to brojke, pogotovo s obzirom na činjenicu da se na sva usta govori o nedostatku radne snage na hrvatskom tržištu rada u pojedinim djelatnostima, do te mjere da bi se uskoro mogli početi i uvoziti radnici iz drugih zemalja. Pa ipak, Hrvati se ne zadržavaju ovdje. Niske plaće, ali i nezadovoljstvo načinom funkcioniranja države, koju već godinama obilježavaju korupcijski skandali, uhljebljivanje, kršenje prava radnika i nizak životni standard, velik broj njih natjerao je da svoju sreću pronađu na nekom drugom mjestu, najčešće u nekoj od razvijenih zemalja Europske unije.
Iako se u Krapinsko – zagorskoj županiji još uvijek ne može govoriti o masovnom iseljavanju, poput onoga u Slavoniji, i ovdje brojke rastu iz godine u godinu.
Prema podacima Policijske uprave krapinsko – zagorske, koji se odnose na osobe do 30 godina, 2014. godine je u inozemstvo odselilo 38 mladih Zagoraca, a privremeno otišlo njih 276. Iduće godine situacija se malo popravila, pa su tako iselile 23, a privremeno otišle 133 osobe. Već 2016. godine ti su se brojevi i više nego udvostručili, pa je tako odselilo 56 osoba, a privremeno otišlo 269. Prošle godine odselila su 52 Zagorca mlađa od 30 godina, a 340 ih je Hrvatsku napustilo privremeno.
Te je brojke od krapinsko – zagorskog župana Željka Kolara na šestoj sjednici Županijske skupštine zatražio i predsjednik zagorskog HSS-a, Marijan Hohnjec iz Pregrade. On u svojim izlaganjima nerijetko ukazuje na problem sve brojnijeg odlaska mladih iz Hrvatske, a za to ima i osobni razlog – i njegov danas 25-godišnji sin Leonardo je 2013. godine otišao u Njemačku.

Doktorica znanosti

– On danas živi 1100 kilometara od doma, u mjestu Nauen nedaleko od Berlina. Radi kao njegovatelj u domu za starije osobe. U međuvremenu se oženio i postao otac malene Nike. Njegova je obitelj jako zadovoljna životom i poslom u Njemačkoj. S normalnim radnim vremenom mogu si priuštiti jedan lagodniji život, što kod nas ne bi mogli – kaže Hohnjec.
Pa ipak, kao ocu, teško mu pada razdvojenost od sina i malene unuke.
– Strašno mi je, a supruzi je još teže. U početku kada sam saznao da ide van, nisam se tome protivio, jer kao razuman i objektivan čovjek znao sam da ovdje u Hrvatskoj ne može od svog redovnog rada stvarati sebi uvjete za samostalan život. No, kako vrijeme prolazi, sve teže se s time nosim. Danas je tehnika uznapredovala i vidimo se jednom tjedno putem Skypea, ali nije to to – kaže Hohnjec, te dodaje kako bi se sin Leonardo zacijelo vratio kući, ali samo kada bi od svog rada ovdje mogao dostojanstveno živjeti, bez straha od financijske nesigurnosti.
Druga slična priča dolazi nam iz Krapine, a ispričao nam ju je Dražen Strabić, čija je kći Nataša (32) također napustila domovinu, i to prije šest godina, kada Hrvatska još nije ni bila članica Europske unije.
Nataša je diplomirala matematiku – istraživački smjer na zagrebačkom Prirodoslovno – matematičkom fakultetu, a nakon toga ukazala joj se prilika za doktorat u Velikoj Britaniji. Sada već dvije godine predaje matematiku na fakultetu u Londonu.
– Dogodilo se to sasvim nenadano, Nataša nije planirala napustiti Hrvatsku, no odlučila je iskoristiti priliku jer je bila izrazito nadarena i oduvijek je govorila da želi biti znanstvenica. Bilo nas je užasno strah u početku, pustiti takvu mladu djevojku u stranu zemlju, u veliki grad, no ona se odlično snašla i danas je jako sretna. A ako je sretna ona, sretni smo i mi, i, iako bismo željeli da se vrati, to je nemoguća misija. Nema šanse da se vrati u bližoj mogućnosti jer ovdje nikada ne bi imala toliko mogućnosti za razvoj znanstvene karijere. Od kada radi, kući dolazi samo jednom godišnje, no zahvaljujući Skypeu i Viberu, u kontaktu smo gotovo svakodnevno. Imamo još jednu mlađu kćer, ona je magistra socijalnog rada i jako bismo željeli da nam barem ona ostane, iako, gledajući Natašin primjer, nikada ne možete znati što vam budućnost nosi – otkrio nam je Strabić.

“Zagorje izumire”

Marijan Hohnjec prethodno spomenute podatke o broju mladih koji su iselili iz Krapinsko – zagorske županije u protekle četiri godine naziva poražavajućima.
– Gotovo 1200 mladih otišlo je u protekle četiri godine. Ovo je za mene i za Krapinsko – zagorsku županiju poražavajuća brojka. Županija je u četiri godine brojčano izgubila jednu malu općinu, ali ostali smo bez zdrave mlade radne snage koja je zalog razvoja i opstojnosti Zagorja i Zagoraca. Zagorje izumire i to pokazuju demografske brojke, a za 15 do 20 godina bit će to izrazito vidljivo i u svakodnevnom životu. Ruralna područja u deset godina gube i do 30 posto stanovništva, što migracijama selo – grad, a što velikim dijelom i negativnim natalitetom. Kao primjer, navest ću grad Pregradu, gdje je u zadnje četiri godine umrlo 343 ljudi, a rodilo se 205 djece. To vam sve govori. Brojke su poražavajuće i jako zabrinjavajuće, a žalosti me što nikog od političara to previše ne zabrinjava. Županijsko vodstvo je ponosno što je to jedna od najmanjih brojki u državi. Bavimo se apsurdnim stvarima, a to, uz nizak životni standard, najviše iritira mlade te se oni odlučuju na odlazak iz Hrvatske. Nažalost, kod nas je svemu kriva politika. Problem je što naši političari i znanstvenici ne sjednu svi zajedno i ne dogovore ključne mjere za spas Zagorja. Ista stvar je i na razini države. Treba nam zajedništvo i sloga više nego za vrijeme rata. Zagorci, probudite se – zaključuje Hohnjec.