– Već sam dva puta slala opomene, a s vlasnikom, koji je inače iz Zagreba, imala sam i sastanak na kojem je dogovoren rok unutar kojeg je obećao riješiti problem. Sada slijedi kazna – govori nam 39-godišnja Silvija Kramarić, poljoprivredna redarka zadužena za područje grada Pregrade te općina Desinić i Krapinske Toplice, dok se nalazimo na jednom od brojnih zapuštenih zemljišta koje svakodnevno obilazi.
Tako otprilike izgleda jedan njezin radni dan. Sjeda u auto i najčešće ciljano, na temelju prijava građana, obilazi poljoprivredna zemljišta, fotografira ona zapuštena, bilježi podatke i šalje opomene. Osim toga, nadzire provođenje mjera ustanovljenih radi zaštite od erozije, provođenje zabrane, odnosno obveze uzgoja pojedinih vrsta bilja na određenom području, provođenje mjera radi suzbijanja biljnih bolesti i štetočina, te vrši nadzor nad adekvatnim korištenjem i uništavanjem biljnih otpadaka. Kontrolira i održavanje živica i međa, poljskih puteva, uređivanje i održavanje kanala, sprečavanje zasjenjivanja susjednih cestica, sadnju i održavanje vjetrobranih pojasa, te provodi druge mjere za uređivanje i održavanje poljoprivrednih rudina, kao i obavljanje radova na području grada vezano uz uređenje naselja i javne zelene površine.

553 predmeta

Inženjerka je agronomije – smjer stočarstvo, a posao poljoprivredne redarke obavlja od 1. srpnja 2016. godine. Ponedjeljkom, četvrtkom i petkom radi u Pregradi, utorkom u Desiniću, a srijedom u Krapinskim Toplicama.
– Po dobivanju prijave, najčešće odem na Geoportal da bih vidjela o kojoj se parceli radi, tko je posjednik, a tko vlasnik, jer nekad je ista osoba, nekad nije. Nađem česticu, odem tamo i fotografiram te napišem službenu bilješku i šaljem opomenu. Osoba dobije određeni rok da očisti. Pošiljke idu preporučeno, tako da ako nemam dobru adresu, što nerijetko bude slučaj, pošiljka se vrati i idem dalje u potragu za pravom adresom. Šaljem tako dugo dok vlasnik ne primi – kaže S. Kramarić, koja je od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2017. godine otvorila 553 predmeta na sve tri jedinice lokalne samouprave, a s obzirom na veliki broj suvlasnika pojedinog zemljišta, teško je uopće izbrojiti koliko je to poslanih opomena.
– Nerijetko na izvatku iz zemljišnih knjiga ima i po 30 suvlasnika jednog zemljišta, a od toga je 25 umrlih. Kod ovih koji su umrli prije 30-40 godina, na izvatku nema ni adrese, samo stoji ime i prezime vlasnika. Tada krećem u potragu za adresama i živućim vlasnicima, jer opomene moram poslati svim suvlasnicima – otkriva.
U Pregradi je već poslala pet rješenja koji slijede nakon poziva, upozorenja i molbi. Jedan slučaj je i na Prekršajnom sudu. U Krapinskim Toplicama je poslano jedno rješenje, a u Desiniću dva.
Što se tiče visine kazni, svaki grad i općina imaju svoje odluke o agrotehničkim mjerama, gdje su i propisane kazne, od 500 kuna nadalje, ovisno o tome radi li se o fizičkoj ili pravnoj osobi te o tome koliko je članaka stranka u postupku prekršila. Sve odluke dostupne su na stranicama gradova i općina.
Najviše nas je zanimalo kakva su njezina iskustva s vlasnicima poljoprivrednih zemljišta.
– Ima zaista svega. Često znam reći da je svako zemljište priča za sebe i ponekad je teško pohvatati konce i shvatiti vlasničke odnose i životne priče koje se kriju iza toga. Naravno, neki su svjesni da moraju i zaista ima pozitivnih reakcija, što me iznenađuje. Jedna stranka mi je rekla da je bila jako revoltirana i ljuta kad je dobila opomenu, ali kad je uredila zemljište, bila je sretna što je bila prisiljena napraviti to. To je jedan od pozitivnijih primjera. Drugi pak kažu “nisam jedini, ima drugih”. Napadali su me sa strane pitajući zašto baš oni, kako sam mogla ovima poslati opomenu, ovi su stari i bolesni, ali iz podataka koje imam, ja to jednostavno ne mogu znati – kaže S. Kramarić, dodajući i kako je sa starijima i nemoćnima imala najmanje problema.
– Oni u većini slučajeva nazovu jer se boje da ne bi dobili kaznu, s obzirom na to da inače plaćaju sve račune i izvršavaju sve obaveze. Uvijek se dogovorimo i pokušamo naći neko zajedničko rješenje jer smatram da se ljudima treba pomoći. S druge strane, ima osoba koje su stare i nemoćne, ali iz inata ne žele to napraviti. Uglavnom su to ljudi koji imaju problema i sa susjedima i cijelim selom. Jer nerijetko su susjedi spremni uskočiti u pomoć starijima, ali oni jednostavno ne žele. Bilo je čak prijetnji da će zapaliti zemljište i uzrokovati požar, a žalili su se institucijama i na mene i moje obavljanje posla, jer kao “maltretiram ljude” – otkriva nam Silvija, dodajući kako su najčešće izlike za neodržavanje zemljišta snijeg i hladnoća zimi te strah od zmija ljeti, što je uvijek dobro nasmije.

Kaos u knjigama

Više od pola predmeta otvoreno je na temelju prijava građana, međutim, i tu nailazi na svakakve situacije.
– Zna biti i neopravdanih prijava, susjedi se svađaju pa jedan drugog prijavljuju bez potrebe, ali onda to nastojim riješiti mirnim putem. Ne šaljem opomenu, nego samo dopis da je bila prijava, a osobi koja je podnijela prijavu, nastojim mirnim putem obrazložiti zašto je neopravdana ili se dogovorim s drugom stranom da poreže par grana koje smetaju susjedu i slično – kaže.
Kao najveći izazov u svom poslu, ističe nesređene zemljišne knjige, zbog čega mnogo vremena gubi upravo na potragu za vlasnicima.
– Stanje u katastru i gruntovnici je strašno, no, sigurna sam da bi većina ljudi bila spremna na raščišćavanje situacije, samo kada čitav taj postupak ne bi bio tako skup. Često kažu: “Rado bih sebe upisao kao vlasnika, ali druga osoba mi to ne da ili cijeli taj postupak bi me stajao više nego što vrijedi ova zemlja”. Kada bi bile uvedene neke minimalne naknade, sigurna sam da bi se riješilo više od 90 posto problema. Veliki problem su i neprovedene ostavinske rasprave, pa zemlja jednostavno nema vlasnika. Posebno je problematična općina Desinić, gdje po 30 godina nisu vođene ostavinske rasprave i ja jednostavno ne mogu ući u trag vlasnicima. Unatrag nekoliko godina, automatski se pokreće ostavinska rasprava, no prije toga nije bilo – kaže Silvija, te dodaje kako joj u potrazi za pravim adresama puno pomažu djelatnici matičnog ureda u Pregradi i policijski službenici.
Zbog svih tih prepreka i papirologije koju mora ispuniti, i sama priznaje kako joj je ograničavajući faktor vrijeme, no građanima Pregrade, Krapinskih Toplica i Desinića uvijek u šali kaže: “Bez brige, svi ćete doći na red”.
Najveće joj je zadovoljstvo, ističe, kada vidi da ju je netko poslušao i uredio svoje zemljište, no ni tada joj srce nije na mjestu.
– S obzirom na to da sam poljoprivredne struke, jako mi je žao što nema poljoprivrede. Ljudi sve to očište, ali što dalje? Ništa se ne događa, nema programa. Velika mi je želja da se već jednom stvore uvjeti da bi poljoprivredne površine koje ljudi očiste, dobile pravu funkciju – zaključuje Silvija Kramarić.