Žarko Fruk, rodom iz Popovca pokraj Krapine, rođen je 1968. godine. Čim je počeo Domovinski rat, kao 23-godišnjak, prijavio se u Posebnu jedinicu policije i otišao na obuku u Kumrovec. Sa svojim ratnim kolegama 1991. godine poslan je u Vukovar, gdje je zajedno s lokalnim stanovništvom više od mjesec i pol dana hrabro i ustrajno sudjelovao u obrani grada heroja.
Svake godine u ovo vrijeme njega obuzima mješavina emocija. Prisjeća se dana provedenih kraj hladne rijeke Vuke, noći prospavanih pod vedrim nebom i svakodnevnih zvuka tisuća i tisuća granata koje su parale uši, ali u njemu su s vremenom prestale izazivati strah. Danas, kada obilježavamo 26. obljetnicu pada grada i odajemo počast svim žrtvama koje su položile svoj život na oltar domovine, donosimo vam njegovu priču o tome kako je preživio Vukovar.
– Prvi smo puta krenuli prema Vukovaru 25. kolovoza 1991., ali smo došli samo do Bogdanovaca. Bilo nas je 80-ak, a imali smo pet pušaka i tri pištolja, znači, samo uniforma. Dolje smo trebali preuzeti naoružanje, međutim, taj dan je JNA s tenkovima priječila prolaz za Vukovar i stigla je zapovijed da se vraćamo nazad – počinju Fruk svoju priču.
Silno je želio ići u Vukovar i sam se prijavio, a onda mu se 30. rujna želja i ostvarila.
– U bazi u Petruševcu nas 19 je 30. rujna ponovno dobilo zapovijed da idemo prema Vukovaru. U Bogdanovce smo došli oko ponoći i tu smo čekali vodiča da nas kroz Kukuruzni put odvede za Vukovar. U Vukovar smo ušli u ranim jutarnjim satima, 1. listopada, napravili smjenu našima, hvala Bogu, oni su uspjeli izaći. Taj dan su i Kukuruzni put zatvorili i bilo je – nitko unutra, nitko van. Tu smo ostali sve do 17. studenoga – priča nam ovaj hrabri branitelj i opisuje svoje dane provedene u konstantnoj životnoj opasnosti.
“Vikend ratnici”
– Hrana, je li stigla, nije stigla, zadnjih mjeseca dana jeli bi ono što smo nalazili po kućama, srećom pa je Vukovar bio bogati grad pa se moglo naći. Činjenica jest – jeli smo i pili što smo stigli, i držali smo položaje koliko smo stigli. Spavanje je bilo nikakvo, po kućama, drži stražu, nemaš odmora, jako teško pada na psihu. Sjećam se hladne Vuke koju smo prolazili držeći pušku iznad glave, s vodom do ramena. Zatim bi izašli van i sušili se u mrazu. Nismo čak imali niti zimske jakne, nego neke lagane, jesenske. Nije bilo dovoljno ljudi, pa čak i kada bi mobilizirali nekog domaćina, i on bi pobjegao s položaja. A mi kada smo došli dolje, nemaš kamo, moraš tu biti, jer izlaza nije bilo, sve do 17. studenoga. Nismo bili Rambo, ali napravili smo koliko smo mogli. Ne možeš više… Držiš pušku u rukama, a on te gađa granatama – ističe Fruk.
Bilo je tu i okršaja licem u lice, na 10 – 20 metara, a posebno mu se u sjećanje urezala jedna anegdota.
– Jedan kolega, bio je 18-godišnji mladić, a poginuo je upravo u Vukovaru, s protivnikom je razgovarao, bili su na par metara i nisu se prepoznali. “Koji si ti i koga trebaš?”, pitao ga je srpski vojnik. Kad je rekao Hrvat, počeo je “rusvaj”. No i to smo riješili – prisjeća se Fruk.
Kaže, bilo je dobro prvih dana, a onda je postajalo sve teže.
– Srpska vojska u devetom je mjesecu još išla s pješadijom, i to su naši rješavali. No, kad su se malo opametili, počeli su koristiti topništvo, sruši ti kuću i ne možeš dalje. Vikendi su bili najteži jer su dolazili njihovi “vikend ratnici”, koji bi došli za vikend, iživljavali se, bacali granate gdje su stigli – kaže Fruk, te opisuje kako su s vremenom on i njegovi ratni kolege naučili živjeti sa svakodnevnim zvukom granata.
– Već smo bili istrenirani, po zvuku smo točno znali gdje će pasti, živci su se već naviknuli. Sjećam se scene, bio je lijep dan, i sunce je malo grijalo, pa smo bili ispred jedne kuće kolega i ja. Sunce nas grije, a pokraj nas padaju geleri. Niti se miče on, niti se mičem ja – govori sa smiješkom.
A onda je došao taj 17. studenoga, kada je presječena komunikacija s Borovim Naseljem i srpska je vojska prodrla na rijeku Vuku. Fruk je tada zajedno sa svojim kolegama morao donijeti natežu životnu odluku.
– Kao što je rekao moj prijatelj, bilo je proboj ili bolnica. U nedjelju, 17. studenoga navečer, ipak smo krenuli u proboj i moram reći, bila je to borba za goli život. Krenula je kolona, no, nisu svi uspjeli. U utorak ujutro nas 45 upalo je u zasjedu i tu je bilo mrtvih, zarobljenih, ali Zagorec je uspio pobjeći. Ostao sam sam, i to me spasilo kad sam išao prema položajima HOS-a u Maloj Bosni. Naime, da nas je bilo više, oni bi počeli pucati. Ja njih nisam vidio, oni mene jesu – ističe Fruk.
Upravo su mu pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga spasili život.
Nakon 50 dana
– Zaustavili su me, odveli me u prihvatni centar u Vinkovce, tamo sam se otuširao nakon više od 50 dana, otišao na brijanje u brijačnicu, presvukli su me i autobusom sam krenuo za Zagreb. 21. studenoga u 1 sat u noći javio sam se u bazu u Petruševac – završava svoju priču.
Prošao je vukovarsku Golgotu, dva je puta bio ranjen, danas je 50-postotni hrvatski ratni vojni invalid, a s tugom se posebno prisjeća četvorice heroja, od onih 19 ratnika s kojima je krenuo na put prema Vukovaru, koji su ondje izgubili živote – dvojica u borbi, a dvojica na Ovčari.
Domovinu je branio do samog kraja, a onda je 1996. godine umirovljen. Danas živi miran život u Svetom Križu Začretju, sa suprugom i dvoje djece, sretan što unatoč svemu još uvijek stoji na dvije noge, a zaobišle su ga i strahote logora, za razliku od, primjerice, njegova kuma, koji je s Tigrovima tri mjeseca proveo u Vukovaru, a onda još devet mjeseci u logoru u Mitrovici.
I unatoč ponekim mučnim sjećanjima, na spomen Domovinskog rata ne može ne osjetiti sreću, ponos, pa i svojevrsni zanos.
– Bili smo mladi, ludi, svojevoljno smo krenuli u obranu domovine jer smo imali cilj i cijelo smo vrijeme znali za što se borimo. To nam je naposlijetku donijelo takvu premoć nad neprijateljem – zaključuje ovaj zagorski branitelj.