“HRVATSKA TAYLOR SWIFT”: MIA DIMŠIĆ, GLAZBENA SENZACIJA IZ OSIJEKA, UOČI KONCERTA U KRAPINI GOVORI O SVOJIM GLAZBENIM POČECIMA, HOBIJIMA, PLANOVIMA I AMBICIJAMA

“Bio mi izazov otpjevati pjesmu na kajkavskom”

Objavljeno: 06.03.2018. Jelena Jazbec

Baš poput country pjevačice Taylor Swift, za koju kaže da je joj je jedan od najvećih uzora te je naziva jednim od najvećih fenomena ovog stoljeća, i 25-godišnja Mia Dimšić prava je senzacija na hrvatskoj glazbenoj sceni. U vrijeme kada se u javnosti u prvi plan stavlja sve osim kvalitetne glazbe i dobrog glasa, ova je skromna Osječanka sa svojom gitarom i glazbenim stilom koji nije tipičan za naše podneblje, uspjela pokoriti domaću glazbenu scenu, a rezultat tog uspjeha je i rekordnih devet nominacija za ovogodišnju dodjelu najpoznatije hrvatske diskografske nagrade Porin. Ovog petka Miju će po prvi puta ugostiti i Zagorje. U Festivalskoj dvorani u Krapini ova će mlada pjevačica izvesti svoje najpoznatije hitove, poput “Život nije siv”, “Budi mi blizu”, “Sanjaj me” i “Bezimeni”, a uoči nastupa, u intervjuu nam je otkrila kada je osjetila da je pozornica njezin život, zašto joj je pjesma “Život nije siv” promijenila život, čime se bavi u slobodno vrijeme i namjerava li se probiti na svjetsku glazbenu scenu.

Kako se razvijao vaš glazbeni put, odnosno, kada ste se počeli baviti glazbom?

Teško mi je reći kad je to točno počelo, od malena sam voljela pjevati i zanimala me glazba. U prvom razredu osnovne sam počela plesati folklor, u trećem pjevati u zboru, a u drugom srednje sam počela svirati gitaru i ubrzo nakon toga pjevati i solistički.

U intervjuima ističete kako ste se za ozbiljnije bavljenje glazbom odlučili kada vas je bend Džentlmeni pozvao na turneju po Kanadi i Americi. Što se tada prelomilo u vama, odnosno, zašto je to bila prekretnica u vašem životu?

Turneja me definitivno jako promijenila, jer sam tada po prvi puta u životu iskusila nešto najbliže životu profesionalnog glazbenika: dan koji se sastoji od putovanja, hotela, svaki dan nove pozornice, nove publike… I na svoje iznenađenje, uvidjela sam da se u tome osjećam kao da se cijeli život pripremam da radim samo i jedino to i da ništa drugo više nema smisla. Otad pa nadalje, fakultet mi je bio samo pozadinski, “rezervni” plan, a svi ciljevi, energija, rad i ustrajnost okrenuli su se u drugom smjeru, prema glazbi. Na spomenutoj turneji upoznala sam i svog današnjeg najvažnijeg suradnika Damira Bačića, bez čije se inicijative i mentorstva moja karijera možda nikada ne bi ni dogodila.

Kada i kako ste počeli pisati svoje pjesme?

Prve stvari sam napravila u srednjoj školi, nedugo nakon što sam počela svirati gitaru, uz nju je bilo lakše i logičnije početi pisati. Imala sam potrebu za tim u tom periodu, ali nisam nikad mislila da će mi to postati i zanimanje ili da će ikad veći broj ljudi čuti ono što napišem. Nakon turneje po Americi, kad je cijela ova priča polako počinjala, ponovno sam počela intenzivno pisati i neke od tih pjesama završile su i na mom albumu.

Zašto ste odabrali upravo country pop stil i jeste li slutili da bi on mogao tako dobro proći kod hrvatske publike?

Odabrala sam ga jer mi apsolutno ništa drugo nije dolazilo u obzir, bila sam zaluđena tim zvukom i nisam čula samu sebe nikako drugačije. Drago mi je što me nitko iz tima od toga nije odgovarao, što su se euforično prihvatili izazova, iako nikada do tada nisu radili na takvoj glazbi i što su svi vjerovali u mene. Nisam slutila da bi mogao tako dobro proći, ali uvijek sam vjerovala da i za njega ima publike, iako je znalo biti komentara da “takva glazba u Hrvatskoj ne prolazi”.

Za pjesmu “Život nije siv” nagrađeni ste Porinom. Kako je nastala ta pjesma i jeste li očekivali takav uspjeh?

Pjesmu sam napisala nedugo nakon što sam se počela profesionalno baviti glazbom, htjela sam veselu i neopterećenu country stvar koja će imati riječi o kojima možeš još neko vrijeme razmišljati. Melodiju sam napravila jednom drugom prilikom, a na tekst me inspirirao razgovor s mamom, u kojem me ona pitala mislim li da ću s ovime što radim biti sretna.

U tom periodu me i samu to pitanje mučilo i pisanje te pjesme mi je stvarno pomoglo. Kada sam je završila, imala sam snažan osjećaj da je to nešto drugačije od svega ostalog i ponovno sam imala sreću da su me svi oko mene u tome ohrabrili i odlučili smo pjesmu prijaviti na Splitski festival. Oduševljena sam što ju je publika tako prihvatila, nikad nisam očekivala uspjeh takvih razmjera tako brzo.

U javnosti vas nerijetko uspoređuju s popularnom pjevačicom Taylor Swift. Što mislite o njoj i je li vam ona jedan od uzora?

Vjerojatno bih mogla napisati knjigu o njoj, koliko toga znam o njenom životu i karijeri. Mislim da je Taylor Swift jedan od najvećih fenomena ovog stoljeća, djevojka koja je došla s periferije, samo sa svojom gitarom i vlastitim pjesmama, i nevjerojatnim fokusom na ono što želi, predanim radom i nepobjedivim stavom i vrlo brzo postala jedna od najvećih glazbenih zvijezda na planetu. Iz njene životne priče svatko od nas može puno toga pametnoga naučiti i primijeniti na sebe. Ona mi je jedan od uzora otkad sam prvi put uzela gitaru u ruke i puno sam naučila iz njenog pisanja.

Tko su zapravo vaši glazbeni uzori? S kime biste voljeli zapjevati/snimiti duet?
Ima ih puno na toj listi. Jako mi se sviđaju pjevači kao što su Oliver, Gibonni, Hari, Tedi, Neno Belan…

Nerijetko za vas kažu i da se razlikujete od ostalih pjevačica na hrvatskoj sceni. Što je po vašem mišljenju ono po čemu se najviše izdvajate?

Trudim se biti iskrena u svemu što radim, jako volim svoj posao i nije mi teško naraditi se za nešto što želim, u kojim god uvjetima. Ali opet, mislim da je ista stvar i s većinom kolega, svi smo tu da damo sve od sebe i ponudimo neku svoju priču kroz te pjesme, onaj dio koji se ne može predvidjeti je reakcija publike na to, ali u tome i jest čar svega.

Mislite li da se na hrvatskoj, ali i svjetskoj sceni previše pažnje pridaje fizičkom izgledu? Kako vi gledate na to i na koje biste kompromise bili spremni pristati?

Mislim da je to sve do toga kako se ti postaviš. Mediji nas od početka vremena pune onim što oni žele da mi mislimo da je istina, pa tako i s velikim fokusom na visoke standarde ljepote. Ne mislim da je tako samo u glazbi, to je jednostavno boljka društva. Ako se mene pita, ako sam ja sebi lijepa, lijepa sam i drugima i obratno. U to sam se uvjerila sto puta, pa bilo to u večernjoj haljini ili džemperu. Ljudi koji se ugodno osjećaju u svojoj koži, uvijek me privuku s tim svojim stavom i energijom. Uvijek bih pristala na ono što se meni u tom trenutku sviđa, bitno mi je da slušam svoje tijelo, ono nekako uvijek čak i bolje nego moj um zna što ja želim, a što ne želim.

Što pripremate u ovoj godini?

Puno koncerata, posebno preko ljeta, kojima se jako veselim, još jedan singl s debitantskog albuma, koji će ujedno biti i posljednji, i onda na jesen potpuno nove stvari.

Jeste li ikada posjetili Zagorje? Jeste li možda već nastupili ovdje?

Posjetila sam ga više puta, ali još nisam nastupala i baš se veselim. Sigurno će biti lijepo.

Što očekujete od nastupa u Krapini i što biste poručili publici?

Očekujem lijepo i ugodno druženje s publikom i nadam se da će uživati. Poručila bih veliko hvala svima koji su kupili kartu i time podržali moj bend i mene.

Svirate i tamburicu. Volite li slavonsku glazbu i izvodite li je često?

Tamburu sam počela svirati godinu dana nakon gitare, u trećem srednje, i osam godina sam bila članica Tamburaškog orkestra “Batorek” iz Osijeka, s kojima sam puno putovala i to mi je najljepše razdoblje života. Budući da je tambura kod mene obiteljska stvar, odmalena je slušam, dobro poznajem taj žanr i jako ga volim. Izvodim je više iz svog gušta, kad sam kod kuće ili s nekima od prijatelja koji također sviraju.

Biste li voljeli nastupiti na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini?

Nisam o tome do sad razmišljala, moram priznati, ali ideja je jako zanimljiva, bio bi mi izazov otpjevati pjesmu na kajkavskom jer ne poznajem narječje i to bi mi bilo prvo takvo iskustvo.

Kakva je Mia Dimšić privatno? Čime se bavite u slobodno vrijeme, imate li neke hobije…?

Volim čitati, kad mi je dosadno, učim španjolski preko Interneta, volim filmove, serije, volim izlaske, druženja s prijateljima… Mislim da je moja svakodnevica po tom pitanju potpuno tipična za 25-godišnjakinju.

Tko je vaša najveća podrška?

Moja obitelj. Okružje u kojem odrastamo i njegova kvaliteta su možda najveći i najvažniji preduvjet za ono što ćemo jednog dana postati, a ja sam imala predivno, poticajno djetinjstvo, u kojem me se učilo da je sve moguće ako uložiš trud, ljubav i razumijevanje u to, da puno putujem, nadograđujem se, sudjelujem u što većem broju aktivnosti i istražujem.

Kako se nosite sa slavom i činjenicom da vas ljudi prepoznaju i prilaze vam na ulici?

Jako mi je to neobično sve skupa. Nisam još navikla na takav stil života u potpunosti, ali predivno je znati da je tvoj rad do te mjere prepoznat i da su pjesme koje stvaraš nesvjesno postale i dio života brojnih ljudi koje ni ne poznaješ.

Kakvi su planovi za razvoj karijere i namjeravate li se pokušati probiti i na svjetsku glazbenu scenu?

Sigurno namjeravam pokušati sve što mi padne na pamet i dati sve od sebe, pa što bude, bude. Imam nešto engleskog materijala i čekam pravi trenutak da s tim nešto napravim. Imam neke svoje snove i to mi je bitno, bez snova i ciljeva život je dosadan.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba