Ako se ikada vozite iz Zlatar Bistrice pa skrenete lijevo na Selsku cestu, put će vas odvesti prema Erveniku, točnije zaseoku Kosalci, gdje ćete vidjeti pomalo neobičan putokaz na kojem piše “ZOO Ervenik”. Ne, nije šala, Zagorje zaista ima svoj zoološki vrt, koji su zahvaljujući entuzijazmu i neizmjernoj ljubavi prema životinjama uredili članovi obitelji Hunjak, točnije, supružnici Nada i Josip Hunjak, i njihova djeca Ivica, Luka i Đurđica.
ZOO Ervenik prostire se na 12 tisuća četvornih metara, a radi se zapravo o imanju Josipa Hunjaka, umirovljenog soboslikara rodom iz Ervenika, koji već dugi niz godina živi u Zagrebu. Ipak, to ga ne sprječava da gotovo svaki dan putuje u Zagorje kako bi se brinuo za svoje životinje.

Jezero za labudove

– Sin i ja smo sve to pokrenuli 1995. godine. Na ideju sam došao kada sam radio u Podsusedu, pa sam kod jedne obitelji vidio paunove i fazane, i u tom se trenutku zaljubio. Počeo sam najprije s paunovima, a onda smo počeli obogaćivati naše imanje i sada svaki čas kupimo nešto novo. Trenutno imam 13 vrsta fazana, plave paunove i jednog bijelog, gavrane, razne grlice, golubove, kokoši, patke, labudove, jelene, patuljaste koze, zečeve, pse, mačke i papige – kaže Josip, te ističe kako je teško reći koliko točno životinja stanuje na njegovom imanju.
Njegov je sin uredio i jezero za patke i labudove, koje je duboko oko jednog metra.
– Tu je i potočić koji se ulijeva u to jezero i to je jedan poseban ukras našeg dvorišta. Pumpa vodu vuče iz jezera i onda je ponovno vraća dolje – opisuje nam Josip.
Svoje je životinje nabavljao na izložbama u Virovitici, Zagrebu, Njemačkoj i Austriji, a mi smo ga pitali koliko zapravo stoji takav hobi.
– Troškovi su veliki, mjesečno nas samo hrana stoji tisuću kunu, a tu je i gorivo koje potrošim s obzirom na to da gotovo svaki dan putujem iz Zagreba, no ljubav prema životinjama je jača i zato nijedna cijena nije previsoka – kaže.
Svojevremeno su ovo imanje posjećivali i turisti, pogotovo skupine djece, no s godinama je posjetitelja sve manje. Ulaznice nikada nije naplaćivao, primao je samo dobrovoljno priloge, i žao mu je što više ljudi ne dolazi kako bi vidjelo njegovo imanje koje uređuje s toliko ljubavi.
– Ljudi su dolazili ovdje i uvijek bi bili oduševljeni, no problem je taj što ja nemam seoski turizam, nemam restoran, ne mogu im ponuditi jelo i piće. Nažalost, nemam kapaciteta za to. Volio bih da dolazi više posjetitelja, da ljudi vide sve što imam ovdje. Naravno, da mi netko da neki prilog, pomoć, sve bi mi dobro došlo – ističe.

Osvajali priznanje

Ukras dvorišta je stara hiža koju je Hunjak otkupio od svoga strica. Kuća ima više od 85 godina, a sa svojom ju je suprugom pretvorio u muzej.
– Skupljamo starine, a većinu iz naše kolekcije prikupili smo zahvaljujući dobrim ljudima koji su došli ovamo, vidjeli, pa su onda i oni odlučili pokloniti neke stvari koje njima ne trebaju – kaže.
Kuću sada krasi vrijedna etno zbirka, poput starinskog kreveta, restauriranog ormara starog preko sto godina, drvene škrinjice za čuvanje posteljine, zagorske narodne nošnje, zipke, kolovrata, žrvnja za mljevenje kukuruza, pegle na “žerafku”, glinenih lonaca, dviju starih “Singerica” i sl. Od starih knjiga, tu je početnica za pučku školu iz 1911. godine i katolički kalendar iz 1898. godine.
Obitelj Hunjak već je osvojila i razna priznanja, poput onoga za očuvanje etno objekata i za izvanredan trud u očuvanju biološke raznolikosti, koju dodjeljuje Udruga “Lijepa naša”, Zlatar Bistrica, zatim priznanje Turističke zajednice Gornja Stubica, kao i priznanje za cvjetni prozor, dodijeljeno od strane “Večernjeg lista”.
Hunjaka smo na kraju pitali i kakve su njegove skrivene želje i planovi.
– Želje su velike, ali mogućnosti nisu. Rado bismo proširili imanje, napravili ogradu da nam jeleni, koje posjetitelji jako vole, mogu biti vani, na velikoj površini… Ma svašta, ali nemam mogućnosti – ističe.
Zanimalo nas je i je li ikada planirao iskoristiti svoje imanje u komercijalne svrhe.
– Nisam. Ovo je samo za našu dušu. Ali, svatko tko dođe – dobro dođe – zaključuje Hunjak.