U MJESECU BORBE PROTIV OVISNOSTI, DONOSIMO DVIJE POTRESNE ŽIVOTNE PRIČE KORISNIKA TERAPIJSKE ZAJEDNICE “MOJI DANI” U ĐURMANCU, KOJI TRENUTNO VODE SVOJU NAJTEŽU BITKU

“Ne želim da se moja kći srami oca narkomana”

Objavljeno: 09.12.2017. Jelena Jazbec

Od 15. studenoga do 15. prosinca obilježava se Mjesec borbe protiv ovisnosti, a tim smo povodom posjetili Terapijsku zajednicu za ovisnike o drogama, alkoholu i kocki “Moji dani” iz Đurmanca. Zajednica je osnovana 2003. godine, ima smještajni kapacitet za 20 muških korisnika, koji je trenutno popunjen. Program traje od 12 do 15 mjeseci, a baziran je na psihosocijalnoj rehabilitaciji i reintegraciji ovisnika u normalan život. Sastoji se od radnih aktivnosti te grupnog i individualnog rada. Korisnici samostalno rade sve poslove vezane uz održavanje objekta, čistoću prostora, pranje i glačanje rublja, planiranje i nabavu svih potrebnih namirnica, pripremu obroka, pranje posuđa, čuvanje domaćih životinja i slično. Također, radna terapija podrazumijeva i pomoć lokalnom stanovništvu u poljoprivrednim radovima i slično, a korisnicima se omogućava i doškolovanje, prekvalificiranje zanimanja i pohađanje tečaja za računalnog operatera.

Majčina smrt

U Đurmanec je prije mjesec dana stigao 39-godišnji Nikola iz Zagreba, koji je s nama odlučio podijeliti svoju životnu priču, za koju kaže da nije tipična narkomanska.
– Tata je završio ekonomiju, radio je kao zamjenik direktora informatičkog sektora jedne banke. Mama je završila komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Kad sam imao devet godina, mama je oboljela od raka. Bolovala je od 1989. do 1996. godine, liječila se u Njemačkoj i u Belgiji, a umrla je s 43 godine. Ja sam tada imao 17. Mogu reći da nam je ta njena bolest poremetila do tada mirno i sretno djetinjstvo – kaže Nikola.
Išao je u klasičnu gimnaziju, a piti alkohol i pušiti travu počeo je u srednjoj školi, sa šesnaest godina. U četvrtom razredu srednje škole s grupom “Putujem i učim” išao je na putovanje u Amsterdam i tamo je prvi puta probao “čarobne gljive” i MDMA, čisti sastojak ecstasyja.
– Zanimljiva situacija se zbila kada su nam na majčinom sprovodu prvi puta dali tablete za smirenje, tada sam prvi puta osjetio taj pozitivan učinak. Nakon sprovoda tata je meni i bratu dao novac i rekao: “Evo, napravite što hoćete”. Mi smo otišli u birc, naručili pive, a ja sam alkohol miješao s tim tabletama za smirenje koje su nam još ostale, naravno, u kombinaciji s “duvkom” – govori Nikola, te dodaje kako je tek retroaktivno shvatio koliko je zapravo majčina smrt utjecala na njegov život.
Nakon klasične gimnazije, upisao je Filozofski fakultet, komparativnu književnost i povijest umjetnosti, kao i njegova pokojna majka.
– Za vrijeme studiranja sam konzumirao ecstasy, speed, kokain. A onda sam probao i heroin, pa bi dva puta mjesečno vukli na nos heroina za 100-200 kuna, i onda bi se šetali gradom, bila bi zima, a nama bi bilo jako toplo. Tada sam imao negdje 22 godine, ali nisam se navukao i nisam taknuo heroin do 28. godine. Na trećoj godini Filozofskog sam otišao u vojsku jer me počelo gušiti to druženje s istim krugom ljudi. Završio sam u vojnoj policiji prvog Hrvatskog gardijskog zbora, čuvali smo tajnu službu i Tuđmana. I u vojsci sam nastavio “duvati”, piti, ali to nije bilo svakodnevno, nisam na to gledao kao na ovisnost, normalno sam funkcionirao – kaže.
Zbog majčine smrti, imao je i veliki problem s curama.
– Bio sam s jako puno cura, ali kao posljedica majčine smrti, bojao sam se zavoljeti, jer bi u slučaju da me ona ostavi, to bio preveliki gubitak za mene. No, kad sam se vratio iz vojske, upoznao sam jednu djevojku, zaljubio sam se po prvi puta, prepustio sam se. Pričao sam joj o književnosti, vidjela je koliko volim pisati, i naposlijetku me nagovorila da upišem režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Upao sam iz prve – kaže Nikola.
Koliko je talentiran, svjedoči i činjenica da je na trećoj godini studija dobio nagradu za najbolji dokumentarac na studentskom festivalu, no i film je direktno bio povezan s njegovom ovisnošću.

Najbolji mladi režiser

– Radio sam dokumentarac o tri dečka iz mog kvarta koji su ubili četvrtog radi 50 ecstasyja na Badnjak 1998. Ja sam radio dokumentarac o njihova zadnja dva tjedna prije odlaska u Remetinec na odsluženje kazne. Imao sam 27 godina i tijekom snimanja filma počeo sam se družiti s tim dečkom koji je bio ubojica. On je tada bio na heptanonskoj terapiji i ja sam, da se zbližim s njim, od njega počeo uzimati hepove. U međuvremenu sam prekinuo s onom djevojkom, oženio se drugom i dobio dijete, kćer koja danas ima 11 godina. Posao je dobro išao, dobio sam nagradu za najboljeg mladog režisera u Hrvatskoj, a za jednu poznatu televizijsku seriju koju sam radio na račun sam dobio 50 tisuća kuna. Ženi sam rekao da sam dobio 25 tisuća kuna, a drugu polovicu sam potrošio na drogu. Navukao sam se kao svinja. Manipulirao sam i lagao oko godinu dana, a onda su me brat i supruga odveli psihijatru. Pokušao sam ga uvjeriti da nisam ovisnik, a onda me on pitao: “Koliko tebi treba da preživiš dan?” Meni je tada trebalo 500 kuna dnevno da bih nahranio svoju ovisnost – prisjeća se.
– Unatoč svojoj ovisnosti, ja sam i dalje najnormalnije radio, snimao dokumentarce, putovao po svijetu, no vidio sam kako me gledaju moji kolege, prijatelji, pa i moja obitelj. Moja supruga je već prije godinu dana dogovorila da dođem ovdje, međutim, ja sam to izbjegao. I onda sam nedavno shvatio da sam izgubio još jednu godinu životu, da mi je kćer još starija, i da moji prijatelji i obitelj polako dižu ruke od mene. Ironija je da je ova kuća i imanje gdje sam sada, u vlasništvu bratića moje mame i sa svojim sam bratom bio ovdje 1998., kada je to još bio planinarski dom – kaže Nikola.
Od kada je došao u Đurmanec, skinuo je trećinu terapije koju dobiva kao medicinsku zamjenu za heroin, a želja mu je doći na nulu.
– Ovaj tjedan sam se prvi puta nakon mjesec dana čuo sa ženom i osjetio sam u njenom glasu da je sretna što sam ovdje. Mi narkomani ne volimo sebe, ali se ne usudimo dignuti ruku i droga je naš oblik samoubojstva. Ja sam došao ovdje da bih promijenio samog sebe, jer ne mogu pružati ljubav drugima, raditi filmove, ništa, ako ne promijenim sebe. I najvažnije od svega – ne želim da se moja kći srami oca koji je narkoman – zaključuje Nikola.

 



BIJEG OD POSLJEDICA PSIHIČKOG I FIZIČKOG ZLOSTAVLJANJA, DEJAN (34) JE GODINAMA PRONALAZIO U ALKOHOLU I DROGI

“Radio sam na odjelu ovisnosti i sebi u tajnosti ubrizgavao heroin, uvjeren da nisam ovisnik”

Zagrepčanin Dejan (34) potječe iz obitelji razvedenih roditelja. Njegov otac alkoholičar napustio je njega i sestru blizanku kad su imali godinu dana. Do šeste godine živjeli su miran život s majkom, koja im je, kaže, pružala svu ljubav koju je mogla dati. No, kada su krenuli u školu, upoznala je čovjeka koji je postao njihov očuh. Zlostavljao ih je fizički i psihički.

– Vjerojatno je to utjecalo na mene i na sestru. Bili smo odlični i vrlo dobri učenici, a onda sam već krajem sedmog razreda počeo eksperimentirati s cigaretama. Bio sam jako povodljiv, tada sam otprilike prvi puta probao i alkohol. U osmom razredu je to već bilo ljepilo. Mama to nije vidjela, nije obraćala pažnju, a ja sam to vješto prikrivao sa svojim učenjem. Upisao sam srednju medicinsku školu i tamo negdje početkom drugog razreda počeo sam posjećivati festivale elektronske glazbe, gdje sam došao u doticaj s težim drogama. Marihuanu sam probao već u osnovnoj školi, a u srednjoj sam počeo uzimati sintetičku drogu, ecstasy, speed. U drugom srednje sam na praksi počeo uzimati tablete protiv bolova. Vidio sam na praksi ljude koji su ovisnici, ali nisam sebe tako doživljavao, mislio sam da se meni to ne može dogoditi, ja sam s druge strane. Policija me uhvatila s travom, mama me slala na razna savjetovanja, testiranja mokraće, ali ja bi to nekako uvijek uspio izmanipulirati, dao bih tuđu mokraću, ili bih bio čist po mjesec dana – otkriva Dejan, te dodaje kako bi si uvijek govorio da će se drogirati još samo do 20., pa do 25., i tako dalje.

Nedostatak samopouzdanja

– Nisam vjerovao da me droga može tako uzimati, a kasnije sam shvatio da sam s time počeo zbog nedostatka samopouzdanja i tih nekih strahova i nemira. Vjerojatno sam s uzimanjem droge pokušao pobjeći od stvarnosti – ističe.
Kada su se krajem srednje škole on i sestra zbog obiteljskih nemira preselili kod bake, osjetio je još veću slobodu.
– Inače sam već sa 17 godina probao heroin, ali sam ga na iglu počeo uzimati tek dvije godine kasnije. Sve mi je to bilo dobro poznato jer sam o tome učio u školi. Radio sam na odjelu ovisnosti i mislio sam da se to meni ne može dogoditi, a onda me jednog dana mama našla kako u wc-u uzimam heroin intravenozno. Pokušala mi je pomoći na sto načina, otišao sam se registrirati kod doktora Sakomana u Vinogradsku, gdje sam dobio apstinencijsku terapiju heptanona, kojeg sam se uspio riješiti tek dolaskom ovdje – kaže.
Pokušao se liječiti već desetak puta, dva je puta bio i u molitvenoj komuni u Međugorju, međutim, svaki bi puta padao nakon nekoliko mjeseci.

“Odgovorni od posla”

– Uglavnom se mojih posljednjih sedam godina života uglavnom svodilo na zatvor i hospitalno liječenje. Dobio sam i trombozu, kao posljedicu intravenoznog uzimanja droge, i hepatitis. Nakon što sam se predozirao peti, šesti puta, shvatio sam da sve to više nema smisla. Vidio sam brošuru i došao sam ovamo, prvenstveno radi mame. Htio sam u neku liberalniju komunu, koja nije pod tolikom izolacijom i gdje se malo više moraš nositi sa svim kušnjama. U apstinenciji sam neka tri – četiri mjeseca. Nemam neku žudnju za drogom, ali dogode mi se situacije koje bi mi se vjerojatno dogodile i vani i možda ne bih posustao odmah, ali nakon tri – četiri mjeseca bi, tako da, nisam još spreman za izlazak. Vani me još čeka i zatvor, tako da se moram dobro pripremiti za sve što dolazi – ističe Dejan, koji je, zahvaljujući svom velikom napretku u četiri mjeseca provedena u Terapijskoj zajednici, dobio i titulu “odgovornog od posla”, što znači da koordinira radove koje korisnici obavljaju tijekom dana.
– Odgovornost mi pomaže da se otvaram prema ljudima, da ih upozoravam na njihove propuste, da budem komunikativniji, sve ono što će mi pomoći da se bolje prilagodim kada jednog dana izađem – optimistično zaključuje Dejan.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba