Hrvatska danas slavi Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja te 22. obljetnicu vojno – redarstvene operacije “Oluja”. Tim smo vam povodom kroz priču jednog zagorskog branitelja, koji je sudjelovao u tim teškim danima, ali danima ponosa i slave, željeli približiti atmosferu onog vremena te smo umirovljenog pukovnika i posljednjeg zapovjednika 103. Zagorske brigade, danas načelnika Zlatar Bistrice, Žarka Miholića, zamolili da nam preporuči nekog suborca. Njegov je prijedlog bio Josip Puh iz Petrovskog te smo gospodina Puha i kontaktirali. On je rado pristao, ustupio nam je i nekoliko fotografija iz onog vremena, no, iako smo mislili da će to biti u tekst u formi intervjua, jer smo gospodinu Puhu mailom uputili nekoliko pitanja i smjernica kako bi se taj tekst mogao odvijati, njegovi odgovori, odnosno svjedočanstvo iz onog vremena, napisani, vidi se, s velikim žarom, ljubavlju i ponosom, onako, “u jednom dahu” toliko su nas se dojmili, da smo odlučili cijeli njegov tekst prenijeti u cijelosti:

Fotografija je snimljena na poligonu kod Jedinstva 16. veljače 1992. godine na svečanosti davanje prisege 1. bojne Postrojeno Zapovjedništvo s lijeva u prvom redu Stjepan Pernjek, Josip Puh i Ivan Podgajski

 

“Pokušat ću Vam odgovoriti, uz vremenski odmak od 26 godina, pa ću negdje, s obzirom na svoje godine i pogriješiti. Međutim, cijelim tekstom koji ću napisati ne želim sebe uzvisiti, jer mislim da sličnu ili još bolju priču je mogao ispričati bilo koji branitelj s područja Krapinsko – zagorske županije, i nimalo se ne smatram reprezentativnim uzorkom braniteljske populacije s tih prostora, a po evidenciji u Registru branitelja s područja KZŽ bilo je oko 11.500 tisuća branitelja u postrojbama policije i vojske.
Ja sam Josip Puh, natporučnik OS RH u miru, dragovoljac Domovinskog rata voljom Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, međutim ne osjećam se dragovoljcem. Pokušat ću objasniti gore izrečene riječi, jer me ljuti kada slušam na televiziji ili radiju, ili čitam u novinama, baš svakog branitelja koji se kiti tim nazivom, te se pitam, a tko je od preostalih trebao braniti nam Lijepu Našu? Zašto se ja ne osjećam dragovoljcem? Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, kao i Zakon o obrani Socijalističke Republike Hrvatske, koje smo nakon proglašenje nezavisnosti privremeno preuzeli kao svoje zakone, govore da je obaveza, dužnost i čast svakog vojno sposobnog muškarca i žene (osobe koje su dobrovoljno bile uključene u Teritorijalnu obranu SR Hrvatske), da u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata brani svoju Domovinu. Temeljem gore navedenih riječi, a budući da sam odslužio vojni rok u tadašnjoj zajedničkoj vojsci, kroz školu pričuvnih časnika topništva u Zadru i stažiranja u jedinici u Uroševcu, našao sam se opet temeljem gornjih zakona u kategoriji vojno sposobnog muškarca, te sam na poziv nadležnih tijela preuzeo poziv i javio se na raspored u Zapovjedništvo 1. bojne 103. brigade ZNG. Opet jedno obrazloženje za one koji ne poznaju ustroj OS RH. Republika Hrvatska je također temeljem gore navedenih Zakona u to vrijeme mogla naoružavati samo policijske snage, pa rukovodstvo na čelu s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom koristi ovu zakonsku mogućnost i prilazi ustrojavanju postrojbi Zbora Narodne Garde, čiji se dijelovi po prvi put postrojavaju na stadionu u Kranjčevićevoj ulici 28. svibnja 1991. godine (od tada taj dan slavimo kao Dan oružanih snaga RH).
Od 1982. godine u braku sam s Božicom, koja mi je podarila dvoje krasne djece, Tomislava rođenog 1983., i Jelenu rođenu 1985. godine. Prije Domovinskog rata od ožujka 1984. godine radim u Predionici Zagreb, najprije kao tekstilni tehničar (školovanje završio 3. godine u TŠC Zabok, a četvrtu godinu sam završio u TŠC Zagreb), a nakon par mjeseci kao majstor u fazi predpredenja. Budući da se rad u toj tvornici, koju su dobrovoljnim radom 1949. godine većim dijelom izgradili vrijedni Zagorci (mnoge sam i svojim dolaskom zatekao na radnim mjestima), odvijao u tri smjene redovito sam izvršavao svoje poslove do 6. listopada 1991. (nedjelja), kada sam dobio ratni poziv da se javim na mobilizacijsko mjesto Donja Šemnica, to jest na MZ Osnovna škola. Da budem precizan, budući da sam već prije obaviješten da će taj dan biti mobilizacija, odlazim u prostore Mjesne zajednice Petrovsko preuzeti mobilizacijski poziv, i tu srećem poznate “likove” koji mi uručuju poziv uz vrlo sramotni komentar “jel’ došlo vrijeme da ideš u rat”, a ja sam odgovorio da će svi prisutni moći iskoristiti tu mogućnost. Moram se pohvaliti da sam bio u mogućnosti da svima omogućim da se priključe postrojbama 103. brigade HV (od 2. listopada 1991. godine brigade ZNG prevode se u brigade HV, budući da je počeo s radom Glavni Stožer HV, te su se stekli uvjeti da Republika Hrvatska ima svoju vojsku), što sam i vrlo rado učinio.

Fotografija je snimljena na zapovjednom mjestu 1. bojne u s. Rožići u mjesecu prosincu 1991. Na fotografiji su slijeva na desno: Ivan Podgajski, Ivan Maligec i Josip Puh

 

Ratni put 1. bojne 103. brigade HV započinje već 8. listopada 1991. godine, kada skupina od 108 ljudi odlazi u obranu Grada Karlovca i Duge Rese. Tada započinje i moj ratni put na dužnosti referenta za obavještajne poslove, a ubrzo sam imenovan na mjesto pomoćnika za logistiku 1. bojne 103. brigade. Bojna je u okolici Karlovca ostala do početka lipnja 1992. godine te sam mišljenja da je 103. brigada HV doprinijela da se Karlovac i okolica obrane i da nikada ne postane Kordunovac. Nakon Karlovca ustrojava se TG 103 (brojno stanje 712 pripadnika), pod zapovijedanjem tada satnika Žarka Miholića, a ja sam postavljen na dužnost referenta za popunu. Zapoviješću OZ Zagreb TG-103 je upućena na Sinjsko područje, pod operativno zapovijedanje ZP Split, te posjeda položaje s. Šimunđa – tt 361 Korbačuša. Po povratku iz Sinja, TG-103. raspoređena je u ZP Đakovo, te zaposjeda položaje na lijevoj obali Save na potezu od s. Oprisavci – Donja Bebrina – Klakar – Gornja Bebrina – Rušćica – Slavonski Brod – Poloj, Na tim položajima TG-103 ostaje do kraja rujna 1992. godine.
Po povratku iz Slavonskog Broda brigada se djelomično demobilizira, preustrojava se tako da Zapovijedanje bojnama preuzimaju pričuvni časnici, a do tada su Zapovjedništva bojni organizirana tako da su Zapovjednik bojne, zamjenik zapovjednika bojne i referent tehničke struke bili djelatne vojne osobe, a ostali dio Zapovjedništva su činili pričuvni časnici i dočasnici. Zapovjednici novoustrojenih bojni su: 1. satnik Ivan Podgajski, sada pokojni, 2. satnik Branko Kos, 3. bojnik Ivan Kordej, a ja sam raspoređen u Zapovjedništvo brigade na dužnost pomoćnika Zapovjednika za IPD. Tada su brigadi u ustroj pridodati i TRD sa zapovjednikom satnikom Zvonkom Martinićem i PORB sa zapovjednikom Veljkom Podbojem.
Zapovjedništvo brigade (djelatni časnici i dočasnici, njih devet te pričuvni časnici i dočasnici) s potrebnim dijelom za osiguranje i opskrbu vojarne Stubička Slatina ostaju mobilizirani, te vrše intenzivnu obuku s odabranim VPS (vojno-popisne specijalnosti).

Fotografija je snimljena u Ivanić Gradu u Zapovjedništvu brigade tijekom boravka 1. bojne u Sunji, u mjesecu studenom 1993. godine. Na slici s lijeva na desno su: stoje Gordan Zorko,  Sanja Artić, Goran Šoštar, a sjede Josip Puh i Alojz Buzjak

 

Poradi odlaska bojnika Branka Bolfeka na rad u Glavni Stožer OS RH, na prijedlog kadrovskog savjeta Zapovjednika brigade 1. studenog 1993. godine imenovan sam kao pričuvni natporučnik na djelatno mjesto Pomoćnika NS za popunu, mobilizaciju i personalne poslove u Zapovjedništvu 103. brigade HV, te već 13. studenog odlazim s 1. bojnom i pridodanom logističkom satnijom brigade u Sunju na ispomoć 17. domobranskoj pukovniji na položaje s. Bistrač – s. Bobovac – s. Lonja – Kanal Trebež.
Budući da nadređeno zapovjedništvo prosuđuje da se radi o vrlo dobroj postrojbi, početkom 1994. godine Zapovjednik ZP Zagreb general Petar Stipetić izdaje Zapovijed brigadi, da po bojnama posjedne položaje u borbenom rasporedu 143. pukovnije na Maloj Kapeli od 31. listopada do 2. listopada 1994. godine. Svaka bojna je na terenu provela po 45 dana i to redom: 2., 3. i 1. bojna.
Najteža zadaća, ali usput i zadaća koja me čini posebno ponosnim uslijedila je Zapoviješću o mobilizaciji cjelokupnog sastava brigade (2366 + 10 posto pripadnika) za VRO Oluja. Zašto teška, a ujedno ponosna? Budući da sam znao kao i svi članovi djelatnog jezgra Brigade da se mobilizacija vrši u svrhu sudjelovanja 103. brigade HV u punom sastavu u operaciji Oluja na vrlo zahtjevnom području, to jest na pravcu napada postrojbi ZP Zagreb, Sunja – državna granica. Teško mi je bilo iz razloga budući da uz Zapovjednika brigade pukovnik Žarko Miholić , i ja kao Pomoćnik NS za popunu, mobilizaciju i personalne poslove nosim odgovornost za uspješnu popunu svih postrojbi. Uz maksimalnu potporu Uprave za obranu Krapina na čelu s gospodinom Franjom Orehovcem i Uredima za obranu Donja Stubica (Darko Kucelj), Klanjec (Gordan Milčec), Krapina (Mladen Kunštek), Zabok (Boris Jakuš-Majurec) i Zlatar Bistrica (Čedomir Sviben) sa suradnicima istih i tekličkom službom, usprkos godišnjim odmorima odaziv je bio preko 85 posto u vremenu od 24 sata. Uz vojničko zadovoljstvo s odrađenom zadaćom, povremeno me kao čovjeka hvatao strah za ove ljude, jer to su moji prijatelji, poznanici, susjedi, a sudjelovanje u borbenim zadaćama ovakvog karaktera nosi i gubitke, a ja trebam ostati živjeti na tim prostorima. U takvom slučaju najlakše je uzeti pušku u ruke i krenuti na neprijatelja, bez obaveze prema drugima, osim prema vlastitom životu. Budući da ja nisam bio te sreće da s brigadom krenem u povijesni pothvat, jer sam morao ostati u vojarni Stubička Slatina na prihvatu ljudi koji su najčešće dolazili s godišnjeg odmora, zadovoljstvo mi čini što su pripadnici moje brigade uz sva mjesta koja su branili kroz Domovinski rat, sada krenuli u oslobađanje Banovine.

Fotografija je snimljena u dvorcu Veliki Tabor za vrijeme likovne kolonije 1994 godine. Na slici s lijeva na desno u prvom redu stoje: Gordana Vodolšak, Ivan Podgajski, Zdravko Senčar i Dražen Mikša, a u drugom redu stoje: Stjepan Pernjek, Ivica Komljen (Zapovjednik 350. DO GS), Josip Puh i Ivica Glas

 

Međutim prvobitno veselje, pa i briga za mobilizirane ljude, uskoro se za mene i moju kolegicu Gordanu Vodolšak, koja mi je ostavljena da radi između ostalog na prijemu MTS, naš boravak pretvorio u noćnu moru, jer su se pojavile glasine o stradavanju pripadnika brigade, pa i samog Zapovjednika brigade pukovnika Žarka Miholića. Uz stotine telefonskih poziva, desetke žena, sestara i majki skupljenih u „bedem ljubavi“, onemogućavaju mi svakodnevni normalan rad, i tako osamnaest noći i dana. Moram priznati da sam neki put i rekao neki podatak koji nije bio provjeren, ali svakodnevno me je zvao moj zapovjednik ili kolege iz Zapovjedništva. Sva sreća, u samoj operaciji Brigada nije imala ni jednog poginulog pripadnika, već samo 10 teže povrijeđenih. Ovaj podatak govori da je zapovijedanje, a i izvršavanje zadataka bilo na vrlo visokom, gotovo profesionalnoj razini.
Budući da nisam okusio atmosferu u Sunji i dalje do granice Republike Hrvatske, sudbina je odredila da nisam mogao biti ni na svečanom dočeku pobjednika iz sastava 103. brigade HV, koje su u gradovima i mjestima naše županije, jer sam morao dočekati tehniku i dio pratećeg osoblja u Vojarni Stubička Slatina.
Prvenstveno poradi nekoliko dobrih ljudi iz moje vojničke okoline 1. rujna 1998. godine, dvije godine nakon završetka rata (30. lipanj 1996.), te gotovo sedam godina od moje mobilizacije dobivam status djelatne vojne osobe s radnim mjestom referenta za operativne poslove u zapovjedništvu 103. brigade HV, te sebi i svojoj obitelji privremeno osiguravam egzistenciju, budući da u provedenoj privatizaciji za vrijeme rata, ostajem bez budućnosti kao i mnogi drugi branitelji, koji na vrijeme nisu na neki drugi način kapitalizirali sudjelovanje u Domovinskom ratu.
U povijesti naše države dolazi do smanjenja nacionalne euforije pobjednika, postrojbe se polako ukidaju, pa tako slijedi ukidanje i 103. brigade HV, pa ponovno egzistencija moje obitelji i mene dolazi u znak pitanja.Opet dolaze oni meni dragi ljudi iz moje okoline, koji prepoznaju moj rad, kad već to nisu prepoznali moji nadređeni, njihovim zalaganjem 2000. godine dobivam raspored u Zapovjedništvo Zapovjedne bojne 350. obavještajne brigade OS RH na mjesto personalnog časnika.
Za cijelo vrijeme Domovinskog rata, pa do moga umirovljenja 1. rujna 2013. godine imam čin natporučnika, mada obavljam dužnosti satnik, bojnik pukovnik, to jest nemam političkog pokrovitelja da budem promaknut, a kamoli da mi se dodijeli viši čin. No bolje sam sreće od mnogo drugih branitelja kod dodjele odličja, te sam odlikovan Spomenicom Domovinske zahvalnosti za pet i 10 godina, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992 (prethodnica sadašnje Spomenice Domovinskog rata, jer se kod izdavanje Spomenice 1990 – 1992 mislilo da će se rat završiti ranije), Redom hrvatskog Pletera. Za sudjelovanje u VRO Oluja dobio sam medalju “Oluja”, a još sam nagrađen i HS 2000 od strane Zapovjednika VI. ZP Varaždin stožernog brigadira Renata Romića.
Nakon svega napisanog što još reći, nisam član stranaka da bih se opterećivao politikom koju one promoviraju, to jest nisam vojnik svoje stranke da moram bez pogovora provoditi njihove politike. Smatram da su braniteljska prava po trenutnom Zakonu o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji neravnopravno podijeljena na sve branitelje, već su gotova sva dodijeljena stradalnicima Domovinskog rata, a “obični” branitelji nemaju gotovo nikakva. Vječita dvojba u društvu, a vezana je uz kategoriju lažnih branitelja, da li ih ima i koliko. Moje je mišljenje da u brojci koja se navodi ima i takvih branitelja, međutim teško je reći koliko. Nitko nikada nije kao argument naveo da posjeduje popis branitelja po postrojbama. Pametni koji znaju da su na takav način stekli status branitelja šute i uživaju prednosti toga statusa. Nebuloza je da postrojavanje može riješiti taj problem, jer će zapovjednici prepoznati svoje ljude, ja vas sasvim odgovorno uvjeravam da bi to bio “Sizifov posao”, jer u svom poslu znam da je svaki zapovjednik desetine imao popis za operaciju Oluja, pa gotovo nije mogao u prvom trenutku znati svojih deset vojnika. Uz to, status branitelja se u nekoliko navrata mogao dobiti i upravnim postupkom, u koji posao su se uključivali razni “likovi”, te su mnogi ljudi dobili status branitelja, a i u prijedlogu novog zakona postoji mogućnost dokazivanja statusa i nakon 20 i nešto godina, ako se taj prijedlog zakona prihvati.
No, za mene je Domovinski rat svijetli dio naše novije povijesti, koji moramo prepustiti povjesničarima, te obrazovnom sustavu da odgaja mlade ljude koji dolaze, a nas branitelje ostaviti da predlažemo obilježavanje značajnih obljetnica i dane postrojbi, kao što je i obilježavanje VRO “Oluje”. Nemojmo dozvoliti politici i neodgovornim pojedincima iz naših redova da kompromitiraju Domovinski rat, i tako do u beskonačnost uzimaju pogodnosti, kada im trebaju za osobne potrebe.

Josip Puh (lijevo) i umirovljeni pukovnik Žarko Miholić na ovogodišnjoj, krapinskoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti ove srijede

 

Po mom mišljenju svakogodišnja proslava u Kninu pomalo degradira i ostale pravce napada u operaciji Oluja. Bit ću subjektivan – na primjer pravac napada ZP Zagreb, od Pokuplja i Sunje pa po dubini Državna granica Republike Hrvatske na Uni, gdje je Petrinja znatno teže osvojena od Grada Knina, kao sinonima za tako zvanu “Republiku Srpsku Krajinu”. Zašto se ne bi jedne godine ukazala čast i nama iz Sjeverozapadne Hrvatske, pa da se proslava, ali nacionalna, održi u Krapini, Varaždinu ili Čakovcu, područjima koja nisu bila obuhvaćena ratnim djelovanjima, ali su njezini stanovnici kao pripadnici gardijskih ili brigada i pukovnija, samostalnih bojni i satnija OS RH te pripadnici JSP te policajci posebnih policijskih snaga Policijskih uprava, itekako bili na svim pravcima napada u VRO “Oluja”.
Cijelo vrijeme Domovinskog rata i nakon toga inspiriralo me geslo s amblema 103. brigade HV moje brigade : “SI PROLAZE, SE PROLAZI, ZAGOREC PAK NE”, i na kraju neka se zna da 103. brigada HV povodom 15. godine ustrojavanja za zasluge u ratu i iskazanu hrabrost njihovih pripadnika odlikovana Redom Nikole Šubića Zrinskog s plamencem.

Oznaka 103. brigade HV od osnivanja, pa do ukidanja brigade. Taj znak je časno nosilo oko 8500 branitelja s područja današnje KZŽ, a život za svoju Domovinu je dalo osam naših vitezova

 

I sada za kraj nešto osobno: Obiteljima poginulih i nestalih branitelja te braniteljima s područja KZŽ, čestitam Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, te godišnjicu VRO “Oluja“, a posebno se želim sjetiti oko dvije bojne iz sastava 103. brigade HV, koji su u međuvremenu umrli, a posebno meni najboljih mojih prijatelja – Ivana Podgajskog i Stjepana Pernjeka, koji mi mnogo fale.”

Fotografija je snimljena u Sunjskoj Gredi, prilikom posjete dijela časnika 103. brigade HV mjestima gdje je brigada borbeno djelovala tijekom VRO “Oluja” 1995. godine